Nije li, ovih se dana možemo upitati dok gledamo stravične slike s poplavljenih područja, ali i dok gotovo svakodnevno slušamo o žrtvama potresa, poplava, požara, gladi, žeđi, nesreće, bolesti, ali i ljudske indiferentnosti i osobito zlobe, poprilično teško vjerovati u postojanje Boga. Naime u tim i takvim situacijama, a one su svakodnevne, s pravom se nameće pitanje kako Bog, ako postoji, to može dozvoliti. I najlakši bi zaključak bio da on uopće ne postoji. Umjesto toga da s mnogima i mi tako zaključimo, mi kršćani upravo u situacijama koje nam kao ljudima stavlja u pitanje postojanje dobrog Boga, ali i Boga uopće, odgovaramo ne samo da vjerujemo u Boga, nego odgovaramo i da vjerujemo u Boga koji je Trojstvo, jedan Bog u tri božanske osobe.
Danas dok slavimo Presveto Trojstvo mi kršćani nemamo prikladnijeg odgovora na pitanje ljudske patnje od odgovora da je Bog jedan i trojstven. Ne možemo, istina, tim odgovorom objasniti zašto Bog nije umirio neki potres i učinio ga manje stravičnim, zašto nije utihnuo razornu tropsku oluju, zašto nije s poplavom zaobišao ovo ili ono selo, kao što je, kažu, čudesno zaobišao svetište Gospe Šumanovačke u blizini Gunje, zašto nije osvrnuo na žrtve totalitarnih sustava, zašto nije spasio mog sina, kćer, oca, majku, brata, prijatelja, pa i mene samoga, od bolesti i nesreće, zašto… Ali tim odgovorom možemo nešto drugo. Tim odgovorom možemo otkriti da u svim tim situacijama nismo sami nego da je i naš Bog, koji je jedan i trojstven bio s nama, da on jest s nama. U tom odgovoru imamo i nadu da naša patnja, ali s patnjom i sve naše radosti, da sve ono što nam se događa, bilo u našim očima dobro ili loše, u Bogu koji je jedan i trojstven, može pronaći i nalaze jedan drugačiji, logičniji odgovor od onog koji nam nameće suočavanje s neshvatljivim trenucima boli i patnje. I upravo se u tu uklapa objavljena istina o Bogu koji je jedan i trojstven, jer kad kažemo da vjerujemo da je Bog jedan i da je trojstven mi ispovijedamo i vjeru u Bože stvaranje i povijest spasenja koja je svoj vrhunac imala u vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, ali i njegovu trajnu prisutnost u Crkvi i nama po Duhu Svetomu posvetitelju, mi tim, drugim riječima, ispovijedamo vjeru u Božju ljubav, kažemo, zapravo, da je Bog Ljubav.
Bog, jer je Ljubav, „mora“ ljubiti. Ne postoji ljubav u prazno, ljubav koja nije usmjerena prema nekome. Koga Bog, koji je Ljubav, ljubi? Odgovor na ovo pitanje je višestruk. On treba poći najprije od nas samih. Iako nam se situacije koje smo opisali, koje se događaju svaki dan i uvijek ponovno, čine neshvatljivima i u njima nam se i ne čini baš uvijek vidljivijom Božja ljubav prema nama, mi kršćani ćemo zbog naše otvorenosti nadi reći da nas Bog ljubi. I ne samo nas, nego da on ljubi sve ljude. Svi su ljudi, oni koji su živjeli prije nas i oni koji će živjeti nakon nas, oni koji oplakuju svoje žrtve ili su sami žrtva, ali i, koliko god da nam je to neshvatljivo, čak i oni koji su druge pretvorili u žrtve, da i oni, oni koje Bog ljubi. Ovaj odgovor, koliko god da smo mi ljudi Bogu važni, a dokazao je to utjelovljenjem i otkupljenjem u Isusu Kristu, nije ipak dostatan da bismo mogli reći da je Bog Ljubav. Mi smo se, naime, pojavili „tek“ prije nekoliko milijuna godina. Koga je Bog ljubio prije nego li je nas bilo? Možda možemo reći da je prije nas ljubio druga živa bića na zemlji ili, svojevremeno smo mogli čuti mišljenje jednog vatikanskog astronoma koji je rekao da ‘vjera u postojanje vanzemaljaca nije u kontradikciji sa vjerom u Boga‘, neka druga bića u svemiru. Ali i svemir postoji tek petnaestak milijardi godina. Zato nam se postavlja pitanje koga je Bog, kojeg definiramo kao Ljubav, ljubio prije toga. Vjerujemo u anđele, ona dobra duhovna bića koja Boga ljube i Bogu služe, ali i ona pala duhovna bića koja Boga mrze i ne žele mu služiti. I njih Bog ljubi! Ali i oni imaju svoj početak. Koga je Bog ljubio prije anđela?
