Korizmena duhovna obnova u Dubrovniku, 21. II. 2018. g.
Uvodna pjesma: “Ne boj se, jer ja sam s tobom”
* * *
(Ps 47)
Ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more.
Bog je sred njega, poljuljat se neće, od rane zore Bog mu pomaže.
Ma bješnjeli puci, rušila se carstva, kad glas njegov zagrmi, zemlja se rastopi.
Dođite, gledajte djela Gospodnja, strahote koje on na zemlji učini.
Do nakraj zemlje on ratove prekida, lukove krši i lomi koplja, štitove ognjem sažiže.
Prestanite i znajte da sam ja Bog, uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen!
S nama je Gospodin nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!
* * *
Poštovani oče biskupe, draga subraćo,
Prije nekoliko godina na jednim duhovnim vježbama voditelj je na početku rekao da nam ima postaviti jedno ozbiljno pitanje. Svi smo očekivali neko pitanje o propovijedanju evanđelja, o izazovima s kojima se svaki dan susrećemo i problemima koje moramo rješavati i sl., a on je postavio pitanje: Jeste li sretni?
Pitanje je doista jednostavno: Jeste li sretni?
A odgovor?
Postoji sreća u življenju svećeničkog i redovničkog poziva i ta sreća jest i mora biti izvor našeg propovijedanja: i riječju i životom. Nije riječ o neograničenom veselju niti o neumornoj dobroćudnosti. To je radost koja uključuje sposobnost i ražalostiti se. Ali ta sreća je predokus bogatstva života koji mi svojim životom propovijedamo i kojim svjedočimo o sudjelovanju u radosnom i milosnom suživotu s Bogom.
Jeste li sretni?
Ovo bi pitanje zapravo trebalo glasiti: Jesi li sretan?
I kao da čujem odgovore, gromoglasni huk odgovora, pokrijepljenih životom i godinama provedenim u raznim župama, raznim samostanima, manjim i većim mjestima, ovdje u našoj biskupiji ili diljem domovine i svijeta, ovdje od Vitaljine i Dubravke do Dola i Lastova.
Netko je rekao da „ljudi žive najvećim dijelom od prošlosti“. Možemo se složiti s ovom konstatacijom i reći da i mi svećenici i redovnici živimo od naših vlastitih priča, od naše prošlosti. Kad smo postali svećenici ili redovnici, kad smo obukli reverendu ili habit i izrekli svoj „Da“ biskupu ili redovničkom poglavaru, povezali smo svoju životnu priču s onom od biskupije ili redovničke zajednice. Na taj način su naše životne priče i naša prošlost dobili jednu novu dimenziju, jednu novu orijentaciju. Naš je život na taj način postao komadić povijesti biskupije ili redovničke zajednice – postao je jedno posebno, naše vlastito poglavlje. Tako smo stvorili posebnost, koja u zajedništvu s drugima, prepričava vlastiti hod i tvori posebnu obitelj, prepoznatljivu po različitim velikim i malim osobnostima i odzvanja melodijom sviranom različitim glazbalima i notama, ali zajedno daju odgovor na pitanje: tko su to oni, za koje Isus hoće da bude „sol zemlje i svjetlo svijeta“?! Tko su i kakvi su to „oni“?
Zanimljiva je ova Isusova usporedba sa solju i svjetlom.
Plinije Stariji, Isusov suvremenik, je rekao da ništa nije tako važno kao sol i sunce.
Isus je mogao tražiti od učenika da budu kao brašno ili voda ili što drugo, ali nije. Traži da budu sol i svjetlo, da daju svijetu oko sebe ukus i osvjetljenje. Ipak upozorava da sol, sama u sebi, mora biti kvalitetna, kako bi mogla biti kvalitetno i upotrijebljena.
Treba imati na pameti da je Isus ovu usporedbu izrekao neposredno poslije „Govora na gori“, kako bi ohrabrio sve one na koje se odnosi ono „blago“. Jer ono „blago“ je trajno i nepokvarljivo, kao što je i sol kao začin trajna i nepokvarljiva, ne može ostarjeti niti izgubiti svoja svojstva. „Bljutava sol“ je pokazatelj onih koji nisu do kraja prihvatili govor blaženstava. Postali su „bljutavi“ jer svojim životom, svojom nazočnošću ne mijenjaju niti kvalitetu svijeta, niti sredinu u kojoj žive.
