Povodom proslave ljetnog blagdana sv. Vlaha, sa željom da našim čitateljima prije same proslave jasno predočimo kakav je to blagdan i koje značenje ima, za portal Dubrovačke biskupije razgovarali smo s dobrom poznavateljicom dubrovačke baštine posebice brojnih detalja vezanih uz sv. Vlaha i Dubrovnik – gospođom Majom Nodari.
Gospođo Nodari, možete li našim čitateljima objasniti što je zapravo ljetni blagdan sv. Vlaha ili kako se nekada zvao Translatio Sancti Blasii, kojeg ćemo svečano proslaviti u utorak, 5. srpnja?
– Blagdan prijenosa relikvije lijeve ruke svetoga Vlaha u povijesti nazivan Translatio et adventus Sancti Blasii ( prijenos i dolazak) moćnika lijeve Svečeve ruke, slavio se 5. srpnja. Tako je glavna festa sv. Vlaha 3. veljače dobila u davnini, 1347. godine svoj ljetni par, koji se slavio ponešto skromnije, no također kao državni blagdan, a oba su imala vrlo važno mjesto u ceremonijalnom kalendaru Dubrovačke Republike.
Povod uspostavi „ drugog blagdana sv. Vlaha“ dogodio se 1346. godine kada je pučanin Toma de Vitiano pribavio i Gradu, odnosno katedalnoj riznici, darovao moćnik lijeve Parčeve ruke.
Dan na koji se odvio taj prijenos ljevice – relikvija je bila predana državnim rizničarima, a već je slijedeće, 1347. godine taj dan 5. srpnja proglašen državnim blagdanom, na koji je knez s Malim vijećem odlazio na svečanu večernjicu i misu.
Na sam dan Blagdana uspostavljen je i dužnički moratorij od šest dana ( Franchisia Sancti Blasii), koji se označavao podizanjem svečeve, odnosno državne zastave.
U 15. stoljeću uvedena je na ljetni Blagdan i procesija, o kojoj svjedoči Filip de Diversis.
U zadnjem stoljeću Republike, na blagdan Ruke sv. Vlaha u procesiji su se pronosili moćnik patronove lijeve ruke – oko kojega je blagdan i uspostavljen – i noge, a najvredniju relikviju glave nosio je sam nadbiskup.
Proslava blagdana prijenosa lijeve ruke sv. Vlaha održala se sve do kraja trajanja Dubrovačke Republike. kasnije se, pod tuđinskim režimima, izgubila iz kolektivne memorije i zadržano je sjećanje na nju slavljenjem mise na taj dan.
Po čemu je posebna relikvija lijeve ruke sv. Vlaha, da joj je čak i jedan blagdan posvećen? Imamo i drugih relikvija sv. Vlaha, ali uz njih baš i nije bio vezan neki posebni blagdan.
– Svaku pojavu, pa tako i svaki blagdan valja staviti u tadašnji političko- društveni kontekst, kako bismo im razumjeli značenje. Naime, to je vrijeme vrlo važno za formiranje autonomnog političkog identiteta Dubrovnika, pa kada 1342. godine na nadbiskupsku stolicu sjeda zaslužni i iskusni diplomat, Dubrovčanin Ilija Saraka s vizijom svog grada u novom okviru, uoči skorog raskida s Venecijom, a pučanin Toma uz postojeće dvije relikvije svetoga Vlaha u Dubrovnik donosi i relikviju druge ruke, nadbiskup Saraka ustanovio je i proglasio novi , ljetni Parčev blagdan.
Dodamo li tome jednoglasnu odluku Velikoga vijeća 1348. godine o gradnji nove crkve sv. Vlaha sred grada, koja je donesena u znak zahvale Bogu nakon velike epidemije kuge, koja je tijekom 14. stoljeća u Gradu i kraju pokosila preko 7000 čeljadi, slaže se povijesni kontekst, u kojem oslobađanje Dubrovnika od venecijanske supremacije 1358. godine, znači i konačno ostvarenje samostalnosti i početak rasta dubrovačke državne zajednice.
