SAŽECI RADOVA PRVOG DANA (21. listopada 2016.) MEĐUNARODNOG ZNANSTVENOG SKUPA „JUBILEJI SV. VLAHA – POTICAJ SUVREMENIM ZNANSTVENIM PROMIŠLJANJIMA“ U DUBROVNIKU
Mučeništvo kao jedno od obilježja prvih kršćanskih vremena
Božo Goluža, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Studij povijesti
U radu se najprije u kratkim crtama prikazuje društveno okruženje u kojemu se pojavilo kršćanstvo, te ustrojstvo Rimskoga Carstva kao pravne države. Usprkos tomu što je to carstvo bilo pravna država, vidjet ćemo da se u svezi kršćanskih progona i nije baš poštovao taj pravni standard, pa su kršćani nerijetko proganjani samo zbog svoga imena, što znači bez ikakve pravne osnove. Valja naglasiti da se ovdje ne obrađuje tijek svih progona od Nerona do Dioklecijana, nego se samo apostrofiraju neki progoni zbog njihove specifičnosti ili možda golema utjecaja na društvena i crkvena zbivanja. Kako je u naslovu ovoga rada glavni naglasak na mučeništvu kao fenomenu prvih kršćanskih vremena, najviše se govori o teologiji mučeništva i njegovu značenju za Crkvu, a faktografija, odnosno opis događanja pojedinih progona i mučenja, kao i nabrajanje pojedinih mučenika i mučeništava u drugome je planu. Srž cijeloga rada jesu mišljenja, stavovi, pouke i govori najuglednijih pisaca kršćanske starine, koji su i sami nerijetko mučenici, odnosno svjedoci Kristove Radosne vijesti sve do prolijevanja vlastite krvi. Dakako da se u ovom radu ne mogu obuhvatiti sva ta slavna imena prvih kršćanskih vremena, kao ni sva njihova djela i važni govori. Zato donosimo samo ono što najupečatljivije govori o tom vremenu, njegovim mučenicima i mučeništvu kao fenomenu.
Pravnopovijesna interpretacija dubrovačkog propisa iz 1416. o “ograničenju prodaje robova”
Nella Lonza, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku
Korektna pravnopovijesna interpretacija odredbe o “ograničenju prodaje robova” iz 1416., sadržane u zapisnicima Velikog vijeća i Zelenoj knjizi, nalaže razlikovanje arenge, odnosno narativnog dijela propisa, koji je obično naknadno dodavan radi uljepšanja “suhog” teksta retoričkim slikama i figurama, od dispozitivnog dijela – normativne jezgre o kojoj je Vijeće glasovalo. Potražit će se sadržajni i stilistički uzori i paralele za arengu, a dispozitivni dio analizirati tako da se dobije realna slika što se ustvari zabranjuje i zašto, pri čemu će biti od pomoći i marginalne zabilješke iz zapisnika Velikoga vijeća. Također će biti uzeti u obzir drugi srodni dubrovački srednjovjekovni propisi, među kojima onaj iz 1466. Na temelju komparativnih uvida i dosadašnjih saznanja o stvarnim značajkama pojave na koju se ova zabrana odnosi, ponudit će se pravnopovijesna interpratacija sadržaja propisa iz 1416. i objasniti razlozi zbog kojih je donesen.
Mučeništvo – izraz ljubavi ili posljedica fanatizma
Petar Palić, Dubrovačka biskupija
Dubrovački kanonik Stijepo Skurla u svom djelu „Sveti Vlaho – biskup i mučenik od Sevasta. Dubrovački obranitelj“ (1871.) na temelju tadašnjih izvora u prva dva poglavlja svoje knjige opisuje život i mučeništvo sv. Vlaha.
Osim spomenutog djela, u dosad objavljenim djelima i radovima o sv. Vlahu činjenica Vlahova mučeništva se spominje tek usputno, bez neke sustavne obrade o značenju i poruci mučeništva sv. Vlaha za naše vrijeme.
Crkva svoje poslanje u povijesti ostvaruje kroz temeljne funkcije svoga djelovanja. Djelovanja unutar Crkve ima puno. Povijest teologije je pokušala ujediniti ta djelovanja i danas se većina teologa slaže oko tri temeljne funkcije: naviještanje i svjedočenje Božje riječi – martiria, euharistija i sakramenti – leiturgia i služenje u ljubavi – diakonia.
