Župna zajednica sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku proslavila je u utorak, 29. lipnja svog nebeskog zaštitnika. Svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje na svetkovinu svetih Petra I Pavla predvodio je lastovski župnik don Tonći Ante Prizmić. Vjernici župe sv. Petra su se za blagdan pripravljali trodnevnicom.
Na početku propovijedi župnik Prizmić je istaknuo da na grobu apostolskog prvaka sv. Petra stoji natpis: “ Tu es Petrus…” (“Ti si Petar”), a to su riječi koje smo upravo čuli u evanđelju. Samo ime Petar znači stijena, a on je, kako je Krist rekao, ona stijena na kojoj je sagrađena Crkva. Ne samo ona velebna Crkva u Rimu, nego i živa Crkva, zajednica vjernika.
Stijena, kazao je propovjednik, je pojam koji se na našim prostorima veoma dobro poznat a koji je nekada našim starima zadavao veliku muku jer je pokrivao obradive površine, pa ga je trebalo krčiti i razbijati kako bi se došlo do zemlje, s ciljem da se nešto posije i od nečega preživi. Stijene i kamenje su uvijek negdje tu, nastavio je, ako nisu oko nas onda su u našim pričama.
Za nekog tko baš nije osjećajan reći ćemo da je srca kamena, za nekog tko je velik i snažan reći ćemo da je kao od brda ili stijene odvaljen. Stijene su radost djece i mladih koji na plažama skaču u more. Što je viša stijena to je hrabriji onaj koji skače. U temelju mnogih kuća su stijene. Kažu da je dominikanski samostan u Gradu izgrađen na stijeni i da je upravo zato preživio Veliku trešnju 1667. godine. Cijela ona strana našega Grada od mora izgrađena je na velikoj stijeni zvanoj Laus, podsjetio je lastovski župnik te poručio kako je uvijek bolje graditi na stijeni jer je ona čvrsto tlo koje nam pruža sigurnost.
Nisu sve stijene čvrste, neke se s vremenom odlome od cjeline pa nastanu dvije manje i više njih. Sve stijene nisu uvijek sigurne, primijetio je propovjednik. Ima jedna koja je uvijek čvrsta i koja se zasigurno neće slomiti koliko god po njoj udarali. Ta stijena je sami Krist.
Nameće nam se pitanje na čemu mi gradimo, na kojoj stijeni i kako gradimo, nastavio je. Ova pandemija, koliko god žalosna bila, ipak nam je donijela nešto dobro. Pokazala nam je da pojedine stijene na kojima smo gradili nisu stabilne i nemaju budućnost. Pokazala nam je kako su te stijene jadne i lako lomljive.
Svi koji su gradili na stijeni novca su zažalili, svi koji su gradili na stijeni skupljanja nekretnina i pokretnina su zažalili. Svaka materijalistička stijena se olako u posljednje vrijeme slomila u prah. A Crkva je preživjela i ovu pandemiju. S nekim posljedicama, ali ju je preživjela. Jer sam je Krist obećao da je ni vrata paklena neće je nadvladati.
Nije lako u kraljevstvo nebesko, primijetio je propovjednik. Tamo ćemo stići onda kada skupa sa sv. Petrom iskrena srca na Isusovo pitanje: ”A vi, što vi kažete tko sam ja?“, odgovorimo: ”Ti si Krist Pomazanik, sin Boga živoga.“ I tada će Krist nama reći: ”Ti si stijena.”
Koliko god nam se čini da do tog trenutka nije lako stići svatko od nas to može, ustvrdio je župnik Prizmić te to potkrijepio primjerom sv. Petra. Sv. Petar je bio nagao čovjek kojemu je jezik bio brži od pameti. Nadalje sv. Petar je pao. I to tri puta. Ali kakva tri puta. Tri puta o kojima priča čitavo čovječanstvo. I katolik i nekatolik znaju da je Petar one noći proslave Kristove Muke zanijekao Isusa tri puta, jer se prepao za goli život. Petar je pao, ali nije ostao ležati. Ustao se iz svega toga i vratio na stijenu na kojoj je bio. Bolje rečeno, vratio ga je sam Krist. Isus mu nije zamjerio što ga je zanijekao, iako je sam rekao da tko se odreče njega pred ljudima, odreći će se i on njega pred svojim Ocem koji je na nebesima.
Ako je Isus Petru oprostio, zašto bi se mi bojali ispovijedi, naglasio je propovijednik. Koji god grijeh učinili Krist nas uvijek čeka raširenih ruku. Ako s Petrom padamo s Petrom trebamo i ustati. Naš Bog je velik. Veći od svih naših grijeha. Ostavio nam je svetu majku Crkvu, jednu, svetu, katoličku i apostolsku, od Boga uspostavljenu, a od ljudi sastavljenu. U toj Crkvi nam je ostavio sv. Petra, apostolskog prvaka, stijenu. Podario nam je pape koje nas vode kroz oluje povijesti koje su se događale i događaju, da nas vode i naši biskupi i svećenici. Na nama je da svaki dan preispitujemo svaku stijenu gdje se nalazimo.
I na kraju, zapitao se župnik Prizmić, što možemo od Petra naučiti. „Možemo se naučiti ustajanju ako padnemo. Možemo naučiti da nas Krist uvijek čeka da mu se vratimo. Možemo se naučiti povjerenju u Svetu Majku Crkvu. Možemo naučiti da se Bog može proslaviti po svim našim manama. Jer sve što činimo trebamo činiti zbog Gospodina, ne zbog ljudi. Ljudi se brzo promjene a Bog uvijek ostaje isti, stijena“, zaključio je.
Na kraju je župnik župe sv. Petra don Ante Burić zahvalio predvoditelju slavlja Prizmiću na dolasku s našeg najudaljenijeg otoka Lastova i župe sv. Kuzme i Damjana i na predvođenju euharistijskog slavlja. Također je zahvalio svima koji su dio sebe i svojih dobara ugradili u proslavu nebeskog zaštitnika svetoga Petra. Posebno je zahvalio svim članovima župnih vijeća, župnih zborova, župnog caritasa, molitvene zajednice Krvi Kristove i na osobiti način mladima okupljenima oko KKM-a. „Ove godine smo ovo zajedništvo na poseban način očitovali kroz humanitarnu akciju pod nazivom ‘Sv. Petar za Pera‘ u želji da se pomogne župljaninu Peru Matani u njegovom oporavku“, poručio je župnik domaćin i zahvalio svima koji su se na bilo koji način uključili u tu akciju.
Jelica Gjenero
