U svakodnevnom ljudskom ponašanju nema ništa odvratnije od licemjerja, od toga da svojim riječima i djelima na vani govorimo jedno, spočitavajući drugima što nisu takvi, a istovremeno smo u svojoj samoći gori od onih kojima spočitavamo njihovu zloću. Licemjerja u ovom našem vremenu, a i u našim osobnim životima, ima na pretek. I što netko ima višu funkciju, u većoj je opasnosti da se licemjerno ponaša! Postoji jedno licemjerje gore od drugih. To je vjersko licemjerje onih koji kažu da vjeruju u Boga i poštuju Božje zapovijedi, a u biti su nevjernici. Nije ih briga ni za Bogom, ni za njegovim zapovijedima. Takvi licemjeri su bili neki farizeji Isusovog vremena. Kažem neki, jer u Isusovo vrijeme nisu svi farizeji bili licemjeri, kao što ni svi licemjeri nisu bili farizeji.
Pravi, istinski farizeji Isusovog vremena su bili Židovi koji su se trudili oko točnog održavanja Zakona jer su vjerovali da Zakon očituje apsolutnu Božju volju čije ispunjenje donosi spasenje. Istinski farizej je bio pravedan, gostoljubiv, milosrdan, bio je čovjek koji sigurno ne bi prošao pokraj ranjenog i opljačkanog čovjeka na putu između Jeruzalema i Jerihona, a da mu ne pruži pomoć. Ukratko, pravi i istinski farizej Isusova vremena bio je čovjek vrijedan poštovanja. Ono što Isusu smeta nisu i ne mogu biti takvi farizeji, a takvih farizeja je u njegovo vrijeme bilo, kako vidimo iz evanđeoskih ulomaka o bogatom mladiću koji mu se svidio i koji, nažalost, nije krenuo za njim, Nikodemu, možda i Josipu iz Arimateje. Ovim biblijskim događajima i osobama možemo dodati i velike ličnosti postbiblijskog vremena koje su, baš kao pripadnici farizejske sljedbe, nakon razorenja Jeruzalema 70. godine i posljednjeg Židovskog ustanka 135. godine, židovstvo ispunili novom životnom snagom i pomogli mu preživjeti. U čemu je problem farizeja kojima se Isus obraća i na koje misli? Njihov problem je u tome što su bili licemjeri. Kao licemjeri su na vani bili vjerni vršitelji Zakona do posljednjeg slova, prezirući one za koje su držali da to ne uspijevaju, dok su u svojoj privatnosti bili gori od onih koje su prezirali i osuđivali.
Sažimajući ono što Sveto pismo kaže o licemjerima, napose religioznim, Rječnik biblijske teologije kaže i ovo: Licemjeri su … oni čije ponašanje nije odraz misli srca. … Religiozno licemjerje nije naprosto laž: ono vara drugoga da stekne cijenu na račun svojih religioznih čina kojih namjera nije iskrena. … Licemjer izgleda kao da radi za Boga, a zapravo radi za samoga sebe. Tako se i najpreporučljiviji običaj, kao milostinja, molitva, post, izopačuju ubog nastojanja licemjera „da ih ljudi vide“. … Taj običaj kojim se srce razdvaja od usana navikava da se opake namjere skrivaju pod plašt ulagivanja. … U želji da spasi obraz, licemjer zna probirati zapovijedi ili ih podešava mudrom kazuistikom … (izokrećući) Božje propise … u korist svoje otimačine i svoje neumjerenosti. (Licemjerje nije tek obični formalizam jer se) formalizam još dade izliječiti (dok je) licemjerje … blizu tvrdokornosti (jer licemjeri) na kraju i sami počinju vjerovati u ono što hoće druge uvjeriti: smatraju sebe pravednima i oglušuju se o svaki poziv na obraćenje. Poput glumca u kazalištu (u grč. hypokritês), licemjer nastavlja glumiti svoju ulogu, to jače što je na višem položaju i što se više sluša njegova riječ … Licemjer je na putu da postane bezbožan.
Ovaj sažetak biblijskih misli o licemjerju predočio nam je što je u licemjerju problem i zašto je Isus protiv njega tako oštro nastupao. Isusovu oštrinu iskazanu protiv farizeja jer su licemjeri ne smijemo shvatiti kao osudu – Isus nikoga nije želio osuditi – nego kao Isusov poziv najprije njima, a onda i svima nama, jer tad ponovo dozove Isus mnoštvo i stane govoriti, da ne budemo takvi, da ne budemo licemjeri, oni koji u svojoj vjeri i vjerskoj praksi u crkvi, na ulici, u društvu, žive jedno, a u privatnosti svog života i života svojih obitelji, nešto sasvim drugo, da ne budemo oni koji na vani, kao dobri i sveti, s prezirom i podcjenjivanjem gledaju one koji to nisu, a u svojoj nutrini su gori od onih kojima prigovaraju i spočitavaju grješnost.
Prilika za licemjerje je mnogo. Licemjeri smo kad god dajemo veću važnost vanjštini nego nutrini, obliku nego sadržaju. Što je nego licemjerje kad se više brinemo za fizički izgled, nego li za poštenje, iako fizička ljepota prolazi, a poštenje ostaje trajna ljepota; kad se više brinemo zbog atmosferskog zagađenja, nego oko onog moralnog, iako je ono prvo samo posljedica ovog drugog; kad nam je važnija čistoća tijela, nego čistoća duše, iako se, kako Isus kaže, u nečistoći duše nalazi izvor svih zala? Da bi nam pokazao da je čistoća duše, važnije od vanjske čistoće, Isus nam poručuje da ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla – veli Isus – iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka. Ovo su istinske zagađenosti koje možda ne primjećujemo, ali nas sve jedno onečišćuju. Osobito se to događa onda kad ih licemjerno primijetimo kod drugih, a ne vidimo kod sebe. I to je naš najveći problem! Najgore što nam se može dogoditi nije grijeh, svi griješimo, nego licemjerje koje nam ne dozvoljava suočavanje s grijehom i obraćenje bez kojega se neće i ne može vjerovati Isusu i biti zajedno s njim.
Povežemo li ovo promišljanje o licemjerju s druga dva liturgijska čitanja, onda možemo naučiti da nam Božji zakoni i uredbe, koji su farizejima Isusovog vremena bili povod licemjerju, nisu dani da bismo njima spočitavali drugima njihove nedostatke, nego da bismo ih sami cjelovite – niti što dodajući niti što oduzimajući – vršili i tako poživjeli. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost, poručuje Mojsije. Slično kaže i sv. Jakov. Podsjećajući nas da svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila u kome nema promjene ni sjene od mijene, dakle da se nemamo što hvastati jer svako dobro Božji je dar – dakle i Zakon koji nam tumačen u duhu evanđeoske slobode, a ne u duhu licemjerja, pomaže ispravno živjeti – sv. Jakov nas poziva da tom daru odgovorimo uzdarjem: Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Tko tako čini, on ne može biti farizej ili licemjer. Takav pripada narodu koji je sposoban odložiti svaku prljavštinu i preostalu zloću i Isusa Krista, Riječ koja ima moć spasiti duše naše i koja nam je darovana, sa svom krotkošću u ljubavi navijestiti drugima.