Navještaj Riječi spada u temeljno poslanje Crkve. U središtu navještanja Crkve nalazi se osoba Isusa Krista, odnosno spasenjsko djelo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. S propovijedanjem je povezano i životno svjedočanstvo, te su stoga na propovijedanje i življenje Božje Riječi pozvani svi vjernici. Prenošenje vjere se događa svjedočanstvom, i to svjedočanstvom života. Grčka riječ „martyr“, „martys“ znači svjedok. U prvim kršćanskim vremenima, dok je kršćanstvo još bilo „relligio illicita“, za sve one koji su vlastitim životom zapečatili svjedočanstvo za Isusa Krista i njegovu radosnu vijest upotrebljavao se izraz „martyr“. Sveti Vlaho je „martyr“, svjedok mučenik, odnosno onaj koji je svjedočanstvo za Isusa Krista i Crkvu dao prolivši vlastitu krv.
Na temelju povijesnog iskustva može se ustvrditi da su mučeništvo i progon trajne sastavnice kršćanstva. Poznata je, također, činjenica da nikad prije nije bilo toliko mučenika kao u 20. stoljeću.
Mučenici su izazov i u današnjem vremenu, jer svojim načinom života, a osobito načinom na koji umiru i svojom odlučnošću ne ostavljaju ravnodušnim nikoga.
Između Božjom snagom slobodno izabrane smrti i podnesenih muka i nasilja koje se nanosi drugome u Božje ime postoji velika razlika.
U ovom se radu pokušava prikazati ispravno shvaćanje pojma mučeništvo i njegovog značenja za današnje vjernike, čime se želi ovaj pojam i njegovo značenje sačuvati od krivog tumačenja i zlouporabe.
Čovjek slika Božja – temelji kršćanske antropologije
Anton Tamarut, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Kada biblijska i kršćanska antropologija tvrdi da je čovjek slika Božja (imago Dei), tada želi prije svega reći da je čovjek biće bitno i konstitutivno definirano bliskim i prijateljskim odnosom s Bogom. Kao slika Božja on je jedinstveno biće koje u svojoj cjelovitosti ne samo zrcali nego u sebi i sadrži Božju prisutnost. Kao slika Božja čovjek je društveno, relacijsko, dijaloško i razgovorno biće. On je biće koje spoznaje, razmišlja i vjeruje, biće povjerenja, suradnje i odgovornosti. Čovjek je moralno biće. I po tome se on bitno razlikuje od svih drugih živih bića. Biti stvoren na sliku Božju znači biti izabran i pozvan na slobodu i ljubav, na bliskost i prijateljstvo s Bogom, s bližnjima i sa svim stvorenjem. Isus Krist je savršena slika Božja, a to znači da je u njemu mjera čovječnosti dosegla svoju puninu. U njemu je dokinut svaki oblik otuđenosti, ropstva i međusobnog ugrožavanja te uspostavljen novi poredak povjerenja, ljubavi i uzajamnog promicanja.
Rob u familiji: rimski koncepti između Katona Starijega i Plinija Mlađega
Bruna Kuntić-Makvić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest
Kad se riječ familia odnosi na rimske prilike nije ju pravo zamijeniti hrvatskom riječju “obitelj”. Rimska familia nije uključivala samo obitelj vlastitoga poglavara (pater familias), već i slobodne i neslobodne osobe s kojima nije bio ni u kakvu srodstvu – ali su potpadale pod njegovu vlast. Robovi su bili među njima.
Sačuvala su se djela o poljodjelstvu trojice znamenitih Rimljana: strogoga Katona Starijega, vrsnoga govornika i zatornika Kartage (234 – 149. pr. Kr., De agri cultura), svestranoga Varona kojemu zahvaljujemo izračun rimske ere (116 – 27 pr. Kr., Res rusticae) i agrikulturnoga stručnjaka Kolumele (1. st. kršćanske ere, De re rustica). Odande potječu često navođeni citati koji se, izdvojeni iz konteksta, uzimaju pokazateljem okrutnog postupanja poganskih robovlasnika.