Odgovor koji daje kršćanska objava, a koji je sadržan u našem ispovijedanju vjere u jednog Boga i tri božanske osobe Oca, Sina i Duha Svetoga, je da je Bog Ljubav u sebi samome, da je on Ljubav odvijeka, prije vremena, prije nego su stvoreni anđeli, prije nego je postojao svemir, prije nego je nastala zemlja i na zemlji čovjek. Bog Otac odvijeka u sebi samome ljubi drugu božansku osobu Sina, neizmjernom ljubavlju koja čini treću božansku osobu Duha Svetoga. U svakoj ljubavi su uvijek prisutne tri stvarnosti ili subjekta: koji ljubi, koji je ljubljen i ljubav koja ih ujedinjuje. U Bogu koji je Ljubav te tri stvarnosti su Ljubeći, Ljubljeni i Ljubav. Ljubav traži druge, traži odnose.
Teologija se poslužila pojmom narav da bi označila Božje jedinstvo i pojmom osoba da bi označila odnose unutar Boga. Zato kažemo da je Bog jedan Bog u tri božanske osobe. Ovo učenje nije kompromis između vjerovanja u jednog Boga i vjerovanja u mnoštvo bogova, nego je korak naprijed u objavi. Tu istinu vjere nismo spoznali zahvaljujući onom što smo mi domislili o Bogu, nego zahvaljujući onom što nam je Bog, najprije u Starom savezu u kojem nam se objavio kao jedan, a zatim i u Novom savezu u kojem nam se objavio kao trojstven, rekao o samome sebi. Bog se, kako smo čuli u današnjim liturgijskim čitanjima, Mojsiju objavio kao jedan ‘Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću’. Sveti Pavao ga, ostajući na liniji vjere u jednog i jedinog Boga naziva ‘Bog ljubavi i mira’, ali i opisuje kao trojstvo poznatim pozdravom: ‘Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!’. Opisujući Boga kao onog koji je ‘tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni, Isus nam objavljuje da se, ali i pokazuje kako se, ona ljubav koja postoji unutar samog Boga u njemu samome, Isusu Kristu koji je Božji jedinoređeni Sin, izlila i na svu stvorenu stvarnost i na sve ljude, jer ‘Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu’. Sve ovo mi možemo spoznati i vjerovati samo zahvaljujući trećoj božanskoj osobi, Duhu Svetome „koji nam pomaže … upoznati nutrinu samoga Boga, otkrivajući da on nije beskrajna samoća, nego zajedništvo svjetla i ljubavi, život darovan i primljen u vječnom dijalogu Oca i Sina u Duhu Svetomu – Ljubećemu, Ljubljenomu i Ljubavi“ (Benedikt XVI.).
Nemamo odgovor na pitanje zašto se događaju nesreće, bolesti, smrti, a niti možemo objasniti kako su ljudi mogli činiti i nadalje čine toliko zla – prema nekim podacima u svijetu se napravi 45 milijuna pobačaja godišnje – ali imamo nadu da nas Bog, kojeg u Duhu Svetomu koji nam je darovan spoznajemo kao Boga koji je jedan i trojstven, u tome i usprkos tome ljubi, jer on je trojstvena ljubav. Tu nadu o Bogu koji je Bog Otac, prva božanska osoba, koji nas uvijek i bez obzira na sve ljubi, svojim dolaskom među nas pokazao nam u svoj svojoj veličini Bog Sin, druga božanska osoba, koji nam se objavio u osobi Isusa iz Nazareta. Po Bogu Duhu Svetome, trećoj božanskoj osobi, trojstveni Bog koji nas ljubi, svoju je ljubav proširio i na nas, a u nama i po nama, bez obzira tko smo i što u životu činimo, on tu svoju ljubav želi proširiti i na sve druge ljude, da bi i oni mogli otkriti da ih Bog ljubi i da bi se, otkrivši da ih Bog ljubi, i oni zaželjeli uključiti u odnos s Bogom i s trojstvenim odnosima njegove unutarbožanske ljubavi, one ljubavi koja u jednom Bogu čine tri božanske osobe Oca, Sina i Duha Svetoga, odnosno Ljubećeg, Ljubljenog i Ljubav.