To su razlozi uspostave blagdana posvećenog jednoj relikviji gradskoga zaštitnika u to vrijeme od presudne važnosti za konstituiranje dubrovačkog državnog identiteta. Bilo je još takvih pokušaja u 15. stoljeću, a radilo se o dva moćnika: relikviji grlene kosti i relikvijaru desne ruke sv. Vlaha, no novi blagdan nije uveden.
Znate li, možda, je li ovo prvi puta da se taj blagdan svečano slavi nakon pada Dubrovačke Republike?
– Koliko je meni poznato, ovaj se ljetni blagdan sv. Vlaha i u svojoj vjerskoj i vanjskoj ceremonijalnoj dimenziji na ovaj način slavi prvi put nakon ukinuća Dubrovačke Republike. Stoga posebno veseli oživljavanje i skidanje zaborava s naše vjerske baštine, jer su obredne svečanosti, kao i svi drugi oblici društvenih praksi – važan dio nematerijalne kulturne baštine, odnosno kulturnog prstora grada. Srećom se pokazuje kako je slojevit baštinski organizam, kako je baština živi sustav koji se mijenja i stvara nove suodnose i oblike svoje pojavnosti u sadašnjosti. Stoga je veliko zadovoljstvo doživjeti oživljeni ljetni blagdan sv. Vlaha, te osjetiti snagu njegove ruke nad nama.
Kako će izgledati proslava?
– Želja je podsjetiti na taj drevni, zaboravljeni blagdan, oživjeti procesiju koja se nekoć održavala oko crkve sv. Vlaha. Nakon procesije bit će, u 19.00 sati, svečana misa koju će predvoditi biskup Mate Uzinić. Po završetku misnoga slavlja u kazalištu „Marina Držića“ uslijedit će, uz prigodni program, u kojem sudjeluje i Dubrovački komorni zbor – premijera filma „Grad na ruci“ autora Tonka Jovića, film o Dubrovniku i njegovu zaštitniku koji stoljećima na ruci drži i štiti Grad.
Afirmacija je to amblematske dubrovačke baštine kroz medij filma, pokretanje baštine procesijom koja je bila nestala iz dubrovačkog kolektivnog pamćenja, te oživljavanje vjerske tradicije u suvremenom kontekstu, a sve to može pridonijeti čuvanju nematerijalne kulturne baštine u Dubrovniku, gradu s dvostrukom UNESCO-vom zaštitom.
Koliko će se ovo suvremeno liturgijsko slavlje razlikovati odnosno sličiti onome u doba Republike? Znamo, naime, da se i sama Festa sv. Vlaha kroz povijest mijenjala u nekim detaljima.
– Valja reći nešto i o procesiji i slavljenju ljetnog blagdna sv. Vlaha u povijesti, da bismo ga znali i mogli razlikovati od današnjeg liturgijskog slavlja, jer je veličina slavljenja kulta sv. Vlaha kroz stoljeća očitovanje mijena u stalnosti običaja i obrazaca slavljenja Feste. Svako novo vrijeme i nove generacije daju svoj pečat, svoju kreativnost, svoj iskaz poštovanja i ljubavi za svoga zaštitnika. Eto, primjerice u zadnjem stoljeću „pod Republikom“ Festa prijenosa lijeve ruke 5. srpnja slavila se tako da su se u procesiji pronosili moćnik lijeve patronove ruke i noge, a najvrijedniju relikviju glave nosio je sam nadbiskup. Osim crkvenog staleža i Malog vijeća na čelu s knezom, koji je nosio debelu crvenu svijeću, u procesiji su sudjelovale bratovštine, a od plemstva samo tko je htio. Povorka je obilazila oko crkve ulicom Među zeljarice, zatim je prolazila ispred zgrade glavne straže i vaćala se u crkvu. Svečana bogoslužja večernjice i blagdana vodio je nadbiskup.
Procesija ljeta Gospodnjeg 2016. započet će iz katedrale Gospe Velike, gdje će se iz riznice iznijeti lijeva svečeva ruka, a kretat će se povijesnom „rutom“, do crkve sv. Vlaha, uz južno pročelje, nastaviti kroz ulicu Među zeljarice, te završiti ulaskom u crkvu sv. Vlaha. U procesiji sudjeluju: trombunjeri, festanjuli, barjaktari, svećenstvo i narod.
