SAŽECI RADOVA DRUGOD DANA (22. listopada 2016.) MEĐUNARODNOG ZNANSTVENOG SKUPA „JUBILEJI SV. VLAHA – POTICAJ SUVREMENIM ZNANSTVENIM PROMIŠLJANJIMA“ U DUBROVNIKU
Banka milosrđa – ,, mons pietatis « – kršćanski odgovor na dužničko ropstvo
Josip Sopta, Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri
Suvremeni problem dužničkoga ropstva očituje se preko kredita, posebno onih u švicarskim francima koji su mnoge ljude u Hrvatskoj bacile u ropstvo i očaj. U povijesti to nije ništa novo. Tako je bilo često i u prošlosti iz koje ponešto možemo naučiti u svladavanju dužničkog ropstva.
Tom se odupiralo posebno povoljnim kreditima uz vrlo niske kamate. Poteškoća je bila u tome što je Crkva sve do novijih vremena odbacivala bankarske kredite kao grijeh usurae ili lihvarenje. Bakarske kamate su se držale protivnim kršćanskom moralu i Božjoj zapovijedi.
S druge strane potreba za kreditima građanima je bila stalno prisutna. To su obilato koristili židovski bankari koji su uz visoke kamate od 20 – 30 % davali kredite. Iako je Crkva tolerirala takve poslove ipak je stalno tražila zadovoljavajući odgovor.
Unutra Franjevačkoga reda posebno u takozvanoj opservantskoj struji u 15. stoljeću sazrijevao je odgovor da se pomogne ljudima kroz jeftine kredite. To nije bila milostinja najsiromašnijima nego pomoć srednjem sloju, zanatlijama i ostalima da može nastaviti svoj poslove.
Franjevci Jakov Markijski i Bernard iz Feltra su prvi organizirali sakupljanje novca na hrpu (montes) iz koje bi se davalo potrebnima uz kamatu do najviše 5%. Tako se ispunjalo evanđeosko načelo “Mutuum date nihil inde sperantes – pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu” (Lk 6,35).
Takve privatne banke su nazvane Mons pietatis. Prve su nastale u Italiji 1462. Već u 16. st. bilo ih je u srednjoj Italiji više od 200 .
Kod nas su se javile u Istri i Dalmaciji pod mletačkom upravom već u 16. stoljeću.
U Dubrovniku su zacijelo djelovale u manjem obliku. Budući da je Jakov Markijski 1432. djelovao u Dubrovniku lako je moguće da je davao takve poticaje franjevcima. Uz to na ulazu u samostan Male braće stoji poprsje Milosrdnog Isusa kakva su imali „Montes pietatis“. Poslije Potresa nalazimo prve takve banke u Dubrovniku. Kasnije su pridružene u Opera pia te tako pretvorene u javne banke.
Ovaj vid solidarnost i danas je izazovan.
Oporučno oslobađanje robova pro anima u srednjovjekovnom dubrovačkom pravu
Marko Petrak, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Katedra za Rimsko pravo
Predmet izlaganja jest problematika oporučnog oslobađanja robova i robinja (servi et ancillae) za “spas duše” u srednjovjekovnom dubrovačkom pravu. Premda je institut oporučnog oslobađanja robova (manumissio testamento) bio poznat već u antičkom rimskom pravu, navedeni se oblik manumisije tek u srednjovjekovnom razdoblju u relevantnoj mjeri kristijanizira te u velikom broju pojedinačnih slučajeva biva shvaćen kao djelo milosrđa učinjeno za “spas duše” (pro anima, pro remedio animae, pro salute animae) oporučitelja. Takve su oporučne manumisije, zajedno s tipičnim slučajevima oporučnih legata pro anima i ad pias causas (npr. oporučni legati za pojedine crkve, samostane i bratovštine; za siromašne i marginalne skupine stanovništva; za troškove pogreba i misa zadušnica; za hodočašća) postale sastavnim dijelom kršćanske duhovnosti, posebice u kontekstu pripreme za “dobru smrt”. Stoga se na brojne primjere oporučnih oslobađanja robova pro anima može naići diljem srednjovjekovne Europe, kako na kršćanskom Zapadu, tako i u Bizantu. Na našim prostorima, posebice u Dalmaciji, takvi pravni akti sačuvani su nam u kontinuitetu od 6. stoljeća pa sve do kraja srednjeg vijeka. Polazeći od navedenih činjenica, u izlaganju će se posebna pozornost posvetiti oporučnom oslobađanju robova u srednjovjekovnom dubrovačkom pravu. U tom kontekstu, napose je važna odredba knj. IV. gl. 17. Dubrovačkog statuta iz 1272. godine koja pod naslovom De patre moriente quid possit pro anima sua dimittere (“O onome što otac na samrti može ostaviti za svoju dušu”) određuje da oporučitelj može namijeniti za svoju dušu do četvrtinu svoje imovine, dok je robove i ropkinje moguće osloboditi pro anima sua i preko vrijednosti navedene četvrtine pod određenim uvjetima. Pored statutarnih odredbi, posebice će se raščlaniti i sačuvane dubrovačke srednjovjekovne oporuke koje sadrže odredbe o manumisijama pro anima. Na kraju izlaganja, ukratko će se razmotriti pitanje može li se institut oporučnog oslobađanja robova pro anima smatrati svojevrsnom pretečom znamenite dubrovačke Odluke o zabrani trgovine robljem iz 1416. godine.