I usporedba sa svjetlom je jako važna. Tim više sto se u liturgiji upravo tim simbolom često služimo kako bismo pokazali da je Isus naše svjetlo, da je on kadar raspršiti svaku tamu, pa i tamu same smrti. On je svijet obdario svjetlom. Mi smo onoliko svjetlo, koliko smo najprije sami osvijetljeni tim svjetlom, koliko dopuštamo da nas ono obasja, kako bismo i mi to svjetlo mogli donositi drugima.
Vratimo se na postavljeno pitanje: Jesi li sretan?
Možda će netko, poput fra Žarka Relote u tekstu: Može li mi itko pomoći?, reći: Kako mogu biti sretan „kad sam došao u krizu identiteta. Nisam psihički potonuo. A i da jesam, ne bih valjda ovako javno tražio rješenja. To se ne bojim priznati. Ne znam više kako živjeti svoje svećeništvo u odnosu na druge te se stoga pitam: Može li mi itko pomoći? Što mi je činiti?
Djedovi i bake naručuju krštenja svojih unuka telefonskim putem, kao što naručuju za njih dostavnu pizzu, ako im nisu uspjeli napraviti objed. Ako kojim slučajem roditelji dođu sami u ured prijaviti krštenje svoga djeteta, već na prvo moje pitanje: ‘A jeste li vjenčani u crkvi?’ dobijem odgovor: ‘A što to vas briga?’ Ako se usudim pitati za kumove i tražiti posvjedočenje da mogu kumovati, opet dobijem odgovor: ‘A tko ste vi da nas provjeravate? Što se miješate u naš izbor?’ Kad se mladenci dolaze prijaviti za vjenčanje, ne traže više od mene ništa, osim što moram odgovoriti na njihova pitanja: ‘Možemo li postaviti catering ispred crkve? Možemo li dovesti svoje svirače? Svoju cvjećarku? Svoju stilisticu?’ Oni su ionako sve prije dogovorili s nekakvom agencijom za organizaciju vjenčanja. Na susrete s roditeljima prvopričesnika odaziva se tek njih pola, dok se na susrete s roditeljima krizmanika ne odaziva niti jedna trećina. Gotovo u pravilu, nemaju vremena za ono što ja predlažem ili tražim, na čemu inzistiram, do čega mi je stalo i do čega bi, mislim, trebali držati i današnji vjernici. Bilo koju riječ ako progovorim postajem neljubazan, zahtjevan, cjepidlaka. Ako se usudim iznijeti podatke o nepohađanju župne kateheze, onda sam ‘grub i neotesan’; ako sam ozbiljan, nisam svjedok Radosne vijesti; ako se našalim, odmah sam neozbiljan, ironičan, ciničan.
Znam da trebam prihvatiti sve, da se moram pomiriti sa svim, da moram imati razumijevanja za sve, da moram naći opravdanje za sve, da se moram svima dodvoravati i svakoga tapšati po ramenu; svima govoriti kako su divni – i kad nisu, da su dobri – i kad nisu, da su bili na župnoj katehezi – i kad nisu, da je s njihovim papirima sve u redu – i kad nije, da je normalno ‘naručiti’ krštenje i vjenčanje telefonskim putem, iako uvjeren da to tako ne ide; da moram pripustiti sakramentima sve, neovisno o tome kako su se i koliko dugo kandidati i njihovi roditelji spremali za to. Ne šalim se ni najmanje“, kaže fra Žarko, „stvarno sam došao u krizu identiteta i uistinu više ne znam kako živjeti svoje svećeništvo“.
Netko drugi će možda reći: Kako mogu biti sretan svećenik ili redovnik kad živim u takvoj sredini, među takvim ljudima, da nakon godina radi na njivi Gospodnjoj, godina znoja i muke, mogu samo, poput onog bračkog svećenika, reći: Gospodine, jarce si mi dao, jarce ti vraćam.
