Nakon čuda umnažanja Isus se ponovno povukao na osamu i u molitvu. Bježi od mnoštva koje ga želi okruniti za kralja. Noću se, hodajući po moru, pridružio učenicima na lađi i s njima vratio u Kafarnaum. Ljudi su ga tražili u pustom kraju. Tamo ga nisu našli pa su se i oni vratili u Kafarnaum. Došavši u Kafarnaum i ugledavši Isusa bili su iznenađeni te pitaju: ‘Učitelju kako si ovamo došao?’ Svjestan da ga oni ne traže zbog njega, nego da ga traže zbog sebe, da ih ne zanima on, nego ono što on čini ili može učiniti za njih, Isus koristi njihovo pitanje za pouku: ‘Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se’.
Ova nas pouka svojim značenjem povezuje s drugim liturgijska čitanja ove nedjelje koja nam kroz različita razdoblja povijesti spasenja – prvo čitanje je iz vremena izlaska iz Egipta, drugo iz vremena prve Crkve – poručuju da su ljudi u svim vremenima svoj odnos s Bogom pokušali pretvoriti u računicu, podvrgnuti svojim osobnim, egoističkim i materijalnim interesima i da su bili oni koji Boga ne traže zbog njega, nego zbog sebe. To što se ista situacija ponavljala kroz povijest jasan je znak da od toga problema nije izuzeto ni naše vrijeme. Dosta se sjetiti kakvi smo bili prema Bogu kao kršćani prije sedamnaest godina kad smo – ne samo snagom naše vojske, nego i snagom naših molitava – u Oluji izvojevali veličanstvenu pobjedu zbog koje danas – priznajući da je bilo i loših popratnih pojava zbog kojih žalimo i za koje bismo željeli da se nisu dogodile, ali sad kad su se dogodile željeli bismo da se utvrdi puna istina da se ne bi ponovno stvarali mitovi, da se kazne pravi počinitelji i, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, popravi počinjena šteta – s pravom ponosimo i Bogu zahvaljujemo, a kakvi smo prema Bogu danas, sedamnaest godina kasnije, kad zlo u ovom društvu koje je svojevremeno nazvano ‘grijeh struktura’ nije tek popratna pojava, nego je postalo vrlo raširena stvarnost na svim razinama? Taj ‘grijeh struktura’, od kojeg nisu oslobođeni kršćani, dapače sa žalošću moramo utvrditi da su u velikoj mjeri baš deklarirani kršćani bili glavni ‘graditelji’ tih ‘grješnih struktura’, u sebi uključuje ne samo veliku privatizacijsku prijevaru, ratno profiterstvo, mito i korupciju, bogaćenje jednih, dok su drugi sve siromašniji, rasprodaju ‘obiteljskog srebra’, sve veći broj nezaposlenih itd., nego i nakaradna zakonska rješenja, ali i katastrofalno loše demografsko stanje koje nam prijeti narodnim izumiranjem, zatim s tim povezano i lošim stanjem u našim obiteljima, među našim mladima, u školstvu, pa i Crkvi… Mislim da ovdje možemo smjestiti i druge loše pojave i rasprave koje dijele ili, bolje rečeno, rastaču ovo naše društvo. Posljednjih tjedana i mjeseci to je povezanost hrvatskog juga s ostatkom domovine i olako odricanje od vlastitog teritorija, a sve ovo vrijeme demokracije je konstantno izbjegavanje svih vlasti koje su do sada vodile ovu državu da se utvrdi istina o ratu i poraću – mislim da Drugi svjetski rat – da bismo se, nakon što se utvrdi istina, na isti i s dostojanstvom mogli odnositi prema svim žrtvama. Uvjeren sam da iz ovoga proizlazi i naša nesposobnost suočavanja s onim lošim što je s naše strane počinjeno za vrijeme Domovinskog rata, a zbog čega se ni u Domovinskom ratu – bez obzira što nam je svima jasno tko je bio agresor, a tko žrtva i to nitko nema pravo zaboraviti – nismo spremni odnositi jednako prema svim nevinim žrtvama jer nevine žrtve nemaju nacionalnost. Oni su jednostavno nevine žrtve! I baš zbog ove nesposobnosti suočavanja s prošlošću, kakva god da ona jest, i nama se danas ponavlja plač za onim vremenima kad smo, makar bili robovi sustava koji je ubijao bez suda i suđenja i po cijenu odricanja od Boga, ‘u zemlji egipatskoj … sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje’ i ponavlja ono traženje Isusa, ne zbog njega i vjere u njega, onog nebeskog kruha, nego zbog nas samih, naših interesa, kruha zemaljskoga koji će prije ili kasnije izazvati novu, možda još pogubniju ‘glad’. Zato je taj plač uvijek bio i ostaje pogrešan! I zato taj motiv traženja Isusa ne može uroditi pozitivnim rezultatima! I evo zašto je Isusova pouka jednako suvremena danas, kao i onda kad je izgovorena! I zašto se na nas danas, osobito nas kršćane u ovom hrvatskom društvu može, kao i na Efežane iz vremena prve Crkve, doslovno primijeniti, ne izuzimajući niti jedno jedino slovo, drugo današnje čitanje i Pavlovo zaklinjanje u Gospodinu: „Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove. Ta vi ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se dugom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti svetosti i istine“.
