U prvom dijelu današnjeg evanđelja apostoli, a u njihovo ime Ivan, žele zabraniti onima koji nisu s njima činiti dobro u Isusovo ime: Vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama. Ovo iskušenje apostola je i naše iskušenje. I mi se često znademo smatrati jedinima koji su pozvani činiti dobro, što ide do te mjere da ono što čine drugi, pripadnici druge stranke, drugog naroda, druge vjere, nije dobro samo zato što oni koji ga čine ne pripadaju nama, našoj stranci, našem narodu, našoj vjeri. Gospodin nas danas želi poučiti tome da i drugi, oni koji službeno nisu njegovi, mogu i imaju pravo činiti dobro. I ovo nas ne smije učiniti zavidnima, nego zbog toga trebamo biti sretni jer po dobru koje čine makar i nesvjesno oni pripadaju Isusu Kristu: Ne branite mu! – kaže Isus dodajući – Jer nitko ne može učiniti ništa silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je. Iako se razumski slažemo s Isusom, teško prihvaćamo njegovu logiku. Možda je to zato što nam sjećanja i iskustvo govore drugačije. Gospodin bi htio da nadiđemo te osjećaje. Pripadamo Bogu, a „Bog je – veli sv. Ivan – veći od našeg srca“ (1 Iv 3, 20). On može djelovati i djeluje i kroz druge. Kako bi bilo lijepo kad bi smo se svi skupa natjecali u dobru!? Gdje bi nam tad bio kraj!? Katolička Crkva je u pastoralnoj konstituciji Drugog vatikanskog sabora o Crkvu u suvremenom svijetu ‘Radost i nada’, vrlo jasno pokazala ovo otvaranje Katoličke Crkve i njezinih članova prema dobru. Ona, sljedeći Isusov primjer iz današnjeg evanđelja, poziva i nas da tako činimo, da se radujemo zbog učinjenog dobra bez obzira tko ga čini, ali i da sami činimo dobro.
Ovaj poziv da prepoznajemo dobro drugih, ali i da sami činimo dobro, vrlo je bitan za nas i našu pripadnost Isusu Kristu. O tome ovisi naša osobna povezanost s Isusom Kristom, ali i povezanost s njim i mnogih drugih koji mu još u potpunosti ne pripadaju. Ovo je razlog što Isus u drugom dijelu evanđelja svojim sljedbenicima upućuje oštra upozorenja i daje radikalne savjete: Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednog od ovih najmanjih što vjeruju – podsjećam na evanđelje od prošle nedjelje u kojemu je Isus uzeo jedno dijete – daleko bi bilo bolje da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more. Nakon toga slijede Isusove upute kako se možemo spasiti koje, koliko god da ih trebamo shvatiti u smislu kirurškog operativnog zahvata odstranjivanja bolesnog tkiva, ne smijemo shvatiti doslovno. Isus ne želi da budemo fizički sakati, hromi, ćoravi nego nas tim slikama želi pozivati na radikalno dobacivanje grijeha i svih grešnih prigoda, svih prilika za grijeh i za sablazan. Nekome je to – ne u doslovnom smislu – ruka, noga, oko. Drugome je to – ovo u doslovnom smislu – ono što gleda, čita, televizor, Internet, kladionica, kockarnica, društvo s kojim izlazi, grešna veza u kojoj živi. Može to biti i obična ‘kava’ za vrijeme koje se ogovara, lijenost zbog koje se ne izvršavaju obveze. Svatko ima nešto što treba odrezati, iskopati, nešto što ga priječi da bude potpuno Kristov. Svatko od nas bi trebao u svojoj savjesti otkriti što je to što ga, ili tko je taj tko ga, sablažnjava i odvlači u grijeh i onda to odrezati, odstraniti iz svog života.
