Vijeće za pastoral mladih Dubrovačke biskupije u suradnji s Katehetskim uredom Dubrovačke biskupije u ovogodišnjoj Pedesetnici raspisali su natječaj s namjerom da potaknu stvaralaštvo među mladima. Ovaj natječaj, kao i duhovsko bdijenje koje je održano u katedrali, nadahnuti su riječima iz Prve poslanice Solunjanima: „Duha ne trnite…“ ( 1Sol 5, 19) i znakovima vremena koje iščitavamo iz suživota s mladima, a koji bi se mogli sažeti u stih:
„Ja nosim u sebi nemir proljetnih vjetrova što dodiruju propupale grane,
i zapretenu toplinu sunca koja je tu za život, a umirem od hladnoće zbog pepela koji je prekrio žar.“ (s. B. Cifrek)
Mladi su imali mogućnost pisati, skladati pjesme, raditi likovne i video uratke na ponuđene teme.
Organizatori zahvaljuju svim profesorima i vjeroučiteljima koji su potaknuli svoje učenike na otvorenost nadahnućima Duha, a posebnu zahvalnost upućuju učenicima koji su sudjelovali u natječaju.
TEME ZA STVARALAČKO IZRAŽAVANJE MLADIH
1. ŽAR KOJI NOSIM U SEBI
2. VJETAR KOJI ME POKREĆE
3. ZOVE ME PLAVI BESKRAJ
4. TKO ĆE RAZGORITI ISKRE?
5. SVE MOJE ZAPRETENE VATRE
6. U VRTLOGU ŽIVOTA
7. LETJETI VISOKO
8. PLANITE BIJELI OGNJEVI DUŠE
9. ZGARIŠTE! POSTOJI LI FENIKS?
10. KOJI VJETAR PUŠE
Donosimo neke od radova pristiglih na natječaj:
ŽAR KOJI NOSIM U SEBI – ANTONIA MERČEP, prvi razred, Biskupijska klasična gimnazija
CIJELO SI VRIJEME BIO USPON MOJIH PADOVA
STALNO GORIM TI ME UZDŽEŠ IZ PEPELA
PRUŽAŠ RUKU STISAK NIKADA NE POPUŠTAŠ
A KAD SAM SAMA TI ME NIKADA NE OSTAVLJAŠ
PREKO SVAKOG KRHKOG MOSTA JA SAM SIGURNA
TU SI BIO ČAK I KAD SAM BILA NEVJERNA
SVAKA TVOJA RIJEČ RANE ME ZACJELJUJE
SVE JE ISTINA U NIČEM NE PRETJERUJEM
TI SI ŽAR KOJI GORI U MENI
TI SI ČUVAR MOGA SNA
TI SI DAH, ŽIVOT KOJEG UDIŠEM
MOJE DUŠE DUŠA SI
ZBOG TEBE ME ČUVAJU ANĐELI
SIGURNA SI SVAKA UTJEHA
PONOSNA SAM ŠTO TE NOSIM
JA VJERUJEM U DUHA SVETOGA.
TI SI VJETAR KOJI MOJE RIJEČI TJERA VAN
POZNAŠ STVARNI DIO MENE KAD SE PRETVARAM
KADA ČOVJEKU U OKO NA TREN POGLEDAŠ
NEKU ČUDNU SNAGU U SRCU MU OTVARAŠ
PREKO SVAKOG KRHKOG MOSTA JA SAM SIGURNA
TU SI BIO ČAK I KAD SAM BILA NEVJERNA
SVAKA TVOJA RIJEČ RANE ME ZACJELJUJE
SVE JE ISTINA U NIČEM NE PRETJERUJEM
VJETAR KOJI ME POKREĆE – MARIJA LUJO, MAGDALENA KAČIĆ – BARIŠIĆ I KATA JOZOVIĆ, prvi razred, Biskupijska klasična gimnazija
U TIŠINI, U PLAVOM BESKRAJU
DOK SAM SAMA MOJE MISLI CARUJU
GDJE SI DUŠE, SADA SVE SE OKREĆE
BUDI VJETAR KOJI ME POKREĆE
MOJI GRIJESI ME SPUTAVAJU
ISKRE VJERE TIHO IZGARAJU
ALI TI SI VATRA SRCA MOG
MOJA SNAGA MOJ ISUS I MOJ BOG
REF: SAMO TI SI VJETAR U MIRNOJ NOĆI
SAMO TI SI SNAGA U SAMOĆI
POKREĆEŠ MENE KADA PADAM
UVIJEK TEBI JA SE NADAM
PRIJATELJ MENI BUDI TI
PROMIJENI ME, NEMOJ ME PUSTITI
ZAPUŠI VJETRE POZOVI LJUDE SVE
DA UZ TEBE BOLJI SVIJET POSTANE
KOJI VJETAR PUŠE? – ILIJA KITIN, prvi razred, Biskupijska klasična gimnazija
Koji vjetar upravo puše? Jugo, bura, maestral… Ili je to, pak, Božji vjetar, koji me gura nepoznatim pravcima i neviđenim prolazima? Zašto taj vjetar puše, dokle puše, kamo će me već sljedeće minute otpuhati…?