Jer, ako slučajno propovijedaš par minuta više, obični si brbljavac. Ako imaš dobar automobil – kapitalista si koji misli samo na materijalno. Ako nemaš auta – nisi sposoban prilagoditi se vremenu. Ako obilaziš obitelji i vjernike po župi – neprestano lutaš i nikad te nema kod kuće. Ako si češće u kući – onda si samoživac i nije ti do nikoga. Ako spominješ milostinju u crkvi i skupljaš novac za nešto – samo misliš na novac i na zaradu, a ako uređuješ crkvu ili kuću – razbacuješ se novcem. Ako ne gradiš – ne brineš se nizašto. Ako si točan za misu – sat ti uvijek ide naprijed, a ako kasniš – tjeraš narod da gubi dragocjeno vrijeme. Ako si mlad – neiskusan si, a ako si stariji – taj je van vremena ili podjetinjio.
Da li ja uopće imam šansu biti sretan?
Jedan vjernik je napisao kako se često čuje: „Vjera – da, Bog – da, ali ne Crkva, ali ne svećenici. Pa se pitam“, kaže on: „A zašto? I uvijek je jednak odgovor: Zato, jer su grešni, a zatim slijedi neki općeniti popis grijehova: pohlepni, nemoralni, licemjerni… Uvijek se iživciram“, kaže ovaj vjernik, „na takve izjave i pitam: Je li ikad, baš od tebe, neki svećenik tražio novac, baš prema tebi ikad bio bezobrazan ili bezobziran? Znaš li ti ‘osobno’ kojeg lošeg svećenika? Tada se ispostavi, da su jako rijetki oni, koji zaista imaju i konkretno loše iskustvo sa svećenicima. Ima ih, koji ne vole svećenike, zbog jedne rečenice koju su nekad, davno nekad čuli! Međutim, to ne umanjuje njihovu mržnju i bijes na svećenike jer kažu: ‘znaju oni kakvi su fratri i popovi’. Koliko god se danas oko toga živciram“, nastavlja dalje ovaj vjernik, „ne smijem suditi te ljude,. Nadam se da će i oni, kao i ja, u svom životu susretati puno svećenika koji su dobri, savjesni, revni, požrtvovni.
Mogu li, dakle, ja, usprkos i unatoč svemu biti sretan svećenik ili redovnik?
Negdje sam pročitao o svećenicima: Postoji čovjek koji nema svoje obitelji, ali pripada svim obiteljima; čovjek kojega ljudi žele imati za svjedoka, za savjetnika, sudionika kod svih najsvečanijih trenutaka u životu, bez kojega se ne može ni roditi, ni umrijeti: prihvaća nas čim se rodimo i ne pušta nas osim u nebo. Blagoslivlja kolijevku i pir, umiranje i grob. Vole ga i poštuju. Čak ga i nepoznati oslovljavaju s ‘oče’. Pred njega dolaze otkriti svoje najintimnije tajne, razgaliti svoje srce, isplakati svoje suze. Tješitelj je u svakoj bijedi, posrednik između bogatstva i siromaštva.
Siromah i bogataš kucaju na njegova vrata: bogataš – da bi u tajnosti udijelio pomoć, siromah – da bi je primio, a da se ne mora crveniti. Nema socijalnog statusa, a pripada svima: onim nižima po siromašnom životu koji provodi, a često i po svom porijeklu; onim višima po odgoju i obrazovanju, po kulturi, po osjećajima religioznog nadahnuća. To je čovjek koji bi trebao sve znati, koji ima pravo sve reći i čija riječ silazi u pameti i srca sa autoritetom koji dolazi od Boga!“
Netko je usporedio svećenika s vodom. Osnovna njezina uloga je da pere. Čak i kad je sama prljava, ona će prati druge stvari, koje se urone u nju. Kao što postoji izvorska voda koju piješ, onako hladna i svježa, koja ne samo da taži žeđ, nego ti i srce ispuni, postoji i voda u posudi, koja je dobra samo za zalijevanje cvijeća na balkonu.
