Proslava glavne župne svetkovine Gospe Karmelske u župi Velike Gospe u Suđurđu na otoku Šipanu okupila je u četvrtak, 16. srpnja vjernike otoka u župnoj crkvi kako bi, uz zavjetnu sliku pred kojom se vjernici stoljećima mole, zahvalili za milosti dobivene po Gospinom zagovoru te preporučili sebe i svoje potrebe svojoj zaštitnici. Euharistijsko slavlje predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić uz suslavlje župnika don Jerka Bana.
Biskup se prisjetio kako je ovo već treći put kako predvodi misu u ovoj crkvi te na temelju blagdanskih misnih čitanja uputio vjernicima nekoliko poruka.
Prvo čitanje (1 Kr 18, 42b-45a) donijelo je sliku kako prorok Ilija na brdu Karmelu, nakon događaja u kojem su je dokazao da je Jahve pravi Bog, pokazuje kako će nakon godina suše konačno doći i kiša. Biskup je objasnio kazao je to slika koju je karmelska duhovnost prepoznala kao određenu poruku povezanu s ovim blagdanom. Onaj maleni oblak što se kao dlan čovječje ruke diže od mora je od karmelske duhovnosti prepoznat kao Blažena Djevica Marija – Gospa od brda Karmela, kazao je, dok je veliki oblak iz kojeg je pala jaka kiša slika samog Gospodina i one milosti koju je Bog iskazao čovječanstvu njegovim dolaskom na svijet.
Marija kao majka uvijek primjećuje naše potrebe i govori Sinu o njima
Povezao je tu sliku s brda Karmela s jednim drugim brdom, s Kalvarijom, „na kojem doista susrećemo tog Boga u kojem nam je obilato darovana milost“. Na Kalvariji je onaj kojeg smo očekivali raspet na križu, a pod križem stoje neke osobe a među njima i njegova majka Marija i kraj nje, kaže evanđelist, učenik kojeg je Isus ljubio, podsjetio je biskup te protumačio kako uz to što u Mariji prepoznajemo Mariju, u učeniku kojeg je Isus ljubio tradicija je prepoznala Ivana apostola iako on to nije htio tako zapisati. Taj ‘učenik kojeg je Isus ljubio’ se pojavljuje na više važnih mjesta u evanđelju, a zapravo predstavlja svakog od nas, idealnog učenika, kazao je dubrovački biskup. Dodao je kako je to važno otkriti kako bi se razumjele poruke iz dijaloga koji slijedi. U tom dijalogu pod križem Isus se prvo obraća majci i kaže joj: Ženo, evo ti sina. A mi tu možemo dalje čuti, primijetio je biskup, kako Isus govori svojoj majci: Ženo, evo ti tvojih sinova i kćeri, misleći na sve koji će to biti. Isus se nakon toga obraća tom ljubljenom učeniku, a i nama, i kaže nam: Evo vam majke, ustvrdio je te nastavio: „To je ta slika u kojoj Marija preuzima doista ulogu naše majke, a s majkom sve onu što ta uloga doista znači.“ U Ivanovom evanđelju Marija kao majka se pojavljuje još na svadbi u Kani gdje ona primjećuje potrebe zaručnika i govori sinu da vina nemaju. „To je majka, ona koja kroz cijelu povijest Crkve primjećuje našu potrebu, i uvijek i ponovno govori svome sinu što nam je potrebno, potičući ga na djelovanje, da nam to učini.“
S druge strane ovo znači, da mi – ono što ste vi, što je učinila vaša župna zajednica – trebamo u Mariji znati uvijek i ponovno prepoznavati majku, nastavio je biskup. Majka je ona koja nam daje život, koja nas štiti, brani, pazi na nas. Ali majka je i primjer, model, uzor onoga što bismo svi mi trebali činiti u odnosu jednih na druge. „Imati Mariju za majku, kao Crkva, a u Crkvi svatko od nas kao kršćanin u svojoj ulozi i poslanju, znači truditi se po njezinom primjeru biti očevi i majke onima koji su nam darovani, osobito među nama onima koji su najpotrebniji, dižući u molitvi za njih svoj glas Gospodinu ali i na druge načine, čineći ono što bismo trebali i što smo pozvani činiti.“
Biskup je zatim rekao kako je to poruka koju često ponavlja na Marijine blagdane, te ocijenivši kako je prilično površna, nastavio je govoriti o jednoj drugoj poruci koja je dubinski prisutna u pročitanim biblijskim ulomcima na misi, a „koja je važna, čak i važnija za povijesni trenutak, kako ove zajednice tako i cijele biskupijske Crkve“. Do te poruke biskup je došao kroz analizu ulomaka misnih čitanja te to na kraju aktualizirao.
