Ovo vrijeme između svetkovine Gospodnjeg Uzašašća i Duhova, je vrijeme u kojem nas Crkva poziva da se kao zajednica vjernika okupimo u dvorani posljednje večere u iščekivanju Duha Svetoga i u molitvi i jedinstvu s Marijom i apostolima, da bi i nas Duh Sveti mogao osnažiti, pokazati nam svoje namjere, kao što je to učinio u izboru Matije iz prvog čitanja, a zatim očuvati od Zloga, sačuvati u svom imenu i jedinstvu i posveti u istini. Ono što osobito dolazi do izražaja u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi iz koje nam je ulomak ponuđen kao današnje evanđelje je svojevrsni sukob Isusovih učenika i svijeta: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta“.
Zbog navedenog sukoba jedna od glavnih kršćanskih kušnji u povijesti je bila kušnja suočavanja sa svijetom koja je imala tri osnovna smjera. Prvi smjer je bila težnja podređivanje svijeta kršćanskom pogledu na svijet. Taj smjer je od samog početka bio osuđen na neuspjeh jer predložiti Krista drugima, ne znači i ne može značiti nametnuti ga drugima, a upravo se to pokušavalo učiniti. Pod plaštem navodne kršćanske ponude koja se pretvarala u prisilu, u kršćanskoj su se povijesti dogodile mnoge stvari koje se nisu smjele dogoditi. Drugi smjer je bijeg iz svijeta u smislu da ionako ništa ne možemo napraviti za spas svijeta, pa trebamo bar pokušati spasiti sami sebe. Spasi dušu svoju – pisalo je svojevremeno na misijskim križevima. Ovakav stav nije ništa drugo nego pristajanje na pokušaje onih koji Crkvu i kršćanstvo želje istjerati iz svakodnevnog života u crkve ili ‘sakristije’. Mnogima od nas još svježe nasilno istjerivanja kršćanstva i vjere iz svijeta, ali nemojmo zaboraviti da je to istjerivanje i danas vrlo prisutno, osobito u djelovanju mašinerije koja je promijenila imidž, ali ne i retoriku. Čak i mi kršćani znademo nasjesti na tvrdnje da je vjera privatna stvar, da je trebamo živjeti samo u crkvi, eventualno u obitelji, ali ne i u javnosti. Posljedica ovoga je da u našem vremenu postoji i sve prisutniji treći smjer, a on je prilagođavanje sebe svijetu. Kažemo da smo kršćani, ali razmišljamo i živimo u skladu sa logikom svijeta. A kršćani, „oni – kaže Isus – nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta“. I svaki pokušaj da ih se učini od svijeta i prilagodi svijetu jednostavno mora propasti ili loše završiti.
Isusova nakana nije bila ni jedno, ni drugo, a ni treće. On nije želio niti da sebi podložimo svijet, niti da se bezglasno povučemo iz svijeta, a još i manje je želio da sebe prilagodimo svijetu. Zato on u svojoj molitvi Ocu jasno kaže: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga“, a što znači da se naše kršćansko mjesto nalazi u svijetu jer, kako kaže Drugi vatikanski sabor, „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi ovog svijeta ujedno radost i nada, žalost i tjeskoba kršćana“ (GS, 1), ali ne i u prilagođenosti svijetu i njegovoj logici. Nismo izdvojeni iz svijeta, nego smo poput apostola Matije izabrani da budemo svjedoci Kristovog uskrsnuća u svijetu, da kao svjedoci Kristovog uskrsnuća, mijenjamo svijet sljedeći Kristovu logiku, a ta logika je logika križa, logika ljubavi. Izabrani smo da po Duhu Svetomu koji nam je darovan ostanemo u međusobnom jedinstvu i povezanost s Isusom Kristom i po njemu s Ocem da bi svojim riječima, i još više primjernim kršćanskim životom, mogli posvjedočimo svijetu „da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta“. Za takvo što nema izvrsnijeg puta od puta ljubavi, niti je ovom svijetu moguće na neki drugačiji način objaviti Boga budući da „Boga nitko nikada ne vidje“, ali „ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena“ jer „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“.