Poštovane gospođe i gospari, sestre i braćo, nadam se da mi nećete zamjeriti što ću u ovom razmišljanju biti malo osoban, jer ovo je prva festa sv. Vlaha u kojoj sudjelujem i koju predvodim kao zaređeni biskup ovog Grada i biskupije. Zašto ću biti osoban? Zato što najprije osobno moram promatrati primjer života i poruku sv. Vlaha, učiniti ih svojima, kako bih nakon toga mogao, riječju i primjerom, poticati druge, one koji su mi povjereni, da i oni čine tako. Uz Božju riječ koja nam je navještena, poticaj za ovo razmišljanje su mi bila i naša djeca. Premda imamo problema s organizacijom vjerskih vrtića i vjerskim odgojem u vrtićima, ipak i u Dubrovniku imamo dvije odgojiteljice koje su osposobljene za odgoj u vrtiću, a iskreno se nadam da ćemo im pridružiti i druge. One su me nedavno posjetile i sa mnom podijelile zanimljive odgovore predškolske djece na pitanje: ‘Tko je biskup i što on radi?’ Ti odgovori su pravo bogatstvo. Osobito me dojmio i zamislio odgovor 5,5 godišnjeg dječaka Marinâ koji glasi: „On je važan, ima puno posla i kuhaju mu sluge. Ne može biti ko sveti Vlaho jer sveti Vlaho je svet, a sveti biskup … nikad čuo!“ Nekako bih i progutao ono ‘važan’ i ‘puno posla’ pa čak i ono sa slugama, jer svojom pozicijom i oblačenjem doprinosim takvoj slici o sebi, ali ono ‘svet biskup … nikad čuo’, me doista zamislilo jer to je, to biti svet, od svega drugoga važnije i sve drugo pred tim postaje potpuno nevažno. I slaviti sv. Vlaha znači, zapravo, pokušati „biti ko sveti Vlaho jer sveti Vlaho je svet“, a ako je on svet, onda i biskup treba bar pokušati biti svet, kako bi onima koji su povjereni njegovoj brizi, zajedno sa sv. Vlahom i ukazujući njegov primjer i poruku, bio poticaj na putu prema svetosti.
Što sv. Vlaho, biskup Sebaste, rođen oko 280. godine, odrastao u poganskoj obitelji, liječnik, biskup protiv volje, čudotvorac, mučenik vjere, ubijen i pokopan 316. – dakle skoro pred 1700 godina i kad je imao otprilike 36 godina – poručuje meni osobno, što on danas poručuje ovom Gradu i dubrovačkoj biskupiji, našim gostima, hodočasnicima i svima koji se svojim molitvama uključuju i sa zanimanjem prate našu festu sv. Vlaha? U traženju odgovora na ovo pitanje, a to je na neki način traženje i odgovor na pitanje kako danas ići putem svetosti, htio bih izdvojiti dva razdoblja.
Prvo je povijesno razdoblje života i mučeništva sv. Vlaha koje je, ako su točni podaci da je živio samo 36 godina, u sv. Vlahu vidjelo mladog čovjeka, čiju glavnu značajku sažima geslo: „Radije biti koristan, nego vladati“. Istina je da je to razdoblje svečevog života, koje je završilo mučeničkom smrću, isprepleteno brojnim legendama, ali je i istina to da su sve te legende, kako ona o ozdravljenju djeteta kojemu je zastala riblja kost u grlu, tako i ona o vuku i čudesnom vraćanju praščića siromašne žene, u svojoj osnovi povijest čovjeka koji je drugima činio dobro po cijenu vlastitog života, pretvorivši u praksu evanđelje o nemiru koji izaziva ljubavi prema Kristu iznad svega, a koja se očituje u uzimanju križa i gubljenju života za druge. Evo nam poruke koja se izvrsno uklapa u Godinu Caritasa! Kažu da sam mlad biskup i još me zovu ‘naš novi biskup’. To biti ‘mlad’ i biti ‘nov’ vrijedi samo ukoliko je povezano s ovim Kristovim nemirom koji se očituje kroz brigu za čovjeka od začeća, preko svih razdoblja njegovog života, sve do dostojanstvene i prirodne smrti, a koja se djelovanjem pretvara u spomenuto geslo sv. Vlaha: ‘Radije biti koristan nego vladati’. Želi li naša dubrovačka Crkva biti mlada i ispunjena tim Kristovim nemirom, biti korisna, a ne vladati, treba mladost i svježina duha koja je krasila sv. Vlaha i učinila ga privlačnim i svetim. Kako to postići? Godina Caritasa nam poručuje da to treba činiti djelatnom ljubavlju koja se nadahnjuje na onoj ljubavi kojom je Bog ljubio nas. Ljubeći Boga pokažimo čovjeku pokraj nas da ga, bez obzira na sve, volimo, da ga volimo čak i ako on ne voli nas. U poruci za Godinu Caritasa istaknuo sam da je za pokazati ljubav ponekad potrebna samo čaša vode, lijepa riječ, spremnost da se sasluša, ali i da je ponekad potrebno puno više. To više, od nas kršćana zahtjeva da pred zlom i nepravdom, makar morali i okrenuti drugi obraz, ne ostanemo šuteći, već da dignemo svoj glas. Pogrđuju li nas zbog toga? Blago nama – poručuj nam sv. Petar – tek neka nitko od nas „ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena“. Zašto se ne stidjeti biti kršćanin? Zato što biti kršćanin znači uzeti svoj križ i poći za Isusom, izgubiti život poradi Isusa, da bi ga se moglo konačno naći. Sv. Vlaho je to shvatio, u skladu s tim živio i umro. U tom i nama ostaje primjer i poticaj da i mi činimo tako, da gubimo život s Kristom, kako bismo ga u Krstu ponovo našli i bilo ono na što smo pozvani biti, a pozvani smo na svetost.
