Blagdan krštenja Gospodinova nam poručuje da Božje utjelovljenje u našu povijest nije završeno onim što se dogodilo u Božiću, nego da se njegovo utjelovljenje nastavilo u prostoru i vremenu. Krštenje na Jordanu početak je jedne nove dionice na Isusovom životnom putu. To je trenutak u kojemu ga Bog javno očituje izabranom narodu i kojim on započinje u djelo provoditi plan spasenje zbog kojeg se utjelovio. Osim ovog uključivanja javnosti u događaj utjelovljenja i započinjanja Isusovog javnog djelovanja, krštenjem na Jordanu se dogodilo i još nešto. Dok se utjelovljenjem u betlehemskom djetetu Bog susreo s nama u našoj djetinjoj nevinosti, ovdje na Jordanu nam se pridružuje i u našoj grešnosti, onom jedinom što imamo, a da nam on nije dao, a što nas je do tada od njega dijelilo na tako drastičan i nepopravljiv način. Utjelovljenje nije značilo i ne znači samo da se Bog učinio čovjekom, nego je značilo i znači da je Bog u potpunosti na sebe preuzeo i našu ljudsku sudbinu, pa čak i onu obilježenu grijehom i grješnošću sa svim posljedicama tog stanja. Zapravo, on je baš zbog grešnosti i grešnog stanja i došao među nas, postao jedan od nas. Nije utjelovio u čovjeka stanja milosti prije Adamovog grijeha, nego u paloga čovjeka nakon Adamovog grijeha. Ubrojivši se među one koji su na rijeci Jordanu priznavali i okajavali svoju grješnost, a ne među važne, bogate, poznate ili slavne ličnosti svoga vremena, Isus nam želi reći da njegovo utjelovljenje uključuje i tu dimenziju. Poslanica Hebrejima ovo će opisati riječima: „Trebalo je da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći“ (Heb 2, 17-18), a Pavao će u poslanici Filipljanima ovome dodati: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni”uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 6-8). I ono što je osobito važno primijetiti je to da Otac nebeski, kako možemo čuti u današnjem evanđelju, prihvaća takav Isusov izbor glasom koji zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ I treća od božanskih osoba, Duh Svet silazi na njega poput goluba da bi, kako reče netko od crkvenih otaca prisjećajući se potopa iz Noinog vremena i goluba koji je objavio njegov svršetak, navijestila da prestaje brodolom svijeta (sv. Petar Krizolog).
Osim što nas današnji blagdan potiče na razmišljanje o Gospodinovu krštenju, on nam također želi dozvati u svijest događaj i otajstvo našeg sakramentalnog krštenja. I nad nama su se tad otvorila nebesa, Duh Sveti je sišao i čuo se Očev glas kojim smo proglašeni sinovima i kćerima u Sinu. Po krštenju smo ucijepljeni u Krista. On živi u nama i mi živimo u njemu. „U njemu – kako kaza Pavao Atenjanima na Areopagu – živimo, mičemo se i jesmo (…): “Njegov smo čak i rod!”“ (Dj 17, 28). I možemo, ne samo možemo nego i moramo, činiti njegova djela, ostaviti sve ono loše, svoje bezbožničke putove i zlikovačke naume, kako nas poziva Izaija u prvom čitanju, i početi činiti ono što je dobro čuvajući njegove zapovijedi, a zapovijedi njegove nisu teške, reći će apostol Ivan u drugom čitanju, a nisu teške jer smo u krštenju preporođeni od Boga, a sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I tad i mi možemo biti, zahvaljujući svojoj vjeri u Isusa Krista, u čijem smo imenu kršteni, oni koji ovom svijetu otvaraju vrata raja, darivaju Duha Svetoga i uče sve koje susreću da su ljubljeni Očevi sinovi i kćeri u jedinom Božjem Sinu Isusu Kristu. Kako to činiti? Ljubeći druge onako kako je Bog ljubio nas jer tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga, a po Kristu je to svaki čovjek, bez obzira na njegov spol, rasu, klasu, zvanje ili zanimanje, vjeru… Potaknut Isusovim primjerom s Jordana, usuđujem se reći da su to osobito najgrešniji među nama, a potaknut Godinom Caritasa ću reći i to da su to najsiromašniji među nama. Ljubeći ih budimo oni koji donose nadu ondje gdje nema nade, mir ondje gdje je nemir, ljubav ondje gdje je mržnja. Učinimo to Isusovim stilom i načinom pobjeđujući zlo dobrim, radujući se s radosnima i plačući sa zaplakanima, donoseći radost ondje gdje je žalost, gdje je uvreda donoseći oprost itd. Sve to kao poruka i polog sadržano je u otajstvu Isusovog krštenja koje je istovremeno i poziv na nasljedovanje svima onima koji se krštavaju u njegovo ime.
Pada mi, u ozračju iznesenog, na pamet jedan vrlo proširen stav, povezano i uz blagoslove obitelji koje smo imali proteklih dana i koji je na ovaj način na koji se obavlja sličniji magijskom činu nego li blagoslovu i pohodu obitelji, da Božji blagoslov imaju samo oni kojima u ovom životu dobro ide, koji su sretni i bogati, u svemu uspješni. Ne znam je li to tako. Zapravo, sumnjam da je tako. Ono što znam je da se Isus nije ubrojio među takve, nego da se ubrojio među neuspješne ovoga svijeta, one malene, slabe i da je njima – kako rođenjem u Betlehemu tako i u krštenju na Jordanu – objavio svoj pravi identitet sina Božjeg, ali im i dao pravi blagoslov, blagoslov da u njemu i oni postanu Božji sinovi i kćeri. I svi, i oni veliki i oni mali, i oni bogati i oni siromašni, mogu postati dionici tog blagoslova samo ako postanu maleni, ako mu se u poniznosti pridruže, onako kako se on nama pridružio, jer, poručio nam je na jednom mjestu: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3).
Pokušajmo postati svjesni ovoga otajstva, pokušajmo postati maleni obnavljajući krsna obećanja i ispovijedajući svoju vjeru:
Odričete li se sotone? O.: Odričem.
I svih djela njegovih? O.: Odričem.
I svega sjaja njegova? O.: Odričem.
Vjerujete li u Boga Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje? O. Vjerujem.
Vjerujete li u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga. Gospodina našega, koji je rođen od Marije Djevice, trpio i bio pokopan, koji je od mrtvih uskrsnuo i sjedi zdesna Ocu? O. Vjerujem.
Vjerujete li u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni? O. Vjerujem.
To je vjera naša. To je vjera Crkve. Njom se dičimo. Nju ispovijedamo u Kristu Gospodinu našemu. O. Amen.