Trojicu autora dijeli raspon od tri stoljeća. Prvi je doživio najveća rimska osvajanja stare ere, a posljednji uravnoteživanje promijenjenog rimskog društva u Ranome Carstvu. Očekivalo bi se da se kroz njihova djela može pratiti razvitak odnosa prema robovima. Sva su trojica pisala o praksi na ladanjskim dobrima, pa se njihovi podatci ponajviše odnose na robove – poljske radnike (familia rustica). Da bismo upotpunili sliku, valja posegnuti za djelima koja opisuju središta moći i gradska gospodarstva (familia Caesaris, familia urbana). Na koncu, iz prepiske Plinija Mlađega (1/2. st.) vidimo kako se dobar rimski gospodar brine o robovima na svojim imanjima, premda ga susret s kršćanstvom nije ni dirnuo ni obratio.
Nesloboda i nedostatak pravne osobnosti nisu u poganskome Rimu nužno značili poniženje i bijedu, a robovski status nije bio nepromjenjiv. Gradeći sebi položaj među rimskim građanima, oslobođenici su širokogrudno investirali i u dobrobit svojih zajednica, osiguravši i brojne manifestacije rimske civilizacije na današnjem hrvatskom tlu.
Kršćanstvo i ropstvo u kasnoj antici
Ivan Bodrožić, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
U ovom radu se propituje kako je došlo do postupnog dokidanja ropstva u kasnoj antici zahvaljujući doprinosu kršćanske vjere koja je ponudila novi pogled na čovjeka i malo po malo stvarala drugačije međusobne odnose u društvu. Polazeći od svijesti dostojanstva čovjeka kao djeteta Božjega kršćanstvo je stvaralo ozračje međusobnog poštivanja i uzajamne odgovornosti, čime se dokidala klasna odvojenost i podjele. Osim toga će prije svega raditi na tome da se ukloni iz ljudske svijest i društva ono duhovno ropstvo – grijeh koji je bio uzročnik socijalnoga, kako bi svi ljudi mogli živjeti kao braća jer su svi stvorenja Božja, te kao takvi pozvani na spasenje.
No djelovanje Crkve se ne svodi samo na unutarnju duhovnu stvarnost, premda je prije svega njezino djelovanje takvo, nego će uvijek unutarnje iskustvo Boga trebati svjedočiti u međusobnim odnosima (novozavjetni tekstovi to potvrđuju). Nošena tom snagom Crkva će napraviti revoluciju i u smislu što će prihvaćati robove kao ravnopravne članove zajednice, kao pravu braću i sestre, bez obzira na društvene razlike, čime će se stvarati pretpostavka i za promjenu zakonodavnih odnosa (držat će valjanim brak sklopljen među robovima), što će u vrijeme preobrazbe Carstva biti presudno i omogućiti će dokidanje ropstva. Crkva je potom bezrezervan stav pokazivala i u euharistijskom zajedništvu koje je bilo dostupno svim krštenicima, bez obzira na socijalni status, te je tako euharistija bila ne samo povlašteno mjesto zajedništva, već i škola ljudskog dostojanstva, te obrazac preko kojega se trebalo graditi i odnose u društvu.
Ranosrednjovjekovni oblici ropstva na teritoriju dubrovačke komune
Ivica Prlender, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest
Podsjetiti je kako se razložna glasovitost brojnosti i odlika dubrovačkih srednjovjekovnih povijesnih vrela ne odnosi na ranosrednjovjekovna stoljeća. Nasuprot, povjesnik je u nastojanju uvida u to razdoblje uglavnom suočen sa znatno kasnije zapisanim predajama i tek ponekim dokumentom upitne vjerodostojnosti. Jasno, s takvih polazišta nije moguće posve utemeljeno znanstveno promišljati svu složenost onodobnih povijesnih mijena, pa tako ni onih vezanih za pripadajuću im društvenu strukturu.
Pa ipak, oslanjajući se na sačuvane izvore prostorno razmjerno bliskih, te tipološki nedvojbeno usporedivih društava, s kojima ranosrednjovjekovni Dubrovnik dijeli kako civilizacijski, tako i politički okvir, držimo korisnim nastojati na stanovitom vidu rekonstrukcije društvene strukture, koja neupitno podrazumijeva podjelu na bogate i siromašne (maiores i minores), kao što unutar značajno brojnijih siromašnih podrazumijeva kako slobodne, tako i neslobodne ljude.
