Na blagdan sv. Stjepana u ponedjeljak, 3. kolovoza, najvjerojatnije prvi put od 1667. godine, svećenici i vjernici okupili su se u povijesnoj crkvi sv. Stjepana na Pustijerni u Dubrovniku, koja nema krovište, na misnom slavlju koje je predvodio je katedralni župnik don Marin Lučić. U crkvu su donesene i relikvije sv. Stjepana koje se čuvaju u katedralnoj riznici.
U propovijedi je župnik Lučić naglasio primjer opraštanja sv. Stjepana. Sv. Stjepan, koji je prvi mučen za Isusa Krista, je u trenutku najveće boli, kamenovanja, opraštao. I dok je on opraštao oni koji su ga osudili nisu mogli slušati opraštanje, kazao je. Djela apostolska kažu da su oni „zatisnuli uši, uskipjeli u srcima i počeli škripati zubima“, dok je on opraštao. Oni ne mogu podnijeti da netko u tom trenutku oprašta jer su očekivali da će proklinjati. Onaj koji nanosi zlo očekuje da će biti oponašan. Zlo želi biti oponašano, a Stjepan ovdje ne oponaša nego ljubi. „I to je ona milost koju nam daje Isus Krist u svim našim životnim progonstvima. Kad smo progonjeni, kad smo mučeni, kad nismo razumljeni onda trebamo milost da možemo ono što Isus očekuje od nas, na što nas poziva, a to je da ljubimo i da tako pobijedimo zlo. Jedino dobrom. I sv. Stjepan je to zlo pobijedio dobrom. I to je snaga oproštenja“, kazao je propovjednik te dodao da Isus i nama kaže da molimo za svoje progonitelje i blagoslivljamo one koji nas progone.
O tome je govorio i evanđeoski ulomak pročitan na misi, u kojem Isus govori da će se njegovim vjernicima u trenutku kad navali zlo, dati u onaj čas, da će Duh Sveti zauzimati za njih. I to je ono što je sv. Stjepan imao u svom srcu. Imao je Duha Svetoga koji mu je dao milost i snagu da može opraštati, da vidi otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje sjedi s desna Ocu, kako se opisuje u Djelima apostolskim.
„Mi ovdje vidimo otvorena nebesa“, nastavio je župnik Lučić. „I želimo da i naše srce tako vidi, da vidi otvorena nebesa i Sina Čovječjega koji nam želi dati milost da možemo opraštati i Gospodinu predati sve ovdje na oltar. I da se u ovoj crkvi sv. Stjepana možemo prisjetiti svoje prošlosti, prošlosti svoga života, onda kada smo bili povrijeđeni. Ove ruševine su konzervirane, više ne mogu padati. Tako se i u našem srcu dogodi kad smo negdje povrijeđeni. Ako Gospodin dođe u taj trenutak, onda on ozdravlja. Ne samo da konzervira, on ozdravlja, čini nešto novo. Na ovim ruševinama dozvolimo Gospodinu da ozdravlja naše ruševine, da čini nešto novo, da gradi nešto novo.“
Naš grad je toliko puta doživio rušenje, podsjetio je katedralni župnik te istaknuo kako je Duh „onaj koji podiže“. Pozvao je vjernike da „u ovim ruševinama crkve sv. Stjepana“ zahvale Gospodinu na svim milostima koje im je dao kroz povijest te da i sami poput sv. Stjepana kad su rušeni mogu blagoslivljati.
Spomenuo je i zemne ostatke Margarite, žene kralja Miroslava, rekavši kako je ona tu pokopana i tu čeka uskrsnuće, traži otvorena nebesa. Potaknuo je vjernike da predaju svoj život Gospodinu i prinesu na oltar sve svoje koji traže molitve, te da svojim životom mogu uvijek blagoslivljati sve one koji na njih škripe zubima, koji su u srcima uskipjeli. „Jedini način da se sagradi nešto novo je da ljubimo. Neka nam Gospodin pomogne da budemo poput sv. Stjepana“, kazao je.
Katedralni župnik je podsjetio i kako su haljine sv. Stjepana, dok su ga kamenovali, bile odložene do nogu Savla, koji će kasnije postati Pavao. Ta milost je zahvatila i njega, kazao je, iako on u tom trenutku nije bio svjestan kako će Gospodin da njega doprijeti. Tako do svakog od nas Gospodin dopire. I ona molitva sv. Stjepana je pomogla Savlu da postane Pavao, ustvrdio je.
Na kraju je podsjetio okupljene vjernike kako je ta crkva sv. Stjepana bila je prvi relikvijar u Gradu, pa je ovo i prvi povratak sv. Stjepana kroz njegove moći u ovu crkvu, gdje su bile čuvane do Velike trešnje 1667. godine. Sada se relikvijar sa svim moćima nalazi u dubrovačkoj katedrali. Liturgijsko pjevanje predvodili su pjevači katedralnog zbora uz pratnju voditeljice Maje Marušić.
Crkva sv. Stjepana u Pustijerni je jedna od najstarijih crkava u Gradu od koje su danas ostali samo zidovi i koja je od obnove 2017. godine povremeno u uporabi za razna kulturna i druga događanja.
Ova crkva je važan spomenik u Dubrovniku i zbog toga jer su u njoj su nekada bile pohranjene relikvije svetaca a uz nju se veže legenda da se tu svećeniku Stojku 972. godine ukazao sv. Vlaho, nakon čega je svetac uzet za zaštitnika Dubrovnika. To je romanička crkva, a posljednja istraživanja pokazuju da je bila izgrađena vjerojatno krajem 8. stoljeća te da je bila iste širine kao današnja. Utvrđeno je i da je apsida imala pravokutni oblik te da je to bila vjerojatno jednobrodna crkvica bez kupole. Naknadno je proširena, a nakon Velike trešnje 1667. godine bila je teško je oštećena te se više nije obnavljala. Društvo prijatelja dubrovačke starine konzerviralo ju je te, iz statičkih razloga, djelomično rekonstruiralo ostatke zidova crkve, a na pod je vraćeno kameno popločenje. Napravljena su i obimna arheološka istraživanja. Nakon obnove koje je započela je 2010. godine, a završena 2017. godine, na podu je ostavljen tlocrt tako da posjetitelji mogu zamisliti kakva je to bila crkva. Uz crkvu se veže legenda o kraljici Margariti i kralju Stjepanu, a bizantski car Porfirogenet u 10. stoljeću također spominje crkvu sv. Stjepana.
A.T.
Fotografije: Doris Boroje