Na jednu od najčešćih opasnosti koje nas sablažnjavaju i odvlače od dobra u zlo, a kroz tu opasnost se mogu vidjeti i druge, upozorava sv. Jakov u drugom današnjem čitanju. Ta opasnost je novac. Volo bih da onih 260 hrvatskih multimilijunaša postanu svjesni ove opasnosti koju novac sa sobom nosi i u koju su već upali ako ga koriste za sve veće osobno bogatstvo, a ne vide potrebu bližnjih, ali da toga postanu svjesni i svi oni koji misle da je novac izvor sreće, a zaboravljaju je ‘lov na lovu’ i što bolju zaradu i bogatstvo, opasnost koja lako odvodi u grijeh i lako se pretvori u ruku i nogu koju treba odsjeći, oko kojeg treba iščupati. Sv. Jakov takvima želi otvoriti oči: De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti! A upozorenja su strašna: Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njegova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Nakon što je istaknuo razlog Božje ljutnje na bogataše – Evo, plaća kosaca vaših njiva (koju im uskratiste) viče, i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama – apostol postaje podrugljiv pišući: Utoviste srca svoja za dan klanja. Opasno bi bilo ako bismo mi smatrali da oni nisu oni kojima se sv. Jakov obraća nismo mi, nego da su to neki drugi, oni koji su bogatiji od nas. Problem nije u tome koliko tko ima – imati je nešto što je po sebi dobro – nego kako se ima i ima li se nešto što nama ne pripada, nešto što smo prisvojili na štetu drugih. Ma, zapravo, problem je navezanost na ono što se ima, ako se ima, odnosno, ako se nema, navezanost na ono što se želi imati. Svojevremeno je u Glasu koncila (Glas Koncila 38 (1839), 20.9.2009.) objavljen teološki osvrt prof. Ivana Goluba s naslovom ‘Izaberite’. Čini mi se, kao dodatak ovom promišljanju, vrijednim iz tog razmišljanja izdvojiti njegovo, danas kao i onda kad je napisano, vrlo aktualno razmišljanje vezano uz novac:
Novac kao suoznačnica za probit, dobit, bogaćenje bez rada, i/ili bez nasljedstva, bez darovnice – krivi je bog. Stjecanje novca kao mjerilo svega djelovanja lažni je bog. Nismo li se naslušali na radiju i nagledali na televiziji kad je ukinuta radna nedjelja kako poslodavci kao (jedini) razlog protiv, navode, koliko im se smanjio priliv novca. Ni spomena o radnicima, o njihovu naime umoru, o lišenju zasluženog tjednog počinka, o svetkovanju dana Gospodnjega, o okupljanju oko obiteljskog blagdanskog stola. Novac je ‘(gospodin) bog’. I koja se povika digla na zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima s (jednim jedinim) obrazloženjem: smanjenje prihoda. Ni riječi o tome da pušenje neprijeporno uzrokuje rak, da pušači nanose silu nepušačima, da djeca, malog obujma pluća, upijaju štetan duhanski otrov u prostorima, gdje se puši. Dakako, suodgovorni su i pušači koji zatvaraju oči pred kobnim posljedicama pušenja. Novac je ‘bog’. Novac je mjerilo. Ništa ne učiniti iz usluge, ništa ne uraditi kao čisto dobročinstvo, nikomu ne izići ususret ako to nije debelo novcem plaćeno. Sve za novac, novac ni za što. Za novac-mito prodavati službe, poslove, ispite, akademske naslove, namještati namještenja, izdavati građevne dozvole za bespravne, neprimjerene, nakazne gradnje, dogradnje i pregradnje, ubacivati za novac pacijente za operaciju, za novac upisivati smjesta nekretnine u zemljišne knjige… Oduzimati novac drugima, uskraćivati plaću radniku. Opljačkati novac i uz cijenu ubojstva čuvara, radi kockarnica, igara na sreću, oklada. Novac je lažni, krivi ‘bog’. Novac je potreban za život. Novac je sredstvo, a ne svrha, sredstvo potrebno za život, a ne svrha života. Novcem se ne samo za osobno nego i za zajedničko dobro služi, a novcu se ne služi. Potreban je novac za život, ali ne samo novac. Mogli bismo prerečeno kazati: ‘Ne živi čovjek samo o novcu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’
Tako prof. Golub, nadahnut vjerojatno i mislima sv. Jakova, o bogatstvu i novcu, a isto se može reći i za druge navezanosti – on još piše o navezanosti na televiziju koja nam često prodaje ‘rog za svijeću’ – a ja tu mogu dodati i moć, i uživanje, i kocku, i drogu, i možda neku osobu, i sve drugo što nas, ukoliko je postalo cilj, odvraća od dobra, od bližnjih, od Boga. Sve to treba biti odbačeno, odrezano, izvađeno jer nas vuče u propast, a po nama i sablazni druge oko nas. I znajmo! Budemo li činili dobro i prepoznavali dobro drugih, bez obzira pripadaju li ili ne našem krugu, i budemo li odbacivali zlo i sve ono što nas odvlači u zlo, moći ćemo, kao pojedinci i kao Crkva, biti znak i svjedok spasenja u ovom našem vremenu, kako za one koji nam pripadaju, poput naše djece i drugih članova naših zajednica, tako i za one koji nam ne pripadaju, ali nas gledaju, ispituju, a nerijetko i zlurado komentiraju.