Prilikom nastojanja, posredstvom metode analogije, makar naslutimo genezu, brojnost i pravni položaj neslobodnih pripadnika ranosrednjovjekovnog dubrovačkog društva uvažavamo evidentne razvojne osobitosti gornjodalmatinske metropole.
Štovanje Sv. Stjepana Prvomučenika u ranosrednjovjekovnom Dubrovniku: mučeništvo u temeljima grada
Zdenka Janeković Römer, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku
Sveti Stjepan Prvomučenik, đakon zaređen od apostola, koji je služio u Jeruzalemu i zbog svoje revne službe postao prvi mučenik Crkve, ujedno je prvi svetac koji se spominje u pisanim povijesnim izvorima o Dubrovniku. Bizantski car Konstantin Porfirogent u 10. stoljeću piše o tome kako je Dubrovnik rastao, kako se od malog grada razvijao u sve veći i proširio bedeme. U njegovu se središtu nalazila crkva Sv. Stjepana u kojoj je počivao Sv. Pankracije, dječak mučenik. Ta prva vijest povezuje početke grada s kultom mučenika, ne bilo kojeg nego prvog među onima koji su ostvarili savršenstvo vjere i ljubavi u mučeništvu, „prve živuće krune Božje, kako ga je nazvao carigradski patrijarh Proklo u 5. stoljeću. Uz Sv. Stjepana, tu je bila i značajna skupina drugih svetaca zaštitnika. Bizantski car spominje samo Sv. Pankracija no Milecije i drugi kroničari navode relikvije brojnih drugih rimskih mučenika, prije svega samog Sv. Stjepana, a potom Sv. Nereja, Sv. Ahileja, Sv. Petronile, Sv. Domicile, Sv. Sergija i Bakha te drva Sv. Križa. U članku se postavlja pitanje na koji je način kult Sv. Stjepana Prvomučenika i prateće skupine svetaca bio povezan s razvojem ranosrednjovjekovnog Dubrovnika, tko je promovirao te kultove u Dubrovniku i zašto. Kult Sv. Stjepana isprva je zaživio na kršćanskom Istoku i doživio apogej u Bizantu, osobito nakon pronalaska njegovih relikvija početkom 5. stoljeća. Izuzetno štovanje Sv. Stjepana i njegovih relikvija na bizantskom carskom dvoru potaknulo je širenje kulta na čitavom području Istočnog Carstva. Taj utjecaj očituje se i u dubrovačkom okruženju koji je, kao rubni grad katoličanstva, od ranog srednjeg vijeka primao i duhovne utjecaje Istoka. Međutim, kult Sv. Stjepana je već vrlo rano bio proširen i na Zapadu. Sredinom 5. stoljeća u Rimu je postojala svečeva crkva te velik martyrium u kojem su se čuvale relikvije, među kojima su bile i Prvomučenikove. Kult se proširio i po Franačkom Kraljevstvu/Carstvu. O tome svjedoči upravo kult Sv. Pankracija kojeg spominje Konstantin Porfirogenet – od kraja 6. stoljeća kult mladog rimskog mučenika-dječaka bio je izuzetno jak u Rimu. Povezivanje Sv. Pankracija i ostalih rimskih svetaca s crkvom Sv. Stjepana svjedoči o tome da je svečev kult u Dubrovnik stigao sa Zapada, u sklopu papinske politike prema Dubrovniku i njegovu okruženju. To potvrđuje i legenda o Pavlimiru koju prenose brojne dubrovačke kronike počevši od Milecija, prema kojoj su relikvije ovih svetaca stigle iz Rima, a isto tako i činjenica da je u Dubrovniku u ranom srednjem vijeku posvjedočena i velika crkva Sv. Petra. U složenim odnosima Bizantskog Carstva i carigradske patrijarhije te Rima Dubrovnik je predstavljao važno mjesto borbe za jurisdikciju, osobito na crkvenom planu. Afirmacija kulta Sv. Stjepana dio je te borbe za prevlast, vjerojatno vezan i uz pitanje uzdizanja dubrovačke biskupije u rang nadbiskupije, kao dio politike Rima na tom području. Nadbiskupi su se uvelike oslanjali na kult svetaca nabavkom relikvija i uvođenjem kultova svetaca koji su najbolje predstavljali određene političke ideale i težnje te oblikovali i redefinirali samu zajednicu. Prema dubrovačkim kronikama, upravo je tako postupao i dubrovački nadbiskup Vital koji je gradu nabavio vrlo štovane relikvije. Mnogi dubrovački rani kultovi svetaca dolazili su s istoka, no grad je bio vrlo snažno povezan i s papinskom, o čemu prije svega svjedoči kult Sv. Stjepana i njegova crkva u Pustijerni.