Isto je tako i sa svećenicima i redovnicima. Ima onih kojima se odlazi na razgovor, na obnovu duha, jer njihova riječ otvara dušu i hrani um, jer slike, koje oni svojim riječima ožive, ulaze u srce. Preko njihove molitve Bog čisti i liječi, preko njih se izlijeva obilje darova Duha Svetoga. A ima, moramo to priznati, i onih s kojima čovjek ne zna o čemu bi razgovarao, onih, kod kojih se ide, samo jer se nešto treba. Oni su redovito nekako službeni, hladni.
„A ja se“, napisao je netko, „ne bojim hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi”.
Bojim se svih onih sjenki, koje uvijek prolaze pored nas bez riječi i bez glasa. Bojim se onih usiljenih osmijeha, koji izgledaju tako izvještačeno da se priupitaš što se iza njih doista nalazi. Bojim se one prevelike susretljivosti i uslužnosti, kada samo čekaš trenutak kad će ti osoba reći nešto, što će te toliko zdrmati, da više nećeš znati ni za sebe, ni za išta oko sebe.
Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se onih ljudi koji se uvijek prave najboljim prijateljima i govore da se na njih uvijek možeš osloniti, a kada dođe trenutak krize zbrišu glavom bez obzira. Bojim se kada ljudi postanu neprijatelji preko noći, iako se ništa posebno nije dogodilo, a onda se pitaš, kada je došlo pravo zahladnjenje i što je ono što si učinio, da se tako ponašaju prema tebi. Na koncu shvatiš da nije do tebe.
Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se odnosa koji nisu pravi odnosi, već odmjeravanje snaga, traženje koristi i samo zajedničko provođenje vremena, dok ne naiđe neka treća strana. Bojim se ljudi koji, ulazeći u tvoj život, ponašaju se kao da su ušli u neki trgovački centar i razmišljaju što mogu kupiti i čime to mogu platiti, te kada vide da je trgovanje gotovo, samo izađu i produže dalje.
Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se pretvaranja i istrošenih uloga, u kojoj loša gluma, zamjenjuje sve ono što jesmo i možemo biti. Hladno vrijeme će doći i proći, ali hladni ljudi se teško mijenjaju, teško ostavljaju svoje stare navike. Teško se prepoznaje tko se krije iza maske, a tko pristupa sa iskrenošću i otvorenošću. Ne bojim se, doista hladnog vremena, bojim se hladnoće iz ljudi.“
Mogu li, konačno odgovoriti na postavljeno pitanje: Jesam li sretan? Mislim li da trebam išta odgovoriti ili je možda bolje da šutim.
Možda dijelim mišljenje i osjećaje s kolegom, svećenikom Aleksom Kokićem, kad govori o sreći o kojoj se šuti:
O kako brzo, sestro, prolazi što je lijepo, časovi kako su kratki, koje zovemo sretnim i kako ovaj život (i sama pišeš često), daje nam hodati malo stazama lakim i cvjetnim.
Prošao dan je, sestro, za kojim čeznusmo dugo, sad mi se na čas čini, od stvarnosti da je daleko, jer može li tako brzo, poput najbržeg vjetra, proći u netrag, ono što sam odavno čeko.
A ipak prošlo je sve to; prolazno sve je na zemlji. Da tebi o tom pišem, sestro draga, ne želi; bojim se da bi cvjetovi, koji su toga dana procvali u mojoj duši, dodirom riječi sveli.
Ima, sestrice dobra, ljepotâ na ovoj zemlji, koje se riječima ljudskim opisat nikom ne mogu, ljubavi istinske ima, o kojoj samo se šuti, i sreće, koju srce osjeća samo u Bogu…
Zato o onom času svečanog susreta s Njime, Njegovog dolaska k meni, u danu Mise Mlade, ne želi, sestro, da pišem; pusti, da o tom šutim, da spomen na Njega nove u meni probudi nade.
Moli se, sestro, da Isus prozirnom zakrili rukom oblake crne, koje duša moja već sluti; i pusti mene u miru, jer ima ljubavi čiste, jer ima istinske sreće, o kojoj samo se šuti…
Pjesma na kraju: Ja sam sretan – “Žeteoci”
don Marko Stanić