Ratno roblje: pravni status i sudbine zarobljenih Osmanlija u doba Kandijskog rata (1645-1669)
Domagoj Madunić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest
Ratovi predstavljaju jedan od najburnijih i najtragičnijih fenomena ljudske povijesti. Za zajednice pogođene moćnim razarajućim silama van njihove kontrole, ratovi su neupitno teški i krizni trenutci, prepuni kolektivnih i osobnih tragedija. Dugi rat između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva za otok Kretu u Egeji, poznat u historiografiji kao “Kandijski rat” (1645-1669. g.) donio je i na istočnu jadransku obalu razaranje, glad, kugu i smrt u svakodnevnicu nekoliko generacija. No osim razaranja i smrti, vojne operacije na ovom području rezultirala su i razvojem specifične ratne ekonomije temeljene na ratnim zarobljenicima, u mletačkim izvorima zabilježenim pod nazivom schiavi.
Tijekom 25 godišnjeg sukoba nebrojeni Dalmatinci, Crnogorci, Albanci, Talijani, te osmanski podanici prošli su kroz tegobe zarobljeništva. Cilj ovog izlaganja je, na temelju raspoložive mletačke građe, analizirati fenomen ratnog sužanjstva na prostoru Istočnog Jadrana u vrijeme ovog sukoba. Izlaganje je ograničeno samo na osmanske podanike zarobljene od strane regularnih postrojbi mletačke vojske te od strane Morlaka i Hajduka u mletačkoj službi. Naglasak istraživanja biti će na: (pravnom) statusu zarobljenika, njihovim mogućim sudbinama i izgledima za oslobađanjem ovisno o njihovoj vjeri, društvenom statusu, bogatstvu i sl.. Konačno, izlaganje će se osvrnuti i na niz specifičnih običaja, rituala i normi ponašanja, nastalih na ovom graničnom području, kojima se regulirao otkup i oslobađanje sužnjeva iz zarobljeništva a koji su se poštivali s obije strane granice.
Ropstvo u Morejskom ratu na istočnoj obali Jadranskog mora (1684.–1699.): novi pristupi staroj temi
Drago Roksandić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest
Suvremena ranonovjekovna mediteranstika iznova otkriva ropstvo kao predmet istraživanja, često s konceptualnim inovacijama, što je sve češće praksa i u hrvatskoj historiografiji. Ovaj rad će biti pokušaj da se reinterpretiraju promjene u normativnim i praktičnim očitovanjima ropstva na istočnoj obali Jadranskog mora u Morejskom ratu (1684. – 1699.). Poći će se od pretpostavke da je porobljavanje protivničkih podanika uvelike bila pokretačka snaga Morejskog rata i s mletačke i s osmanske strane. Širi okvir tog fenomena bio je promijenjen odnos prema demografskim aspektima imperijalnih politika u borbi za prevlast na inzularnom, litoralnom i kontinentalnom Mediteranu. Za razliku od gusarskih praksi na otvorenom moru, kontinentalne su povezane s uništavanjem gospodarskih resursa i prisilnim demografskim transferima. Time je Morejski rat na istočnoj obali Jadranskog mora uvelike imao značajke totalnog rata, pri čemu su se tradicionalna poimanja ropstva transformirala slijedom promijenjenih strategija državnog opravdanja, poricanja i/ili legalizacije praksi porobljavanja.