Drugi vid članka usmjeren je na istraživanje odnosa sveca-mučenika i zajednice građana. Mučenici su u kasnoj antici i srednjem vijeku bili shvaćeni kao odabranici, ljudi osnaženi posebnom milošću i bliskošću s Bogom. I više nego drugi sveci, oni su bili svjedočanstvo povezanosti između vremenitog i transcendentnog. Stoga ne čudi da je i u počecima Dubrovnika naglašeno štovanje mučenika, uz Blaženu Djevicu Mariju i Sv. Petra. Ideal mučeništva kao temelja i vezivnog tkiva kršćanske zajednice nalazi se u samom začetku grada utemeljenog na vrijednostima kršćanstva kojem komunalna elita prilagođava svoju etiku i ideologiju. Corpus mysticum i corpus politicum činili su jedno te isto, a građani, cives, bili su izjednačeni s pojmom christifideles.
Trgovina robljem u Dubrovniku, od kraja XIII. do XV. stoljeća
Zoran Perović, Državni arhiv u Dubrovniku
Postojanje roblja kao najniže radno – aktivne skupine stanovništva u komunalnim društvima na istočnom Jadranu, a napose trgovina njime, zaista predstavlja osobit fenomen.
Mada se srednjovjekovno ropstvo, posebno na Mediteranu, temelji bez sumnje i na antičkoj tradiciji, ipak je ekonomski i pravni položaj roba u srednjem vijeku bio povoljniji od onoga u antici.
Statuti dalmatinskih komuna, pa tako i dubrovački, pobrinuli su se da, ponekad i do najsitnijih detalja, reguliraju neka statusna i obiteljskopravna pitanja robova i oslobođenika, čije je postojanje bilo sasvim prirodno. Robovi u Dubrovniku nisu imali potpunu slobodu raspolaganja vlastitom osobom, kao ni slobodu kretanja, no vrhovnu sudsku vlast nad njima nije imao gospodar, nego Općina. Također su uz stanovita ograničenja mogli sklapati i brakove, a nisu imali pravnih zapreka ni u vezi posjedovanja manje pokretne imovine.
Roblje u srednjem vijeku više nije osnovna, nego pomoćna radna snaga. U Dubrovniku se koristi za obavljanje najrazličitijih kućnih poslova, za rad na brodovima, u obrtima ili na zemlji. Od XIII stoljeća agrarno roblje uglavnom nestaje, a zamjenjuje ga slobodna radna snaga. Od tada pa nadalje ono se, osim najčešće za kućne poslove, potražuje da bi se njime trgovalo.
Robljem se trgovalo duž čitave istočnojadranske obale, od Istre do Drača, no nigdje, osim u Dubrovniku, ta trgovina nije premašivala lokalni značaj i nigdje nije imala toliki intenzitet. Krajem XIII st, od kada imamo prve sačuvane podatke, prodaja ljudi u Dubrovniku poprimila je široke razmjere.
Više preduvjeta utjecalo je na njezin toliki zamah baš u ovo vrijeme i baš na ovom dijelu naše obale. Prije svega to je postojanje ropstva u širem dubrovačkom zaleđu. Svi ljudi iz Bosne koji su prodavani u Dubrovniku, nisi morali biti robovi “ab origine”, iako i je takvih sigurno bilo, no njihova pripadnost „patarenskoj„ vjeri (jer većinu stanovništva srednjovjekovne Bosne činili su upravo oni), činila je trgovce robljem manje odgovornim. Zbog toga je bosansko roblje i prodavano u tako velikom broju.