Ne zaustavljati se samo na starom, otvoriti se novom
Pročitani psalam je donio odgovore na pripjev: Tko smije prebivati u šatoru tvojem Gospodine?, navodeći karakteristike jednog pravednog čovjeka u svakom smislu koji može i treba prebivati u domu Gospodnjem, kazao je biskup te istaknuo: „To bi značilo da ovdje u crkvi mogu biti samo oni koji su pošteni, pravedni, bezgrešni. A jesmo li mi takvi? To je nešto na što smo svi pozvani. To je onaj ideal Starog zavjeta koji može biti razumljen i kao onaj oblak maleni, kao dlan čovječje ruke, koji se diže iz mora. A je li nam to dovoljno? Možemo li se samo osloniti na ono što mi možemo napraviti, na našu pravednost, našu dobrotu, na naše snage. Današnja liturgija kaže da ne možemo.“
Spomenuvši mali oblačak iz prvog čitanja kazao je kako on upućuje na ono zamračeno nebu, na onaj oblak, vihor, a prorok Ilija je kasnije shvatio da taj vihor nije vihor sile nego laganog povjetarca, lahora, Boga koji je nježan, oblačak iza kojeg će pasti velika kiša. „Ta velika kiša se događa s Novim zavjetom“, naglasio je biskup a tome progovara drugo čitanje (Gal 4, 4-7) u kojem se spominje punina vremena kada će Bog poslati svoga Sina, koji će od žene biti rođen, zato je tu Marija, ali ne tek da spasi one koji su već dobri, pravedni, pošteni. Ne. „Isus će reći da nije došao zbog pravednika nego zbog grešnika. Njemu je zadaća ozdraviti one koji su bolesni. I što on čini? On je došao zato da bi svi ljudi u njemu postali Božji sinovi i kćeri. To je ta izobilna kiša kojoj je Marija svojom otvorenošću tek oblačak. Ali koja će se u punini izliti na sav svijet i cijelo čovječanstvo. I to će se dogoditi na Kalvariji“, kazao je biskup te dodao kako taj razgovor nosi tu jednu površinsku poruku, ali i onu dublju.
Marija kao slika Starog zavjeta
Nadalje je biskup protumačio vjernicima da Marija u Ivanovom evanđelju predstavlja Stari zavjet. Ona se spominje dva puta, na početku u Kani Galilejskoj i na kraju na Kalvariji, i oba puta to predstavlja. Objasnio je i kako je u vrijeme pisanja Ivanovog evanđelja postojao sukob između onih koji su smatrali da je punina objave završena sa Starim zavjetom te da Isus i nije Mesija, ništa se nije s njim dogodilo. A postojali su i oni koji su smatrali da kršćanima nije potreban Stari zavjet, da sve što im treba jest ponuđeno u Isusu Kristu i da Novi zavjet može bez Staroga.
I taj prvi pojavak Marije u ovom evanđelju upućuje na to da Stari zavjet potiče Novi, to je onaj mali oblačak bez kojeg se ne mogu dogoditi veliki oblaci i velika kiša. Rekavši Isusu da vina nemaju upućuje se na to otkivanje potreba čovjeka, čovječanstva, onoga što mu nedostaje. A Isus u tom događaju onda puni posude i dalje ravnatelju stola koji kaže da je ovo novo puno bolje od onog starog. Ali je trebalo biti ono staro da bi se dogodilo ovo novo, naglasio je u propovijedi biskup.
