Događaj pogubljenja nevine betlehemske djece samo je jedan u nizu tragičnih događaja u kojima je na djelu ljudsko nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni djecu, nego je štoviše, kao u ovom slučaju, upravo i usmjereno protiv njih. Oni koji su sposobni za učiniti ovo tuđoj djeci, nisu se sposobni drugačije ponašati ni prema vlastitoj djeci. Nalogodavac ovog stravičnog pokolja, Herod Veliki, dao je pobiti ne samo betlehemsku djecu, nego i svoju vlastitu. Učinio to u strahu za kraljevsko prijestolje koje ni nije bilo njegovo jer je bio tek sluga rimskih okupatora. Dobro bi bilo da je to bio jedini slučaj u povijesti, ali nije. Povijest se nažalost ponavlja. Mnogi se i danas, u svojoj želji da dođu na vlas ili zadrže vlast po svaku cijenu, dodvoravaju velikima stvarajući nakaradne zakone koji dovode do sličnih tragedija umorstva nevine djece, ne samo tuđe nego i vlastite. Zanimljivo je u ovom kontekstu primjetiti da smo svi gotovo kao normalno primili vijest da će herodovski “zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji koji pruža mogućnost zamrzavanja zametaka bit među prvim zakonima koji će se uskoro naći na stolu pred članovima nove vlade”. A ta vijest nije normalna, jer ona je priprema samo još jednog u nizu pokolja nevinih, da bi ih nekolicina preživjela. Ta vijest je za nas kao narod istinska tragedija, jer se budućnost ne može graditi na krvi nevinih.
Nevinoj dječici i onima koji su na njihovoj strani ostaje utjeha. Ono što njihovom pokolju, pokolju betlehemske djece, a i svim nebrojenim nevinim žrtvama naše povijesti i sadašnjosti, daje posebnost i smisao u besmislu zla koje se na njih sručilo, a utjehu onima koji su na njihovoj strani, je povezanost njihove smrti s Isusom. On je na otajstven način zamijenjen od betlehemske djece izbjegao zlo koje je njemu bilo namijenjeno, ali će tridesetak godina kasnije on zamijenjeni njih i cijelo čovječanstvo smrću na križu kako bismo izbjegli vječnu odvojenosti od Boga koja nam je zbog grijeha bila dosuđena.
U smrti nevinih, a i Isus je umro nevin, dotičemo otajstvo zla u svom najgrubljem i najneshvatljivijem obliku. I pitamo se kako se to moglo dogoditi onda, kako se u svojim najrazličitijim oblicima to može ponavljati danas, od smrti u utrobama majki, preko zvjerstva pedofilije zbog koje se ovo naše ‘napredno’ doba, a s njim i Crkva zbog neshvatljivo velikog broja svećenika pedofila, mora dobrano zastidjeti i neke stravi radikalno promijeniti, zatim preko nasilja mladih i nad mladima, zatrovanosti drogom i sve više alkoholom i kockom, neshvatljivo velikog broja samoubojstava, brojnih žrtava na našim cestama, opet najviše među našim mladima koji još nisu ni počeli živjeti itd? Iako je u svemu tome puno besmisla i u ovozemaljskom poretku stvarnosti nikad nećemo pronaći pravi i u potpunosti zadovoljavajući odgovor, objava nam ipak nudi neke odgovore koji i patnji nevinih uspijevaju dati dostojanstvo i smisao.
Objava nam već u Starom zavjetu, osobito kroz psalme, nudi kao odgovor na patnju nevinih ideju pravde, ne one ljudske nepravednih i korumpiranih sudova koji izjednačavaju agresore i žrtve, nego božanske pravde koja će u konačnici imati završnu riječ jer, kako kaže naša poslovica, ‘ne plaća Bog svake subote’. Žeđ za pravdom nevinih koji pate nasilje, nerijetko i od onih koji to nasilje vrše navodno u ime Boga, kao u slučaju terorističkih napada ili grabežljivih vukova koji su se skrili iza svećeničkih haljina, Bog može i hoće zadovoljiti. Nije ovo poziv na vjeru u nekog Boga osvetnika, Bog je uvijek i svima pa i najokorjelijim grešnicima i zločincima uvijek milosrdni otac koji želi oprostiti, nego normalna posljedica života bez Boga onoga koji vrši nasilje, nepravdu i ubija ne samo bližnje nego i Boga.
Ovim smo došli i do drugog odgovora na pitanje patnje nevinih, pa i općenito patnje, koju nam nudi objava, odgovora koji je vrhunac imao u događaju i osobi Isusa Krista. Taj odgovor je da nijedan patnik u svojoj patnji nije sam. U svakom patniku, osobito nevinom, pati i umire sam Bog.
Ovim odgovorima objave bih htio dodati i još jednu misao koja mi se čini važnom za naše razmišljanje o otajstvu patnje, a to je misao da ljudska patnja, ma kako nam čini besmislenom i želimo je izbjeći po svaku cijenu, u sebi ima i pozitivno značenje ako je promatramo u cjelokupnom planu spasenja, a ne samostalno i izdvojeno iz tog plana. To vrijedi za čovjeka pojedinca koji nerijetko tek u patnji uspijeva realno sagledati stvarnost koja ga okružuje i sebe u toj stvarnosti, ali to još više vrijedi kad je riječ o čovječanstvu otkupljenom patnjom Boga koji se utjelovio u naš svijet i koji kroz vlastitu patnju pokazuje da suosjeća s patnjom svakog pojedinog čovjeka i čitavog čovječanstva. Onaj tko pati, makar je to samo još jedna patnja nevinog, može svoj pogled usmjeriti na Boga koji pati s nama, za nas i u nama te tim osmisliti svoju patnju, nadopunjujući svojom patnjom u svom tijelu, ono što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu, kao nas to na jednom mjestu uči sv. Pavao.
Neka nam ove mislili pomognu u suočavanju s vlastitom patnjom i neka istančaju našu osjetljivost za patnju bližnjih, među kojima osobito mjesto zaslužuju nevina djeca koja pate i umiru, od one još nerođene i ubijene u utrobama majki ili u laboratorijskim eksperimentima, preko one izgladnjele, pothranjene i radno izrabljivane u zemljama trećeg svijeta, sve do one izložene fizičkom i seksualnom nasilju ili iskorištene u pornografske svrhe. Božić je blagdan Djeteta koje nam je darovano. U njemu, kao što je to na negativan učinio način Herod Veliki, možemo i moramo prepoznati svu djecu koju Bog ne prestaje darivati ovom svijetu unatoč svemu što činimo. Ovo nam u svijest treba dozivati dostojanstvo djece, njihovu nevinost, Tu nevinost smo dužni štititi jer Bog je njihov otac kao što je i otac Isusov koji je ‘prvorođenac među mnogom braćom’ (Rim 8, 29). ‘Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!’ (Mt 19, 14) – govorio je Isus, ali i upozoravao: ‘Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku’ (Mt 18, 6).
U ovom vremenu u kojemu svaki dan ponovo otkrivamo nove patnje nevine djece, a bojim se da je sve to tek vrh ledenog brijega, Božić nas poziva da budemo preporođeni ljudi preporođeni Bogom koji se rodio i koji nas je u svojoj patnji otkupio, da budemo ljudi koji štite nevinost gledajući Božjim očima na patnju, svoju vlastitu i patnju drugih. Budemo li takvi ljudi nećemo moći reći da nas se to ne tiče, kao što to nije mogao reći ni Bog koji se u sve to uključio, postavši u Božiću dionik svega što predstavlja našu ljudskost, uključujući i našu ljudsku patnju.