Da je, kako kaže autor poslanice Hebrejima u drugom današnjem čitanju, Riječ Božja živa i djelotvorna, oštrija … od svakog dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca, najbolji je dokaz slika iz današnjeg evanđelja i podijeljenost koju je, svojom nedvosmislenošću i izravnošću, Isusova riječ uzrokovala unutar konkretnog čovjeka koji je shvatio njezinu vrijednost, ali je nije bio sposoban potpuno zaživjeti u svom životu jer imaše velik imetak. On se – kaže evanđelist – na tu riječ smrkne i ode žalostan.
I mi se, kao onaj netko što dotrča do Isusa, iz nedjelje u nedjelju nalazimo pred tom Božjom riječju. Ona i od nas traži da se odlučimo između njezine ponude biti čovjek i kršćanin, sa svim onim što ti pojmovi znače, i ponude imati velik imetak. Razlika između ovih dviju ponuda je u cilju i u sredstvu. Biti čovjek i kršćanin ne isključuje velik imetak, niti imati velik imetak isključuje biti čovjek i kršćanin. Problem se događa onda kad biti čovjek i kršćanin prestane biti cilj i postane sredstvo, a imati velik imetak od sredstva postane cilj. Tad se biti čovjek i kršćanin i imati velik imetak isključuju, jer onaj tko ima velik imetak kojemu služi, ne može biti niti dobar čovjek, a još manje može biti dobar kršćanin.
Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? – pitao je netko Isusa, a on mu je nabrojio zapovijedi. On ih je sve vršio i zato ga Isus zavolje. Odlučio mu je ponuditi i više: Ostavi sve, a onda dođi i idi za mnom. Nakon te ponude uslijedilo je obostrano veliko razočarenje. Isus se razočarao jer je otkrio da je za tog čovjeka vršenje zapovijedi bilo sredstvo, a imati cilj. Nepoznati čovjek se razočarao jer je shvatio da Bogu nije dovoljno vršenje zapovijedi, da Bog traži više, da Bog traži sve.
Ne sliči li u mnogočemu taj netko, možda je zato u Markovom evanđelju i ostao netko, mnogim današnjim kršćanima koji smatraju da je za biti dobar čovjek i kršćanin dosta poštivanje deset Božjih zapovijedi. To je, međutim, dovoljno samo za to da nas Isus pogleda i zavoli, ali nije i ne može biti dovoljno da se naša srca privežu uz Gospodina da bismo se, bez obzira što je ono što on od nas traži, sve ostavili i krenuli za njim. Za Isusa nije dovoljno ne ubiti, ne činiti preljuba, ne krasti, ne svjedočiti lažno, ne otimati, poštivati svog oca i majku – mnogi su od nas nažalost, makar jesmo i zovemo se kršćani, daleko ispod toga – nego je potrebno slijediti Isusa, a njega slijediti znači činiti živjeti šireći ljubav oko sebe u svim dimenzijama života i prema svakome. Onaj netko na to nije bio spreman jer imaše velik imetak. Bijahu mu važnije stvari – one su postale njegov cilj – nego ljudi. I zato ode žalostan.
Što je s nama? Ako smo u odgovoru na ovo pitanje utvrdili da smo kao i onaj mladić poštivali zapovijedi, dokaz za to može biti naše današnje danas s njim u crkvi i na misi, moramo pokušati shvatiti da je to dovoljno da nas Isus pogleda i zavoli, kao i mladića iz evanđelja, ali da Isus i od nas očekuje nešto više. Što je to više? To više je da i mi ostavimo sve i idemo za njim. Nije to u smislu da ostavimo posao, školu, obitelj… Ne! Bar ne za većinu. To je u smislu da i naš posao, i naše pohađanje škole, i naš život u obitelji budu s njim. Njemu, danas kao i jučer, trebaju ljudi, ne stvari. Zato se danas želim obratiti svima vama pozivajući vas da Isusa slijedite u svojoj svakodnevici, u svojim obiteljima, na radnim mjestima, školi. Posebno se ipak želim obratiti onima koji možda osjećaju da ih Bog zove na više, poručujući im da se, ako ih Bog zove, ako ih je Isus pogledao i pozvao, ne boje odazvati, nego da bez straha sve ostave i krenu za Isusom. Iako se to u početku čini gubitkom, dugoročno se to isplati. Isusovo: Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko…, zaista stoji. Želim se obratiti i svima drugima da pozvanima budu poticaj, a ne kočnica. Nisu svi pozvani na duhovni poziv, ali smo svi pozvani biti oni koji se usuđuju potpuno predati Isusu Kristu, prihvaćajući njegovu volju i za sebe i svoj život, ali i za druge oko sebe, naše bližnje. Samo oni koji to uspiju shvatiti i prihvatiti, prestaju biti netko nepoznat, netko tko se stidi Isusa i svojeg kršćanstva, a postaju oni koji u svojoj svakodnevici, bez obzira o kojem je zvanju i zanimanju riječ, žive svoje kršćanstvo s punim imenom i prezimenom.
Dođi i idi za mnom poziv je koji je Isus, riječju koja je živa i djelotvorna, oštrija od svakog dvosjekla mača, danas uputio svakom od nas bez obzira na našu dob, spol, zvanje i zanimanje. Uputio nam je taj poziv jer nas je sve zavolio. Pokušajmo, sa svoje strane, učiniti ono što on od nas traži, bez obzira o čemu se u našem konkretnom slučaju radi, da ga ne bismo razočarali poput onog nekoga iz evanđelja i poput njega i sami od Isusa otišli razočarani, nego da bismo u Godini vjere, zajedno s Isusom u njegovoj Crkvi, krenuli u avanturu vjere koja se već sada, makar i s progonstvima, stostruko isplati, a i koja nam sigurno osigurava u budućem vijeku život vječni.