Na sve ovo kao tvrdnju koja se ne čini utješnom, nadovezuje se jedna utješna spoznaja kojom također zrači današnje evanđelje. To je spoznaja da je Isus, danas kao i jučer, sposoban i loše želje i kriva shvaćanja okrenuti na dobro i priliku za pouku i navještaj istinskih vrijednosti. Da, on i danas kao i jučer u traženju ‘materijalnog kruha’ i svega onoga što taj pojam u sebi znači, nalazi priliku da navijesti ‘kruh nebeski’! Zato ova kriza, koliko god da nam je teško, i nije u svemu loša! ‘Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni’ – kaže Isus, a njegovi suvremenici odgovaraju protupitanjem koje Isus koristi za pouku o istinskom kruhu, kruhu života. Pokušajmo se danas dok slavimo Dan Gospodnji i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i mi pridružili Isusovim suvremenicima kako bismo i mi zajedno s njima čuli što je najvažnije za preobrazbu ovoga svijeta, a s njim i ovog našeg hrvatskog društva: ‘Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao’ – kaže Isus. Evo to je ono najvažnije! Iz toga može onda slijediti i sve drugo. To je, to vjerovati u onoga koga Bog šalje, a to je sam Isus, ‘rad’ koji se Bogu sviđa i koji je važniji od svega drugoga jer se u tome nalazi sve ostalo i bez toga nema niti onog ostalog.
Zaustavimo li se na trenutak nad ovom činjenicom da je Isusu najvažnije djelo Božje vjera u njega i ako u svjetlu te tvrdnje sagledamo probleme i poteškoće ovog našeg hrvatskog društva kojemu mi kršćani činimo značajan dio, probleme i poteškoće kojima smo i mi svojim djelovanjem doprinijeli i za koje zajedno s drugima dijelimo odgovornost, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da se – dok Bogu zahvaljujemo za sve darove, osobito dar slobode i molimo za one koji su nam taj dar omogućili – ispitamo nad sobom i svojim motivima traženja Gospodina, onoga našega biti i zvati se kršćanima. Jesmo li kršćani zbog osobnog interesa i toga što je to, nažalost, jedno vrijeme značilo političku podobnost – ako jesmo jasno nam je zašto je ovo naše hrvatsko društvo došlo u ovo stanje beznađa i plača za Egiptom – ili nas je privukao Isus Krist, onaj ‘kruh s neba, kruh istinski’ koji nam on daje i u kojemu nam se on daje? Nadam se da je ovaj drugi odgovor pravi odgovor, da je to naš odgovor, a ako nije, a po onom što se događa čini se da nije, što prije nam je nužno obraćenje. Ono, obraćenje, je preduvjet da bismo nahranjeni kruhom živim koji Isus daje postali novi ljudi, obukli ‘novog čovjeka po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine’ i kao kršćani pokazali ovom hrvatskom društvu koje nam je dano i darovano, za koje su mnogi nesebično prolili krv i u koje su mnogi ugradili dio sebe ili nekoga svoga i tim nas sve zadužili, izlaz iz egipatskog ropstva u kojem vlada logika ovozemaljskih, prizemnih vrijednosti ovozemaljskog kruha i punih lonaca mesa i mogli se konačno usmjeriti prema Obećanoj zemlji u kojoj vladaju nebeske i vječne vrijednosti koje nam daje Isus Krist, ‘kruh … Božji … koji dolazi s neba i daje život svijetu’.