Dijeljenja dobrih od zlih, lučenje ovaca od jaraca, podjela na desne i lijeve iz prispodobe o posljednjem sudu nam u pamet doziva vrlo bolne podijele ljudi na osnovu različitih kriterija koji se u pravilu kose sa načelima ljudskih prava i sloboda, a kojima je obilježena ljudska povijest. Dosta se prisjetiti nekih stranica te povijesti u odnosu prema Židovima, kojoj je vrhunac bio u Drugom svjetskom ratu ili bolne segregacije između crnaca i bijelaca ili, na našim prostorima, onih podjela kojima su plod žrtve Dakse, Bleiburga i križnih putova, Jasenovca, Vukovara, Škabrnje i Srebrenice… Ta naša odvajanja, te naše segregacije, nam u susretu s ovom Gospodinovom segregacijom nameću pitanje: Zar i Bog to čini, zar nas i on dijeli?
Ukoliko je odgovor na ovo pitanje pozitivan, a prema prispodobi se čini da jest, onda nam se spontano javlja želja da se solidariziramo s onima koji su odlučeni i odlučivanjem obilježeni kao zli, manje vrijedni, ljudi niže vrste. Dakako da ova želja, koja je kod naših ljudskih segregacija i podjela s pravom bila cijenjena kao znak hrabrosti i istinskog čovjekoljublja, stavlja pred nas neka nova pitanja, od kojih je najvažnije pitanje: Gdje je nestao onaj milosrdni Bog kojeg smo susretali kroz liturgijska čitanja u različitim razdobljima liturgijske godine?
Čini mi se da se odgovor na sva postavljena pitanja može pronaći u činjenici da je sudac o kojemu je riječ sam Isus Krist. Pođemo li od te činjenice, onda današnje evanđelje ne možemo gledati izdvojeno od cjelokupne povijesti spasenja. U tu povijest uklapa se Ezekijelovo proročanstvo koje nam je ponuđeno kao prvo čitanje, a koje Boga predstavlja kao pastira koji traži zalutale: „Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno“, kao što se uklapa i Pavlova tvrdnja iznesena u drugom današnjem čitanju: „Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi – podcrtavam – svi biti oživljeni“. U svjetlu ovih dviju svetopisamskih poruka koje su okvir današnjeg evanđelja, mi u sucu posljednjeg suda, prepoznajemo Isusa Krista koji je, kako kažemo u Vjerovanju, „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa … postao čovjekom“ i koji je „raspet također za nas“.
Ovo nam pomaže shvatiti da uloga onoga koji je sve to učinio nije odvajanje, nego je prepoznavanje životnog opredjeljenja svakog pojedinog sudionika posljednjeg suda. Isus Krist, Kralj svega stvorenja, bi za svakog od navedenih prihvatio i stotinu puta ponovo umrijeti – usuđujem reći da bi to učinio i za samog đavla – kad bi od toga bilo koristi, ali je, nažalost, ne može biti jer oni to jednostavno ne žele.
Važno je primijetiti još nešto. Konačni izbor sudionika posljednjeg suda usko je vezan uz njihove ovozemaljske izbore. Onaj tko svojim životom na zemlji ustrajno govori Bogu da ne želi biti u zajedništvu s njime, teško će moći sutra promijeniti svoju odluku, ma kako Krist to želio i ma što sve zbog toga bio spreman. Kristu kao sucu preostaje jedino prihvati čovjekov slobodan izbor, čovjekovo osobno opredjeljenje za ljubav ili protiv ljubavi. Bijah gladan, žedan, gol, bolestan, u tamnici… i ti si mi poslužio, stavio si mi sebe i ono što imaš na raspolaganje, odlučio si se biti opredjeljen za ljubav. Tko ljubi Boga i druge, bit će ubrojen u one koji ljube i zajedno s njima će postati dionik života onoga koji je Ljubav. Tko ne ljubi Boga i druge, radije se opredjeljuje za društvo onih koji ne ljube, a tim i društvo onoga koji je po definiciji „ubojica ljudi i lažac od početka“ (usp. Iv 8, 44).
Zamolimo Gospodina, koji nas poznaje bolje od nas samih i želi nam više dobro nego ga mi sami sebi možemo poželjeti, da nam sada i u ovom životu pomogne činiti prave izbore, da ti izbori budu izbori ljubavi prema njemu i bližnjima, kako bismo i na konačnom sudu mogli pravilno izabrati i kako bi taj naš konačni izbor bio izbor svrstanosti među one koji ljube, u vječnom zajedništvu s onim koji je Ljubav.