Drugo razdoblje o kojem želim govoriti je razdoblje započeto 971. godine, kad se sv. Vlaho, ne više mlad nego u dostojanstvenom liku sijedog starca, ukazao župniku Stojku i umiješao u život tada još relativno mladog Grada i s njim postao neraskidivo vezan, štiteći, ali i upozoravajući, građane ovoga grada na opasnost koja im prijeti: „Javljam vam veliku opasnost po Grad. Vojska s mletačkih brodova okružila je Grad, namjeravaju preko gradskih mira iznenada ući u Grad i pokoriti ga“. Ova opasnost na koju upozorava sv. Vlaho uvijek je ista, ali u različitim vremenima dobiva drugačiji oblik. Tako se u vrijeme svećenika Zaharije uobličila pitanja koje je jednako aktualno i danas kao i onda: „Zašto kršite Gospodinove zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni?“, u vrijeme apostola Petra u spomenuto upozorenje, kojemu ni danas ne treba ništa drugo dodati, da nitko od nas „ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili kao nametljivac“, a u Isusovo vrijeme u svevremenski poziv na ljubav i nasljedovanje. Kako danas ova vrlo aktualna upozorenja i pozive dodatno uobličiti, da bismo shvatili što je to danas za ovaj Grad i biskupiju ‘mletačko brodovlje’ sv. Vlaha? Iako sam – kako velite – ‘mlad’ i ‘nov’ i po tom sličniji sv. Vlahu njegove mladosti, ipak imam i jednu sličnost sa starim, tipično našim, dubrovačkim sv. Vlahom, a ta sličnost su sjede kose i biskupska služba zbog koje se usuđujem ponoviti Isusove riječi: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir nego mač“. O kojem se to nemiru i mletačkom brodovlju radi? Radi se o upozorenjima da su neki dijelovi naše biskupije potpuno opustjeli, uključujući i Grad koji sve više postaje muzej, a sve manje mjesto u kojemu se živi, da nam veliki broj obitelji proživljava ozbiljnu krizu, da su nam nedjeljne mise sve praznije, osobito kad je riječ o mladima i srednjoj generaciji, a mi sve zagriženiji za svoje tradicije koje guše osobnu vjeru i bilo kakav pokušaj promjene, da su nam svećenici, redovnici i redovnice sve stariji i sve teže pokrivaju pastoralne potrebe biskupije, a novih zvanja imamo malo i nimalo i, na kraju, tu je i alarmantno stanje velikog broja naše mladeži koja nas prečesto šokira neugodnim statistikama i s njima povezanim vijestima u koje ne želim ulaziti, a što ne bismo trebali shvatiti kao osudu naše mladeži, mladi su najmanje krivi za to stanje, koliko bismo to trebali shvatiti kao poziv da se opet počnemo brinuti za našu djecu i mladež, da prestanemo misliti da je jedino što im trebamo dati bolji materijalni standard i dobro obrazovanje, a posvetimo malo više pažnje duhovnim vrijednostima i odgoju koji ne smijemo prepustimo drugima, nego svi mi – i obitelj, i škola, i Crkva, i društvena zajednica – svatko od nas na svom mjestu, trebamo preuzeti svoj dio odgovornosti. Ovo posljednje ključ je svega. Taj ključ dodatno dobiva na važnosti postanemo li svjesni da naša djeca neće biti dobra ako im to govorimo, nego ako im to primjerom pokažemo. To je poruka onog: „sveti Vlaho je svet, a sveti biskup – a što se može nastaviti u predsjednik, ministar, zastupnik, župan, gradonačelnik, vijećnik, poslodavac i radnik, nastavnik i profesor, roditelj i dijete, muž i žena, djed i baka, redovnik i redovnica, svećenik – nikad čuo“. To ‘nikad čuo’ od nas traži da se zamislimo i obratimo. I nema vremena za odgodu, jer već sutra može biti kasno.
Dozvolite mi da ponovno budem malo osoban. Koliko god da sam i ranije znao za povezanost Dubrovnika sa sv. Vlahom – uostalom bio sam pred nekoliko godina sudionik proslave, a pretprošle godine sam osobno zaključio festu na Gorici sv. Vlaha – ipak moram priznati da me dubina te povezanosti pomalo iznenađuje. Doslovno, želite li da u Dubrovniku nešto bude posjećeno i uspije, povežite to sa sv. Vlahom ili, još bolje, nazovite njegovim imenom i uspjeh je osiguran. Želimo li, međutim, da sv. Vlaho i u budućnosti čuva naše mire i sve nas, neće nam biti dovoljna ta naša osjećajna povezanost i snažna tradicija koja se izražava kroz ta naša okupljanja, jela i običaje – izdvajam šporke makarule, grličanje, izvijanje barjaka i procesiju – ali hoće i može istinska kršćanska pobožnosti kao izričaj naše vjere u nastojanju da slušamo upozorenja sv. Vlaha i zajedno s njim krenemo za Isusom na putu svetosti.