Župa Velike Gospe u Postranju na svetkovinu svoje nebeske zaštitnice 15. kolovoza proslavila je i 725. godina od prvog pisanog spomena crkve u Postranju, na čijim temeljima je izgrađena sadašnja crkva.
Središnje svečano euharistijsko slavlje predvodio je biskupijski vikar za pastoral don Ante Burić, u suslavlju župnika don Nikole Berišića, dekana dekanata Dubrovnik 2 kojem ova župa pripada don Ivice Pervana te lapadskog župnika don Roberta Čibarića.
Slaveći svetkovinu istine naše vjere, da je Marija dušom i tijelom, uznesena na nebo, slavimo u biti radost susreta, kazao je na početku propovijedi vikar Burić. Evanđeoski ulomak iz Lukina evanđelja govorio je o susretu dviju trudnih žena, Marije i Elizabete, progovorivši tako o ljepoti susreta dviju osoba.
Da bi do tog susreta uopće došlo, trebalo se potruditi, kao što se uostalom oko svakog susreta treba potruditi, primijetio je propovjednik te to dalje opisao. Marija je prošla dug put usprkos brojnim zaprekama koje su joj se ispriječile. Odvažila se učiniti ono „na što smo svi mi po sakramentu krštenja pozvani“. Marija se „odvažila izići iz uobičajenog i prelazeći preko gorja predrasuda, zapreka i strahova, prispjeti onamo kamo se osjeća pozvanom“, naglasio je. Kad dođe k Elizabeti „obje postaju blagoslovom jedna za drugu“. „Kad susret uspije“, ustvrdio je vikar Burić, „onda je to uvijek blagoslov za one koji se susreću. Kad se s drugim istinski susretnemo onda prepoznajemo njegovu bit, na jednak način kao što je i Elizabeta prepoznala Marijinu: Otkud meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“
Rekavši kako smo svi mi stvoreni za susret i zajedništvo, progovorio je o važnosti susreta s Bogom i bratom čovjekom. „Pozvani smo u istini i ljubavi, s puno radosti i nade drugoga susresti. Upravo ovako kako se susreću Elizabeta i Marija“, kazao je to dodao kao su naši susreti, nažalost, često obilježeni s puno toga, ali ih rijetko karakteriziraju istina i ljubav, radost i nada. Puno je razloga i samoopravdanja za to, ali svemu tome nedostaje zapravo ono bitno, a to je vjera, o čemu je propovjednik kazao: „Ono što nam svima ubiti nedostaje je središnja rečenica ovog odlomka iz Lukina evanđelja, rečenica koja najbolje opisuje Mariju i njen život, rečenica kojom Elizabeta tako zorno opisuje temeljnu razliku između nas i Marije: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina. Evo nam nultog blaženstva, blaženstva koje prethodi svim ostalim blaženstvima. Na početku svega stoji vjera. I to ne bilo kakva vjera, već vjera koja zna da će se ispuniti sve ono što nam je rečeno od Gospodina. Vjera koja se potpuno, bez zadrške, do kraja pouzdaje u Boga. Imam osjećaj, doduše možda je on čisto subjektivan, da nama, današnjim kršćanima, bolno fali ove Marijine vjere.“
Božja obećanja, premda ih tako često zamišljamo, nisu nešto daleko, maglovito, nama neuhvatljivo, ustvrdio je. „Božja obećanja su u nama, mi smo baštinici ovih obećanja, te njihovo ispunjenje i te kako ovisi o nama samima. Ovisi o tome koliko smo u svom životu vjerni osobnom krsnom pozivu i poslanju. Vjerovati u Božja obećanja ne znači nezainteresirano čekati da se ona ostvare. Vjerovati u Božja obećanja, vjerovati da će se uistinu ispuniti ono što nam je rečeno od Gospodina, znači pokrenuti se, uključiti se, aktivno, vjerom ljubavlju djelotvornom, živjeti svoje opredjeljenje za Krista.“
Samo susrećući jedni druge u istini i ljubavi, radosti i nadi, samo živeći vjerno Božja obećanja, možemo biti odgovorni graditelji zajednice krštenika, postajući iz dana u dan, sve više i više, sol zemlje i svjetlo svijeta, poručio je na kraju predvoditelj slavlja.
Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor pod vodstvom Nikoline Miloslavić.
Na svetkovinu su slavljene još dvije mise koje su predslavili don Bernardo Pleše i don Robert Karačić. Uoči svetkovine 14. kolovoza slavila se večernja misa, a vjernici su imali prigodu za ispovijed.
Župa Velike Gospe Postranje
