I u ovoj trećoj nedjelji došašća liturgija nam pred oči stavlja Ivana Krstitelja i njegov primjer. O Ivanu Krstitelju pišu sva četiri evanđelja. Definiraju ga kao Isusovog preteču, novog Iliju, proroka Svevišnjega, svjedoka Svjetlosti. Isus će ga nazvati najvećim rođenim od žene, dok on o sebi kaže da je glas. Od svih njegovih naziva posebno me se dojmio naziv zaručnikov prijatelj. To je naziv kojim se Ivan predstavlja neposredno pred uhićenje, u svom posljednjem svjedočanstvu o Isus: „A prijatelj zaručnikov, koji stoji uza nj i sluša ga – kaže Ivan Krstitelj – klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Mislim da je u ovoj trećoj nedjelji došašća koju liturgija naziva ‘Gaudete’ ili ‘Radujte se’, potrebno uočiti upravo ovaj naziv i ovo Ivanovo kliktanje od radosti koje treba postati poziv na radost i svim kršćanima.
Kršćanin bi prije svega drugog trebao biti zaručnikov prijatelj, prijatelj Isusa Krista. To je ono što ga čini istinski radosnim kao što je učinilo Ivana Krstitelja. Problem ovog našeg biti radosni u zajedništvu s Isusom Kristom je u tome što mi radost zamišljamo drugačije od radosti koju nam predstavlja Ivan svojim neobičnim i radikalnim stilom života, osobito svojim umanjivanjem da bi Krist mogao rasti koje je neophodan preduvjet Gospodinovog dolaska u naš život. Ali, što je doista prava radost? Je li to ono što je živio Ivan, koji je svojim životom stvarao prostor Kristu i njegovu dolasku u naš svijet ili je to ono što pokušavamo živjeti mi u našem nastojanju da sebe i svoj interes, makar nam se on činio najnormalnijom potrebom poput zdravlja, materijalne sigurnosti itd., pretpostavimo Isusu Kristu? Navedeni evanđeoski tekst govori o tome da je Ivan, premda je bio korak od smrti, bio radostan čovjek, čovjek koji „klikće od radost na glas“ Isusa Krista. Ivanu je važno prijateljstvo s Isusom je važno, a ne to hoće li se spasiti iz zatvora, hoće li sačuvati glavu… I ne samo to. Pročitamo li bolje evanđelje otkriti ćemo da je Ivan zbog prijateljstva s Isusom, a upoznali su se još u utrobama svojih majki, bio i ostao čovjek radosti: „Žena će ti Elizabeta roditi sina“, kaže anđeo Zahariji i nastavlja: „Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati“ (Lk 1, 13-14). „Gledaj samo!“ – kaže Elizabeta Mariji koja ju je pohodila – „Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi“ (Lk 1, 44).
Uz ovaj kriterij za radost uvijek je postojao, a i danas postoji, i drugačiji kriterij. Herod je mislio da je radostan zbog Salominog plesa koji je platio Ivanovom glavom, a zapravo je istinski bio radostan Ivan koji je ostao bez glave. One kršćane koji iskreno žele živjeti svoje biti kršćani – poglavito one koji žele postati svećenici, redovnice ili redovnici – smatra se ljudima koji se odriču životnih radosti, koji, tko zna zbog čega, kažu ne životu tako što različitim moralnim zabranama sebi i drugima ne dozvoljavaju iskrenu radost. Ali, tko je zapravo radostan? Je li to onaj tko čini što hoće ili je to onaj tko čini Božju volju? Ivan Krstitelj nam svojim primjerom poručuje da prave i iskrene radosti nema i ne može biti bez prijateljstva sa zaručnikom, da je nema i ne može biti bez povezanosti s Isusom Kristom u ostvarenju onog plana koji Bog ima sa svakim od nas. Sve ostalo je, kako se na kraju svi mogu uvjeriti, tek prividna radost.
Ono što pogađa više od ove logike svijeta koja ono biti kršćanin, moralan, prijatelj Isusa Krista ne smatra razlogom za radost, je to što se kršćani povode za takvim razmišljanjem i svom zajedništvo s Kristom, svom prijateljstvu s njim, pretpostavljaju mnoge druge stvari, mnoga druga sitna zadovoljstva i radosti. I to ih čini mrzovoljnim kršćanima. A nema ništa i ne može biti neprivlačnije od mrzovoljnih kršćana. Takvi kršćani su daleko od onog što je svjedočio Ivan Krstitelj! Takvi kršćani nisu privlačni niti samima sebi, a kamo li drugima. Kršćani, dajte, stavite malo osmjeha na svoje lice! Pokažite malo radosti zbog toga što imate biti priliku sada i ovdje prijatelji Isusa Krista, što se s njim možete družiti, što možete slušati njegovu riječ, hraniti se njegovim tijelom! Jedino radosni kršćani, radosni zbog tog svoga biti kršćanin, mogu biti privlačni, mogu biti oni koji, poput Ivana Krstitelja, druge čine radosnima, oni koji drugima mogu biti privlačni, poticaj za bolje i kvalitetnije življenje.