U analitičkom dijelu priopćenje će biti fokusirano na rekonstrukciju društvene zbilje ropstva na primjeru upravo objavljenog „Popisa sela i zemlje Sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine“ Fazilete Hafizović (Zagreb – Sarajevo, 2016.).
Ropstvo u Osmanskom Carstvu: o slučajevima robova ugarskog, slavonskog i hrvatskog podrijetla
zabilježenima u sidžilima sarajevskih kadija iz druge polovice 16. stoljeća
Kornelija Jurin Starčević, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest
Ropstvo je bila institucija od vitalnog značaja u Osmanskom Carstvu koja je utjecala na vojni, ekonomski, socijalni i politički život te je postojala do samog kraja Carstva. Prema islamskom vjerskom zakonu, šerijatu, prirodno ljudsko stanje je sloboda, a osim u jasno definiranim slučajevima, zabranjeno je porobljavati ljude. Tako, na primjer musliman ne smije biti zasužnjen, slobodan čovjek ne može pasti u ropstvo zbog duga, niti sam sebe može prodati u roblje. Zarobljavanje u ratu i rođenje u ropstvu bili su jedini legitimni načini porobljavanja ljudi u islamu. Samo su nemuslimani mogli biti zarobljeni u ratu, a za rat protiv nemuslimana potrebno je bilo odobrenje vladara. Jednom zarobljen, rob je postao vlasništvo svoga gospodara. Gospodar ga je mogao kažnjavati, prodati ili ga dati nekom drugom.
Znanje o robovskom sustavu u Osmanskom Carstvu doživjelo je veliki napredak u posljednjih dvadesetak godina u svjetskoj historiografiji, pogotovo nakon što je objavljeno nekoliko važnih studija i relevantnih izvora. Iako je na početku pažnja povjesničara bila ponajviše usmjerena na proučavanje vojnog ropstva i takozvanog Kul sustava (što su ga činili robovi Porte koji su se kroz instituciju devširme obrazovali na dvoru kako bi postali janičari ili pokrajinski upravitelji Carstva), novije teme istraživanja uključuju kućno ropstvo (položaj robova koji su služili kao kućne sluge), žensko roblje i instituciju harema, robove angažirane u poljoprivredi, pograničnu instituciju otkupa zarobljenika itd. Osim zapisa koje su ostavili bivši zarobljenici poput Konstantina Mihailovića, Bartola Đurđevića, Hansa Schiltbergera, Jurja Husa itd. odnosno putopisci poput Evlije Čelebije i Benedikta Kuripešića, osnovni povijesni izvori za razumijevanje institucije ropstva u Osmanskom Carstvu su sudski registri (kadijski sidžili), jer su pitanja koja se tiču robova i ropstva bila pod nadležnošću šerijata i šerijatskih sudova odnosno kadija.
Povećani interes za proučavanje kadijskih sidžila tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, odnosno od objavljivanja sidžila sofijskoga kadije (Duda i Galabov 1960.), rezultirao je informativnijim znanjima o tom dotada zanemarenom području osmanske socijalne povijesti i povijesti svakodnevice. Trgovina robljem, tržnice i cijena robova, etnički sastav robova, oblici oslobođenja, odnos vlasnika prema robovima i sudbina odbjeglih robova, upošljavanje robova u obrtima, ilegalna porobljavanja osmanskih podanika (muslimana i nemuslimana – zimija), promjena identiteta sužnjeva i proces vjerskog preobraćenja na islam itd. teme su koje je moguće istraživati temeljem kadijskih sidžila. Dopunjeni informacijama iz drugih izvora, poput osmanskih poreznih popisa, sultanskih zakona ili kanun-nama, narativnih izvora islamske i/ili kršćanske provenijencije, kadijski sidžili pružaju dobru osnovu za proučavanje ne samo institucije ropstva, već i osmanskog društva u cjelini.
