Bog „nije beskrajna samoća, nego zajedništvo svjetla i ljubavi, život darovan i primljen u vječnom dijalogu Oca i Sina u Duhu Svetomu – Ljubećemu, Ljubljenomu i Ljubavi.“ (Benedikt XVI.)
Presveto Trojstvo – Ljubav traži druge da ih ljubi
Proteklih mjeseci dosta smo molili, a i nastavljamo moliti, da se zaustavi pandemija Covida-19 i za sve one koje su, bilo pogođenošću bilo odgovornošću, trebali našu molitvenu podršku. Na internetu sam vidio čak i neke grafikone kojima se i znanstveno želi pokazati uspješnost molitve u borbi s ovom izazovnom situacijom. Naravno da su smiješni takvi pokušaji. A i bez znanosti su vrlo lako oborivi. Ako se situacija u nekim dijelovima svijeta popravila, ona je još uvijek daleko od toga da možemo reći da je riješena. U ovom je trenutku u drugim dijelovima svijeta ta situacija jednako teška, a možda i teža jer se radi o zemljama s lošijim zdravstvenim sustavima. Ovo nam nameće pitanje o potrebi molitve, ali i o Bogu koji sve to dozvoljava. Čini nam se kao da mu nije stalo, kao da nas je ostavio same, kao da ne čuje. Nije to tako samo u ovoj situaciji koju mnogi ne smatraju uopće ozbiljnom pa se brinu oko potpuno nevažnih stvari koje pretvaraju u najveće teološke probleme, poput one o pričesti na ruku ili usta. Općenito se u suočavanju s patnjom, osobito patnjom djece i nevinih, ali i s prividnom nemoći naše molitve jer nam se čini da sve ostaje isto, nameće pitanje o Bogu i njegovoj dobroti, pa i o njegovom postojanju.
Kršćanski odgovor na takva pitanja nije ignoriranje tih pitanja, dapače. On je još manje dokazivanje onog što nije moguće dokazati. Kršćanski odgovor na ta pitanja je otajstvo vjere kojemu se u središtu, kao otajstvo iznad svih otajstava, nalazi vjera u otajstvo koje danas osobito ističemo i slavimo kao našu kršćansku posebnost, a to je otajstvo Presvetog Trojstva. Tim otajstvom i našom vjerom u to otajstvo ne možemo dati sigurne odgovore na pitanja zašto Bog dozvoljava i ne sprječava zlo i bolest i postoji li on uopće. I zašto on, kako nam se prividno čini, ne čuje naše molitve. Ali možemo nešto drugo. Možemo nazrijeti Boga koji nije daleki i nezainteresirani Bog, Boga kojemu je stalo do nas, Boga koji nas ljubi. U istini naše kršćanske vjere da je Bog Trojstvo nalazi se naša nada da patnja, bolest, smrt, sve ono što nam se negativno događa, može pronaći i nalaze jedan drugačiji, logičniji odgovor od onog koji nam nameće suočavanje s tim neshvatljivim trenucima boli i patnje. Kad kažemo da vjerujemo da je Bog jedan i trojstven mi, zapravo, ispovijedamo vjeru u Božje stvaranje. I ispovijedamo vjeru u povijest spasenja, koja je svoj vrhunac imala u vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista koje smo nedavno slavili. I ispovijedamo vjeru u Božju trajnu prisutnost u Crkvi i nama po Duhu Svetomu posvetitelju. Mi tim, zapravo, kažemo da je Bog Ljubav. A Bog, jer je Ljubav, „mora“ ljubiti.
Istinu vjere u jednoga Boga i tri božanske osobe Oca, Sina i Duha Svetoga nismo spoznali zahvaljujući onom što smo mi sami domislili o Bogu, nego onom što nam je Bog rekao o samome sebi. Bog se, kako smo čuli u današnjim liturgijskim čitanjima, Mojsiju objavio kao jedan Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Sveti Pavao ga, ostajući na liniji vjere u jednog i jedinog Boga naziva Bog ljubavi i mira, ali i opisuje kao trojstvenog Boga poznatim pozdravom: Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama! Opisujući Boga kao onog koji je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni, Isus nam objavljuje da se ljubav koja postoji unutar samog Boga u Isusu Kristu, koji je Božji jedinorođeni Sin, izlila i na svu stvorenu stvarnost i na sve ljude. Ovdje otkrivamo ne samo da se nego i kako se Očeva ljubav u Sinu širi i dolazi do svakog od nas. Otac on nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Sve ovo mi možemo spoznati i vjerovati zahvaljujući trećoj božanskoj osobi, Duhu Svetome. „Zahvaljujući Duhu Svetom, koji nam pomaže shvatiti Isusove riječi i koji vodi prema svoj istini, vjernici mogu, tako reći, upoznati nutrinu samoga Boga, otkrivajući da on nije beskrajna samoća, nego zajedništvo svjetla i ljubavi, život darovan i primljen u vječnom dijalogu Oca i Sina u Duhu Svetomu – Ljubećemu, Ljubljenomu i Ljubavi“ (Benedikt XVI.).
Nemamo odgovor na pitanje zašto se događaju nesreće, bolesti, smrti, a niti možemo objasniti kako su ljudi mogli činiti i nadalje čine toliko zla. Prema nekim podacima u svijetu se napravi 45 milijuna pobačaja godišnje, a ovo je samo jedno od zala koje ljudi čine jedni drugima. Ne možemo sa sigurnošću znati niti to da li nas Bog uslišava u našim molitvama i, ako da, kako. Ali kršćanska nam vjera daje nadu da nas Bog u tome i usprkos tome ljubi. On je trojstvena ljubav. Nadu o Bogu koji je Otac koji nas uvijek i bez obzira na sve ljubi, objavio nam je naš brat Isus Krst, Očev jedinorođeni Sin Isus. On tu nadu po nama, u Duhu Svetome koji nam je darovan, želi ponuditi i svima drugima, kako bi se svi mogli uključiti u trojstveni odnos Božje unutarbožanske ljubavi koja u jednom Bogu čini tri božanske osobe Oca, Sina i Duha Svetoga, odnosno Ljubećeg, Ljubljenog i Ljubav.