Ukazanja Uskrsloga redovito završavaju poslanjem učenika da budu svjedoci onog što su vidjeli i u što su povjerovali: „Ovako je pisano Krist će trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih … Vi ste tomu svjedoci.“ Učenici su poslani biti svjedoci dviju stvarnosti, stvarnosti Isusove smrti i stvarnost Isusova uskrsnuća. To nije sve. Da bi bili svjedoci spomenutim stvarnostima su morali dodati i nešto svoga. Vlastito iskustvo i svjedočanstvo vlastitog života ono je što je njihovim riječima dalo snagu i vjerodostojnost i pretvara ih u svjedoke. Na ovaj način svjedočanstvo o Isusovoj muci i smrti postaje i svjedočanstvo o vlastitoj slabosti, grešnosti, kukavičluku, zataji, pa čak i izdaji kao što i svjedočanstvo o uskrsnuću postaje svjedočanstvo o promjeni koju je uskrsnuće u njima izazvao.
Poslanje iz današnjeg evanđelja odnosi se i na nas. I mi smo poslani biti svjedoci Isus Krista, tj. stvarnosti njegove smrti i uskrsnuća. I naše svjedočanstvo može biti djelotvorno samo ako o njemu govorimo i svojim životom, vlastitim životnim iskustvom. Vjera u Isusa Krista, stvarnost njegove smrti i pobjedu u uskrsnuću, ne može se prenositi samo kao informacija. To nije tek podatak izrečen i naučen na vjeronauku. Vjera u Isusa Krista, stvarnost njegove smrti i pobjedu u uskrsnuću, može se prenositi samo ako joj pridružimo osobno iskustvo. Bez toga nismo uvjerljivi. Govorimo ono što su nam drugi kazali, što smo negdje pročitali, naučili, ali nismo svjedoci. Svjedoci smo smrti i uskrsnuća ako je Krist umro zlu i mržnji, a uskrsnuo dobru i ljubavi i u našem životu. Kad u svom životu osjećamo njegovu prisutnost i utjehu, kad nam on daje snagu za novi početak, za darovati se, oprostiti, suosjećati, radovati, za osmjeh, sreću, vjerovati, nadati se i ljubiti, onda njegovo uskrsnuće postaje vidljivo i u našem životu. Postajemo sposobni da ga pokažemo, da budemo svjedoci. Prestajemo biti oni koji o njemu daju tek informacije, a postajemo oni u kojima i kroz koje Uskrsnuli svjedoči samoga sebe. Uzaludno je naše propovijedanje ako se iz onog što govorimo i živimo ne vidi naše osobno uvjerenje, ali i osobno iskustvo preobrazbe života kroz susret s Kristom umrlim i uskrslim, ako u nama i kroz nas ne progovara naš uskrsnuli Gospodin. Tad o Kristu govorimo, ali on ne progovara u nama i kroz nas. „Tko veli: ‘Poznajem ga, a zapovijedi njegovih ne čuva – kaže apostol Ivan u drugom današnjem čitanju –lažac je, u njemu nema istine’“. Teške su ovo riječi. I nisu upućene tek nekom drugom, nego nama koji smo često antisvejedoci Isusa Krista i njegovog uskrsnuća.
Kako to promijeniti? Odgovor koji nam nude današnja čitanja je obraćenje. Isus apostole šalje „propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema“. Petar, poslušan tom poslanju i osnažen iskustvom oproštenja, poziva sve one koji su sudjelovao u Kristovoj smrti, a među njima smo bili i mi sa svojim grijesima, da se obrate: „Pokajte se dakle i obratite se da se izbrišu grijesi vaši.“ Pozivajući nas da ne griješimo Ivan nam poručuje da se ne bojimo ako smo sagriješili jer grijeh, više nije nepopravljiva tragedija: „Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše nego svega svijeta.“ Poslušamo li ove poticaje i obratimo se od onih koji govore, u one koji žive ono što govore, postati ćemo svjedoci, oni koji neće o Bogu, Kristu, Crkvi i vjeri govoriti kao o nečemu tuđem, nego kao nečemu svome. Bit će to, zapravo, govor o svom vlastitom vjerničkom iskustvu susreta s uskrsnulim Kristom, koji je zbog nas umro, da bismo mi mogli zajedno s njim suusrkrsnuli na novi život.
Možda nam u tom što trebamo činiti može pomoći jedna priči iz zbirke poznatih hasidskih priča, židovskog mističnog pokreta, koja nosi naslov: „Kako treba pričati priče?“, a koja dočarava kako bismo trebali propovijedati i svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista umrlog i uskrslog: „Netko zamoli rabija, čiji djed bijaše Balšemov učenik, da ispriča jednu priču. On reče: … ‘Moj djed bijaše hrom. Jednom ga zamole da ispriča jednu priču o svom učitelju. Tada ispripovjedi kako je sveti Balšem običavao kod molitve poskakivati i plesati. Moj je djed ustao i pripovijedao. I priča ga je tako zahvatila da je morao pokazati poskakivanjem i plesom kako je to činio njegov učitelj. Od tog trenutka bio je izliječen od hromosti. Tako treba pričati priču’“.
Ovakvo treba biti i naše propovijedanje, naš način svjedočenja Isusa Krista umrlog i uskrsnulog jer samo takvo svjedočenje, svjedočenje koje će najprije ozdraviti nas same i učiniti nas novim ljudima, učiniti nas kristolikima, za nas osobno može biti spasonosno i uvjerljivo za sve druge oko nas.