I ove nas nedjelje Marko upoznaje s Isusovom čudesnom snagom koja se očitovala u ozdravljenju uzetoga, zbog čega su svi „zaneseni slavili Boga govoreći: ‘Takvo što nikad još ne vidjesmo!‘“
Sudionici današnjeg evanđelja su Isus, uzeti, mnoštvo i četvorica. Kako se na Isusa i uzetog mogu primijeniti misli od prošle nedjelje, ove nedjelje ćemo svoju pažnju usmjeriti prema preostalim sudionicima događaja, a to su mnoštvo i četvorica.
Tko je mnoštvo i što ono čini? Mnoštvo su stanovnici Kafarnauma koji se okupiše da bi vidjeli Isusa i čuli njegove riječi nade. Bilo je tu običnog, dobronamjernog svijeta, a bilo je i onih koje Marko naziva „pismoznanci“ i koji „počeše mudrovati u sebi“. Bez obzira na razloge koji su ih doveli u kuću u kojoj je boravio Isus, a i pred nju jer „više nije bilo mjesta ni pred vratima“, sve njih ujedinjuje činjenica da se iza njihovih leđa nalazio uzeti koji se nije mogao susresti s Isusom. I upravo to je bila njihova glavna mana. Nije im mana što su željeli čuti i vidjeti Isusa, pa čak ni to što su umovati poput pismoznanaca, nego to što u svojoj želji da vide i čuju Isusa, a možda i mudruju u razgovoru s njim, nisu vidjeli ili željeli vidjeti uzetoga, primijetiti njegovu potrebu, čuti njegovo zapomaganja.
Tko su ‘četvorica’ i što oni čine? Četvorica su oni koji su primijetili uzetoga i učinili sve što je bilo u njihovoj moći da bi se on susreo s Isusom. Znali su da je uzeti u svojoj uzetosti potrebniji susreta s Isusom i njegove riječ od njih samih. I ništa ih nije moglo pokolebati u njihovoj želji da pomognu uzetom. Nije ih pokolebala ni nezainteresiranost mnoštva, ni eventualne kritike vlasnika kuće. Spremni na rizik pronašli su neobično i hrabro, ali zato i učinkovito rješenje: „Otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načiniše otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao.“ Njihov čin slijedi važan dijalog između Isusa i uzetoga u kojeg su se pokušali umiješati spomenuti „pismoznanci“ svojim umovanjem, ali koji je, ne zbog tog umovanju nego zbog onog što su svojim djelovanjem učinila ta četvorica, doveo do duhovnog i fizičkog ozdravljenja uzetoga.
Ništa od spomenutog za nas ne bi imalo značenje, ako ne bismo pokušali shvatiti da se sve ovo događa i danas. I danas Isus, na različite načine, a osobito u nedjeljnim misama, dolazi u Kafarnaum naših gradova i sela i u tim gradovima i selima bira sasvim posebne kuće, mi ih zovemo crkve, u koje mu ljudi, ti ljudi smo danas mi kršćani, dolaze sa svih strana. Premda je to sve rjeđi slučaj i danas se ponekad može reći:“I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima“. I danas ima uzetih. Mislim da to nije potrebno dokazivat. Potrebno se samo okrenuti oko sebe. Bojim se da je upravo problem u tom okretanju oko sebe ako mnoštvo našeg vremena ima iste one simptome nezainteresiranosti za uzetoga i neprimjećivanja njegove uzetosti, kao što ih je imalo mnoštvo Isusovog vremena.
Uzetima našeg vremena, a razni su i različite su im godine, i danas su potrebna ‘četvorica’ spremnih ponijeti ih, lijepom riječju, blagim osmjehom, ali i svim drugim što nam je na raspolaganju, možda i samo savjesnim vršenjem svojih svakodnevnih obveza u obitelji, na poslu, u školi, župi, te ih dovesti k Isus da ih on susretne i ozdravi. Na početku knjige blažene Majke Terezije ‘Dođi, budi moje svjetlo‘, nalazi se jedna prekrasna izjava zbog koje bi, kad i ne bi bilo nekog drugog razloga da je se proglasi svetom, što prije trebala postati sveta, a ta izjava glasi: „Ako ikad postanem sveta – zacijelo ću biti svetica ‘tame’. Trajno ću biti odsutna s neba – da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami.“ Evo ovo znači biti jedan od četvorice! Jesam li ili, bar, želim li iskreno biti onaj koji će primjećivati i primjećujući paliti svjetlo u tami ovoga svijeta? I ne zaboravimo dok se budemo propitivali jesmo li mnoštvo ili jedan od četvorice, da je bolje biti i „pismoznanac“ iz uvjerenja, onaj koji mudruje i pokušava Isusa uhvatiti u zamku, nego nezainteresirani anonimni sljedbenik mase bez osobnog uvjerenja.
Negdje sam pročitao da postelja uzetoga ima četiri kraja. Prvi kraj drži obitelj koja je danas, nažalost, u velikoj krizi. Drugi kraj su Crkva i društvo, a ni oni se danas ne snalaze baš najbolje. Treći kraj su prijatelji koji se danas baš i ne trude dovesti nas do Isusa, čast iznimkama među kojima sa zahvalnošću prepoznajem i mnoge svoje virtualne prijatelje. Četvrti kraj ostaje svakome tko susretne uzetoga i njegovu potrebu. To je kraj koji na svoj način pripada svakome od nas. Nečije tuđe dijete, član neke druga zajednice, tuđi prijatelj, sutra može biti tvoje dijete, član tvoje zajednice, tvoj prijatelj, a možeš biti i ti sam. Da bi moju uzetost primijetili sutra, ja trebam biti sposoban primijetiti tuđu uzetost danas. To je jedini način da bi se u ovom našem vremenu moglo donekle nadoknaditi ono što je svojom krizom propustila obitelj, svojim nesnalaženjem Crkva i društvo, a zanemarivanjem i odvlačenjem k nekim drugim i drugačijim vrijednostima naši prijatelji. Da, to je jedini način da bi se i u ovom našem vremenu moglo reći o onom koji nas okuplja, a to je i danas Isus iz Nazareta: „Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: ‘Takvo što nikad još ne vidjesmo!‘
I ne mogu se, na kraju, ne prisjetiti i onoga na što nas poziva sv. Pavao u drugom čitanju iz prve poslanice Korinćanima, a on nas poziva da se ne bojimo biti četvorica, jer ako smo četvorica, ako primjećujemo uzetost našeg vremena i pokušavamo je izliječiti dovodeći uzete Isusu, ma kako to ponekad izgleda teško, ma kako ponekad izgleda prava nemoguća misija, trebamo znati da je u tom slučaju Isus Krist peti, da je on onaj koji nosi i sve preostale uglove ako smo slučajno ostali sami jer on „nije bio ‘Da!’ i ‘Ne’, nego u njemu bijaše ‘Da!’“. Doista, kaže Pavao, „sva obećanja Božja u njemu su ‘Da!“, pa je tako njegov ‘Da!’ i svim našim pokušajima da mu svojim trudom i zalaganjem, osobito životnim svjedočenjem, dovedemo uzetog i uzete našeg vremena, kako bi mu, zajedno sa svima njima, mogli reći „naš ‘Amen!’ Bogu na slavu!“