Ni sam relikvijar lijeve ruke sv. Vlaha nije uvijek ovako izgledao?
– Toliko se već reklo o ljetnom blagdanu sv. Vlaha, točnije stjecanju i prijenosu relikvije njegove lijeve ruke, koja će izdvojeno iznesena iz katedralne riznice biti predočena javnosti. Relikvija lijeve Parčeve ruke u današnjem obliku ne spada među raskošnije moćnike našega sveca, kakav je primjerice stariji moćnik Njegove desne ruke.
Srebrna ljevica i danas se čuva u riznici stolne crkve, no nije izvorng oblika. Naime, uz cijeli vjersko-politički kontekst ovog relikvijara, njegovu sudbinu prate prave, vjerodostojne i nama drage povijesne, historiografske naracije. Toma de Vitiano prvi je dio te sudbine, a ovaj je moćnik preživio vrlo burne događaje Velike trešnje 1667. godine, kada je ukraden i odnesen u Italiju. Vratila ga je Dubrovniku s najvišim počastima Republika Genova. No, u toj avanturi stradao je relikvijar ruke, opustošen je sav nakit ruke izuzev jednog gotičkog emajlnog reljefa ( stručnjaci kažu da je mogao biti zanimljiv gotički emajlni rad), pa je morao biti u potpunosti obnovljen. Lijeva srebrna ruka presvučena je pozlaćeim filigranom razdijeljenim u 8 polja, ukrašena je viticama i cvjetnim ornamentom, a djelo je u Dubrovniku udomaćenog mletačkog zlatara imenom Francesco Ferro, rad je iz 1712. godine.
Eto, još jednog primjera kako u Dubrovniku ne treba izmišljati povijest – ona se već dogodila, uz malo naše pameti, i za budućnost.
Očekujete li da se blagdan Prijenosa lijeve ruke sv. Vlaha i slijedećih godina ovako proslavlja? Ili je ovo samo obnavljanje ovakvog načina proslave u Godini sv. Vlaha?
– Ja sam ponosna i kao povjesničarka umjetnosti i kao građanka što je ova lijepa i povijesno zasvjedočena tradicija iznova oživjela. Dakako, da je to na neki način dar i harnost našem Parcu u njegovoj Godini u kojoj obilježavamo 1700. obljetnicu njegove mučeničk smrti. No, valjalo je ideje razmotriti, prepoznati, o njima govoriti i dogovoriti se, pa svu tu zaboravljenu tradiciju oživjeti, osjetiti je i prezentirati u današnjem vremenu, spajajući je s premijerom filma u čast našemu Parcu, kreirajući u jednom srpanjskom blagdanskom danu višestruku svečanost, središnje ljetno zbivanje Godine sv. Vlaha. Naravno da bi bilo lijepo da se probuđena tradicija ne zaboravi, da potraje dulje od jubilarne godine. No, vrijeme, način života i naše želje učinit će svoje.
Svakako, suvremeni baštinski trendovi, koji žele pokrenuti baštinu i tradiciju jedne sredine, naglašeno nastoje oživljavati ne samo sliku, već i duh i osjećaj grada. Osjećaj autentične sredine u kojoj nije sve na prodaju, u kojoj se dobro osjećaju i domaći i oni koji turistički dolaze. Duh i srž mjesta nisu prazne kulise i „tjelesnost“ grada, već stvarni način života, lokalne, svakodnevne prakse i običaji, svečanosti, pa tako i vjerske procesije, poput ove 5. srpnja u čast gradskog zaštitnika, koja je najprije potrebna nama samima, našem identitetskom kodu.
Kao što ova naša generacija daruje svetome Vlahu „Grad na ruci“, mi, možda danas više no ikada trebamo upavo zaštitu njegove ne samo ljevice, već milost i blagoslov njegovih svetih ruku nad svima nama.
Gđa Nodari, zahvaljujem na razgovoru!
Angelina Tadić