Usnuo sam san. I u tom snu jedna je mala djevojčica razgovarala sa mnom i da je nisam vidio, sigurno bih mislio da je odrasla osoba, tako je pametna bila. Oko nas je bio samo prazni, bijeli prostor i mi smo sjedili u njemu i jednostavno – postojali.
„Bog je stvorio nas ljude, zar ne?“, upitala me plavim očima u kojima je znatiželja bujala u iščekivanju odgovora kao što stablo prvo mora biti puno cvjetova da bi dalo ploda.
„Da, je. Sebi slične“ odgovorio sam. Imao sam osjećaj da slijedi još jedno pitanje.
„Znači li to da mi imamo dva oca i da nas On čuva i voli čak i nakon nečega lošeg što smo napravili?“
„Pa, vidiš, nikad nisam pomislio da zapravo imamo dva tate. Jednog tatu s malim t, a jednog s velikim T. A za drugo pitanje…“ sljedeći odgovor nisam znao iz prve, no dosjetio sam se nečega i rekao: „Reci mi, misliš li da te mama i tata vole čak i kada te stave u kaznu? Vole li te i čuvaju i nakon kazne?“
I meni samom se odgovor činio toliko dobar da sam se osjećao tako ponosno u tom trenutku. Djevojčica me na trenutak čudno pogledala, a kikice su joj se nagnule na jednu stranu jer je u čudu nakrivila glavu.
„Zašto mi onda ne pomaže oko domaće zadaće kao mama i tata?“
E, tu me uhvatila nespremna. Na trenutak sam razmišljao da ona zapravo ima pravo, ali sam ubrzo odagnao tu misao i rekao nešto u što čvrsto vjerujem i sada, u javi.
„Bog je kao vjetar. On je napisao svoju domaću zadaću, a to si upravo ti! I nigdje nije pogriješio jer on stvara kako je najbolje. Drugo što je učinio za tebe, mene i sve ostale je to da je napravio plan – plan našega života i svog puhanja kojim nas dovodi do našega cilja, radi naše sreće, ali i sreće drugih s kojima nas je povezao da na njih utječemo i oni na nas. Sve je povezao. Stvorio je tvoje bake i djedove da čuvaju ono najdragocjenije što im je Bog dao na čuvanje i odgajanje – tvoje roditelje. A njima je, pak, dao tebe, da im ispuniš dane i usrećuješ ih. Tebi je dao upravo te roditelje, sa svim njihovim manama i vrlinama, da te odgoje da budeš na pomoć drugima i da ti pomognu kada je to potrebno – sada je to domaća zadaća, a sutra – samo Nebo zna. On je kao vjetar. Jednoga ćeš se dana sjetiti ovih riječi i znati da je tebe, sjemenku, donio na pravo mjesto, da rasteš i postaneš ono što ti želiš, a za što On zna da je za tebe najbolje. Koji vjetar puše? – Bog.“
Izdahnuo sam i čekao da djevojčica nešto kaže. Nakon nekoliko sekundi obostrane šutnje, progovorila je: „Je li i tebe Vjetar donio na pravo mjesto?“
Na ovo pitanje, ne moram odgovoriti, jer na ovo pitanje, odgovor trebaju znati samo dvije osobe.