Kako to učiniti? Tako što ćemo poštivati ona usmjerenja koja nam Bog šalje po svojoj Crkvi. Koliko god da nam se pojedine zapovijedi i zabrane koje Crkva propovijeda ponekad čine nerazumljivima, neprilagođenima duhu ovog vremena – možda je to zato što ih mi svećenici ne znamo bolje predstaviti – niti jedna jedina zapovijed ili zabranama koju Krist po Crkvi nalaže, ne postoji zbog toga da bi nam nešto oduzele, nego dapače, da bi nas, a i druge oko nas, učinile istinski radosnima. Iz ovog uvjerenja izvire i Pavlov poziv koji nam je uputio u drugom čitanju: „Braćo (i sestre): Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.“ Ova radost moguća je ne zato što nam sve u životu dobro ide, što nemamo problema, što smo zdravi, nego zato što tad naš život dozvoljava da Isus Krist i njegova poruka spasenja budu prepoznati u ovom svijetu i vremenu i da tom svijetu i vremenu – obilježenom mnogim površnim radostima, ali i mnoštvom problema do kojih su dovele i dovode upravo te i takve površne radosti – donesu pravi razlog za radost, Isusa Krista.
U tom nastojanju nam svojim poticanjem na dobro može pomoći i ova nedjelja koju slavimo i kao Nedjelju Caritasa jer „blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35), ali i primjer jedne osobite grupe darovateljica među nama – nažalost u našem narodu je i njih sve manje – a to su naše majke kojima čestitam Materice – tako se tradicionalno u mom kraju naziva ova treća nedjelja došašća – jednom osobitom pričom meni nepoznatog autora s nazivom Posebna mama:
Zamišljam Boga kako s velikom pažnjom izabire subjekte za produženje vrsta. On sve promatra i diktira anđelima upute u veliku knjigu određujući ime subjekta koji će ispuniti određeni zadatak i sveca zaštitnika koji će mu ili joj u tome pomoći: Konačno jednom anđelu spominje jedno ime i kaže sa smiješkom: – Ovoj ću dati dijete s teškoćama u razvoju. – Zašto njoj, Gospodine, pa ona je tako sretna!- Upravo zbog toga – kaže Bog sa smiješkom – mogu li jednom djetetu s teškoćama u razvoju dati majku koja se ne zna smijati? To bi bilo okrutno. – Ali, ima li ona dovoljno strpljenja?- Ja ne želim da ga ima previše, jer će se utopiti u moru sažaljenja i očaja. Kad prođu početni šok i bijes, ona će to odlično obavljati. Gledao sam je danas. Samostalna je i nezavisna. Shvati, dijete koje ću joj darovati živjet će u svom vlastitom svijetu, a ona ga mora prisiliti da živi u njezinom svijetu, a to neće biti lako. – Ali, Gospodine, ona ne vjeruje u Tebe! – Nema veze – nasmiješi se Bog – to ću već dovesti u red. Ona je prikladna osoba. Ima i dovoljno egoizma. – Egoizma?!? Pa zar je to vrlina? – Ako se povremeno ne može odvojiti od djeteta, neće sve to moći preživjeti. Ovu ću ženu nadariti nesavršenim djetetom. Ona to još ne zna, ali treba joj zavidjeti. Nikada neće izgovorenu riječ prihvatiti kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Ni jedan korak neće shvatiti kao nešto svakodnevno. Kada njezino dijete prvi put kaže “mama”, bit će joj jasno da je doživjela čudo. Ja ću joj dopustiti da jasno spozna sve ono što i ja spoznajem: neznanje, okrutnost, predrasude. Dopustit ću joj da se izdigne iznad svega toga. Ona nikada neće biti sama. Ja ću biti s njom svaki dan njezina života, svake minute, jer ona radi moj posao toliko sigurno kao da je ovdje kraj mene. – A njezin svetac zaštitnik? – Ogledalo će biti dovoljno – nasmije se Bog.