Prošle nedjelje Isus nam je priopćio snagu i brižljivost svoje ljubavi slikom dobrog pastira. Ta slika nam je približila odnos između Isusa i nas – on je Pastir dobri – ali nije do kraja izrazila odnos nas i Isusa. Zato on danas upotrebljava novu sliku, sliku trsa i loza. Ta slika nam kaže da je naš odnos s Isusom, a preko njega s nebeskim Ocem, dublji i životn
Iz ove slike proizlazi da je najbitnija dimenzija našeg biti kršćani bila i ostaje naša kršćanska ucijepljenost na Isusa. Ta ucjepljenost se dogodila po krštenju. Krštenjem je u nama započelo djelovanje milost po kojemu smo postali dionici života presvetog Trojstva. Po tom sakramentu „djeca se Božja zovemo, i jesmo“ (1 Iv 3, 1), a „ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi“ (Rim 8, 17). U tom sakramentu naša osobnost je postala promijenjena, postali smo nova stvorenja, „zajedničari božanske naravi“ (2 Pt 1,4). Našim žilama krenuli su Kristovi životni sokovi. Kristov život postao je naš život. Bez toga, bez te naše ucijepljenosti na Krista, nije moguće misliti, ljubiti, djelovati kao Krist. Ovo je važno uočiti jer ostane li nam Krist samo izvanjski uzor ili tek učitelj koji ide pred nama kao pastir, a ne postane li dio nas, možemo malo i ništa učiniti, dapače umrijeti ćemo. Ostane li, međutim, Krist po svom Duhu naš životni ‘sok’ kako bio on mislio, ljubio i djelovao u nama – a to je po krštenju postao – moći ćemo sve jer„tko ostaje u meni i ja u njemu donosi mnogo roda“. S njim povezani moći ćemo misliti kao Krist, djelovati kao Krist, ljubiti kao Krist, gledati Boga, svijet, nas same i druge oko nas Kristovim očima.
Što znači donositi mnogo roda i biti Isusovi učenici u kojima se proslavlja Bog objašnjava ulomak iz Prve poslanice sv. Ivana apostola: „I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u Ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje.“ Biti Isusov učenik u kojemu se proslavlja Bog, znači vjerovati u Isusa Krista i donositi mnogo roda. Taj rod je ljubiti onako kako je on ljubio nas. Sami po sebi to ne možemo, ali zato snagu crpimo iz svoje povezanosti s njim. On je onaj iz kojeg možemo crpsti snagu za vjerovati i ljubiti. S njim smo se, po Duhu Svetome koji nam je darovan, povezali u krštenju, s njim smo se povezivali i drugim sakramentima u kojima nas snaži, hrani, čisti, njeguje, posvećuje, povezuje i osposobljuje za vjerovati i djelovati. Ako toga nema, nema ni ploda, a ako nema ploda poznate su nam posljedice.
Primjer plodonosne povezanost s Kristom nam može biti sv. Pavao. Obraćenjem i ucjepljenjem po krštenju na Isusa Krista ništa ga više, „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor“ (Rim 8, 38-39), pa čak ni sumnjičavost onih koji su ispovijedali istu vjeru kao i on, a koje je ranije progonio, nije moglo „rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“. Iz njegovog susreta s Uskrsnulim rodila se radost, rodio se poticaj na duhovno, apostolsko i društveno zalaganje, odbacivanje sebičnih interesa koji čovjeka zatvaraju, a nastala je odluka da izabere ljubav prema drugima i služenje zajedničkom dobru, a sve ovo zapravo znači biti pravi kršćanin koji po Duhu Svetome sokove za svoje djelovanje dobiva od Isusa Krista. I nije Pavao samo govorio, nego je i živio ono što govori!
Pokušajmo, gledajući u Pavla i njegov primjer, ispitati svoju povezanost s Isusom Kristom. Jesmo li s Kristom povezani tako i toliko da nas ništa ne može rastaviti od njega i njegove ljubavi koja je u nama započela strujati na dan našeg krštenja i, ako da, živimo li u skladu s tim ili smo tek „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (Ef 4, 14), tj. oni koji se priklanjaju svima i svakome, teže za svim i svačim, pa po cijenu i da prekinemo svoju povezanost s Kristom bez koje prestajemo biti to što jesmo i započinjemo umirati? Prosuđujući sebe, nemojmo s predrasudama procjenjivati druge, nego ih radije bratski i kršćanski primimo i uputimo, kako bi zajedno s njima – poput prve Crkve – uživali mir u svojoj povezanost s Kristom, izgrađivali se i napredovali u strahu Gospodnjem te rasli utjehom Duha Svetoga i pretvorili se od onih u kojima živi Savao, a Savao Krista progoni, u one koji su postali Pavao, a u Pavlu živi Krist.