Predmet ovog istraživanja su neobjavljeni i objavljeni osmanski dokumenti iz kadijskih sidžila iz druge polovice 16. stoljeća, koji se čuvaju u biblioteci Gazi Husrev-beg u Sarajevu. Ovi registri su najstariji i jedini sačuvani sidžili u Bosni iz 16. stoljeća. Navedeni dokumenti pružaju vrijedne informacije u vezi robova označenih kao “Madžari” (Mâcar), „Slavonci“ (İslovin) i „Hrvati“ (Hırvat) u bosanskom sandžaku, poput imena, spola, vjere, fizičkih svojstava, pravnog statusa, socijalnog podrijetla, imena njihovih vlasnika itd. Ovi povijesni izvori također sadrže podatke o sudbini pojedinaca, a osobito o odbjeglim robovima koji su odlučili pobjeći od svojih gospodara, kao i o onima koji su oslobođeni nakon godina života u ropstvu. Cilj ovog istraživanja je ispitati prisutnost mađarskih, slavonskih i hrvatskih robova u Bosni u drugoj polovici 16. stoljeća, kontekst u kojem se porobljavanje, bijeg ili oslobađanje robova dogodilo, kao i učestalost preobraćenja na islam među robovima označenima kao “Mađari”, „Slavonci“ i „Hrvati“. Namjera studije jest doprinijeti razumijevanju osmanskog robovskog sustava općenito te institucije ropstva u Bosni za vrijeme osmanske vlasti u 16. stoljeću posebno. Također, ova bi studija trebala donijeti nova znanja o sudbini pojedinaca iz Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva koji su završili kao sužnjevi u Bosanskom sandžaku, kao i o integraciji zarobljenika iz Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva u lokalnu zajednicu.
Vodopićeva Robinjica među hrvatskim književnim robinjama
Slavica Stojan, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku
Dramski spjevovi o robinjama neizostavan su segment hrvatske pjesničke i dramske tradicije. Književna povijest značajnim je znanstvenoistraživačkim radovima protumačila njihovu poetološku i žanrovsku osebujnost. O hrvatskim književnim robinjama povijest svakodnevice, međutim, još uvijek nije progovorila kao o prozoru u autentični svijet ropstva kroz narativna svjedočanstva njihove literarne, psihološke i duhovne neovisnosti i usmene kulture niti su one ikada smatrane mogućim izvorom za proučavanje svijeta ropstva i rekonstrukciju njegova povijesnog iskustva. Ovaj rad pokazuje da povijesno – antropološko čitanje pjesničko – dramskih tekstova o hrvatskim robinjama, koje se javljaju u hrvatskoj književnosti od konca 15. i početka 16. stoljeća (Dž. Držić i rani Vetranović) pa do 20. stoljeća (Ivo Vojnović), bez obzira na to radi li se o cjelovitim književnim tekstovima ili tek umetnutim narativnim dijelovima s tematikom robinja, otkriva ispod naslaga žanrovske metaforike duboku i ozbiljnu životnu dramu pojedinca i skupine, raskorak ropskog iskustva i temeljnih ljudskih prava i samopoštovanja, otkriva odnos između koncepta ropstva i ideje slobode. Upravo u tim odnosima sagledava se u ovom radu pjesničko-dramska naracija Mata Vodopića u njegovu spjevu Robinjica. Dvjesto godina od rođenja ovog zauzetog hrvatskog preporoditelja i rasnog pripovjedača u hrvatskoj književnosti ovo njegovo pjesničko djelo ne bi trebalo kritički promatrati isključivo kao književni retro proizvod zasnovan na tradiranim žanrovskim pričama, udaljenim od životne stvarnosti i svakodnevice, nego je treba povezati s aktualnom zbiljom Vodopićeva vremena i prostora. Kao što je njezin poetski izričaj snažno obilježen folklornom tradicijom dubrovačke okolice (Konavle i istočna Hercegovina), tako je i njezina tematska i sadržajna osnovica potaknuta povijesnim realitetom odnosno autentičnim događajima koji su još bili nazočni u živoj svijesti stanovnika ruralnih područja među kojima je Vodopić kao svećenik službovao odnosno u blizini kojih je boravio osluškujući prostor, njegove ljude i njihove priče o sili, brutalnosti, odvajanju od obitelji i napastovanju djevojaka, nasuprot čežnji za ljubavlju, samopoštovanju, nadi i otporu silnicima, a osobito onim sadržajima koji su govorili o pojedinim slučajevima oslobađanja od turskog ropstva.