U početku svakog poziva nalazi se Bog. On je onaj koji bira, poziva i šalje koga hoće, kad hoće i kuda hoće. Koliko god da u praksi pokušavamo stvoriti određene kriterije procjene poziva, nisu nam poznati razlozi zašto bira jedne, a nije izabrao druge i zašto ih je poslao baš ovdje, a nije ondje. Mi bismo, prema kriterijima koje sugerira Amosov odgovor Amasji, očekivali da u Starom zavjetu pošalje proroka ili proročkog sina, a on umjesto toga šalje Amosa koji za sebe kaže: „Nisam ja prorok ni proročki sin, nego stočar i gajitelj divljih smokava“. Mi bismo, nadalje, prema istim kriterijima, očekivali da ga pošalje onima koji žele slušati, a on ga šalje onima koji to ne žele: „Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram“.
S istim načinom pozivanja koga hoće, kad hoće i slanja onima kome hoće, po samo njemu poznatim kriterijima, Bog nastavlja djelovati i u Novom zavjetu. Nije to proizvoljan izbor. To je, poručuje Pavao u ulomku iz Poslanice Efežanima, izbor kojim smo mi kojima „u dio pade da budemo na hvalu slave njegove“, izabrani „prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim“ i predodređeni „za posinstvo … po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje“, da bi sebe i svoj život staviti Bogu na raspolaganje u ostvarenju njegove volje, a ona je „uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji“. Ova Božja volja – „uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji“ – Božje spasenje proširuje s onih koji u njega vjeruju i na one koji u njega ne vjeruju, pa čak i na one koji ih poput Amasje ne žele slušati. Možda je razlog toga što ne žele slušati to što nisu za to od Boga predodređeni „prije postanka svijeta“ ili to što mi koji smo izabrani – ovdje je riječ o svima nama kao kršćanima – nismo bili proroci i svjedoci poput Amosa, nego smo bili i sami „betelski svećenici“ – plaćenici ovozemaljskih sebičnih interesa – i kao takvi lažni proroci i anti svjedoci. To smo kad god smo propovijedali sebe i svoj interes, kad god smo – da sve ovo konkretiziram žalosnim Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji koji je ljudska bića pretvorio u stvari i otvorio put nezamislivim manipulacijama – krsnim listom i statističkim podatkom govorili jedno, a životom, osobnim razmišljanjem, javnim izjašnjavanjem, glasovanjem, podignutom rukom itd., govorili drugo, govorili ono što u potpunosti niječe ono biti kršten i tako se zvati, jer se ne može biti katolik i istovremeno s vjerničkom poslušnošću ne prihvaćati učenje Katoličke Crkve u pitanju vjere i morala koje tumače od Boga posebno izabrani i poslani učenici.
Od Boga su posebno izabrana i poslana najprije dvanaestorica. S njihovim pozivom i poslanjem nas je upoznalo današnje evanđelje. Nakon njih taj osobit poziv i poslanje su čuli i mnogi drugi i rekli mu svoj: „Evo me!“. To su u najprije nasljednici dvanaestorice – papa i zbor biskupa – a posredno, pod njihovim vodstvom i u zajedništvu s njima, i svi svećenici, a nakon njih i uz njih i svi vjernici, bez kojih ‘dvanestorica’ ne bi mogli vršiti svoje poslanje i doći svugdje gdje ih Bog šalje, a Bog ih šalje svim ljudima i na svim krajevima svijeta, jer on želi „uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji“. I jer želi „uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji“, Isus „dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva“. I u njihovom pozivu i poslanju Bog ima svoje kriterije. Očekivali bismo da će njegov izbor pasti na najbolje, najpametnije, najzdravije, najjače, najsposobnije itd., ali nije tako od početka, od izbora dvanaestorice, među kojima vidimo ribare, carinike, zelote, izdajnika… Nije, međutim, važno tko su izabrani i poslani, nego je važni tko ih šalje, je li to Bog, i kome ih šalje s nalogom: „Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu“. Među onima kojima ih šalje može biti i onih koji im kažu: „Odlazi, vidioče! … Da više nisi prorokovao jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram“, odnosno Sabor i svijet politike u koji se nemaš pravo miješati, ali naše je – makar su i mnogi katolici koji drugačije misle i govore i to ih sve manje čini katolicima – govoriti i učiniti što možemo, služeći se svim dozvoljenim sredstvima da bi govorili ono što nam On govori da govorimo, a što u ozračju spomenutog Zakona uključuje osobito obranu ljudskog života i njegovog dostojanstva od prirodnog začeća do prirodne smrti, ne zanemarujući ni ono konačno što možemo napraviti, kad ništa više ne budemo mogli napraviti, a to je otresti “prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo“.