Jednako je tako i na Kalvariji, nastavio je i slikovito opisao tu povezanost. Što Isus želi reći kad kaže Starom zavjetu: Ženo, evo ti sina? On kaže: Evo, to je iz tebe izišlo, ovo je plod tvojih zasluga, ovo si ti donio, taj Novi zavjet koji se događa, to je tvoje rađanje. A istodobno šalje jednu važnu poruku Novom zavjetu: Evo ti majke. „Ne može Novi zavjet biti bez Staroga, mi se nadovezujemo, mi se naslanjamo. Novi zavjet je ispunjenje svih onih očekivanja, od početka kroz svu povijest, kojima je bio nositelj jedan narod iz kojega je rođen Isus Krist, naš Gospodin, po kojemu smo svi mi u Crkvi i po Crkvi postali Božji sinovi i kćeri.“
Odnos tradicionalnog i novog: Ne možemo se stalno pozivati na ono što je bilo nekad
Na temelju svih tih slika biskup je na kraju naglasio: „No, kakve ovo veze ima s nama? Mi smo dosta tradicionalna sredina u kojoj sve mora biti onako kako je bilo. Puno puta to naše biti tradicionalna sredina u kršćanstvu je ostavilo samo one starozavjetne ideje čestitosti, pravednosti, istine, nesramoćenja, poštivanja… Ali to jednostavno nije dovoljno, osobito nije dovoljno u ovom vremenu obilježenom sekularizacijom, ovom vremenu kojem je karakteristika i pluralno društvo u kojem živimo i u kojem postoje različite ponude. Nitko više ne treba biti vjernik, i na kraju krajeva to i ne smije, zato što su to njegov djed i baka, njegov otac i majka, sredina u kojoj živi. Ako se tako dogodi to je zaustavljanje na onom starom u kojem je baština vjere pripadala jednom narodu. Mi živimo u vremenima u kojima je potrebno promišljati i o novim izazovima. Zato mi govorimo o sinodi u našoj biskupiji, ali se zato govori o obnovi, o novoj evangelizaciji, govori se o tome da mi u ovom trenutku moramo vidjeti na koji način živjeti evanđelje u konkretnom trenutku povijesti, kako iščitavati znakove vremena, kako biti ovom vremenu kao kršćani svjedoci radosti i nade. Kako, na kraju krajeva, to činiti u zajedništvu, suodgovornosti? Ma kako, na kraju krajeva, biti kršćani u skladu s porukom i poslanjem Isusa Krista, da nastavimo njegovo djelovanje u ovom svijetu i vremenu i da ona vjera koju smo primili po nama i zbog nas bude prenesena na sljedeću generaciju?“
Rješenje Isus daje u ovom: Evo ti sina i Evo ti majke, kazao je biskup te poručio: „Tradicija je dobra, ona nas je očuvala, osobito nas je očuvala u komunističkom razdoblju, ali ona nije jedini odgovor, ona je onaj oblačak, malen, važan, bez kojeg se ne može, ali koji sada treba prihvatiti novost, prihvatiti činjenicu da živimo u novom vremenu. Ne možemo se stalno pozivati na ono što je bilo nekad! Mi često u Hrvatskoj koristimo čak sintagmu Stepinčeva Crkva. Stepinčeva Crkva je bila Crkva u jednom povijesnom trenutku u kojem smo imali neprijatelja. Danas mi ne živimo u društvu u kojem imamo neprijatelje nego živimo u društvu u kojem imamo različite ponude i u njima svoje poslanje. Zato je važno da tražimo nove putove, nove načine, da dođemo do svih. Važno je da ta novost zagrli i prihvati i ono što je bilo, ne možemo izbrisati povijest, ne možemo sada reći da sve što je bilo ništa ne valja, ne, to valja. Ali trebamo i graditi nešto novo. I ne možemo reći ovo što mi imamo je dobro, ništa nam novo ne treba. Potrebno je zagrliti jedni druge, prihvatiti jedni druge ispod križa Isusova zagledani u njegov primjer.“
Propovijed je zaključio riječima: „Neka nam Gospa od Karmela, koja je simbol svega toga, pomogne da to razumijemo i shvatimo, da se popnemo na ono brdo na kojem se nalazi i u kojem nas sve zajedno, i one koji su okrenuti prema prošlosti i one koji su usmjereni prema budućnosti, može zagrliti Krist Gospodin i učiniti jednom zajednicom.“
Župnik Ban zahvalio je na kraju biskupu na predvođenju slavlja, zboru „Speramus“ koji je animirao pjevanje te svim vjernicima koji su na razne načine pridonijeli proslavi. Slavlje je završilo tradicionalnom pjesmom Gospi i procesijom sa slikom Gospe Karmelske.
A.T.