Dalje je značajan i sam Dubrovnik, kako zbog potrebe grada u ekonomskom usponu za upošljavanjem radne snage, tako i zbog njegove posredničke uloge u povezivanju ponude, tj. ljudi iz šireg zaleđa sa širokim jadranskim i mediteranskim prostorima kojima je ropska radna snaga, ali i jeftina radna snaga uopće, bila također veoma potrebna. Gubljenjem samo jedne od ove tri komponente (zaleđe, Dubrovnik, strano tržište), trgovina robljem ne bi mogla poprimiti tako široke razmjere, bar što se tiče kraja XIII stoljeća.
Od početka XIV st. prisutna je tendecija zamjene ropske radne snage slobodnom poslugom. I ovom kategorijom ljudi također se trgovalo, u čemu vidnu ulogu počinju igrati strani posrednici i trgovci. Prodaja pravog roblja na neko vrijeme zamire, da bi se u drugoj polovici stoljeća ponovno intenzivirala, no niti iz daleka nije dosegla obujam kakav je imala krajem XIII stoljeća.
Što je utjecalo na njezinu obnovu teško je reći. Uzroke možda treba tražiti u stanju na prostoru šireg dubrovačkog zaleđa, u političkim i ekonomsko-socijalnim prilikama u kojima se ono tada nalazilo, zatim u aktivnostima trgovaca, Dubrovčana i Bosanaca koji su u ovoj djelatnosti tražili za sebe dodatni izvor prihoda, te u široj situaciji na Mediteranu, gdje se možda opet povećala potražnja za robljem. Činjenica je da su veći dio izvoza roblja u svoje ruke preuzeli stranci.
Od kraja XIV st. na dubrovačko tržište sve više dolazi roblje s Istoka, koje će u narednom stoljeću i prevladati. Ovo se javlja kao jasna posljedica političkih promjena na Balkanu koje su uvjetovane nadiranjem Turaka. Sama trgovina robljem tada znatno gubi na svom intenzitetu, da bi se postupno potpuno ugasila.
Dubrovačke su vlasti na trgovinu robljem u različitim periodima različito i gledale. Krajem XIII st, kada ona poprima najšire razmjere, vlasti je carinskim uredbama nastoje staviti pod svoju kontrolu i za sebe osigurati stanovitu materijalnu korist. Prve ozbiljnije intervencije vlasti, zabilježene u prvoj polovici XIV st, prvenstveno imaju za cilj sprječavanje krijumčarenja ljudi, što je tada uzelo dosta maha. Kraj XIV st. donosi brojne proteste vladara i velikaša iz zaleđa, zbog čestih slučajeva trgovine robljem, no donosi i, kako pod utjecajem Crkve tako još više i razvojem same komunalne svijesti Dubrovčana, spoznaju o nečovječnosti ovakvih aktivnosti. Vlasti tada oštro reagiraju nizom zabrana usmjerenih protiv prodaje ljudi uopće, od kojih je najznačajnija ona iz 1416. I mada se trgovina još neko vrijeme odvijala, ipak su zabrane imale bitnog udjela u njezinom konačnom suzbijanju.
Roblje u bosansko-dubrovačkim odnosima u razvijenom srednjem vijeku
Esad Kurtović, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za historiju
Značajan interes struke za roblje i prateća bogata literaturna ponuda rezultat su atraktivnosti ovog tematskog okvira. Ropstvo je u srednjovjekovnoj Bosni i Dubrovniku u razvijenom srednjem vijeku uobičajeno, legalno do te mjere da ga upražnjuju najviši društveni slojevi u Bosni i da je uvršteno u dubrovački Statut. Ipak ropstvo je ograničeno, na njemu ne počiva privreda Bosne i Dubrovnika i ono, uprkos pravnom okviru i težini primjera prakse, ima razinu kućne posluge. Dostupni izvori dozvoljavaju da se vezanost Bosne i Dubrovnika kroz prizmu ropstva svodi na trgovinu robljem. I u ovom slučaju Bosna je izvorište traženog artikla a Dubrovčani su posrednici u lancu ostvarivanja zarade. To je uobičajeni trgovački kontekst koji ima svoj rast do kraja XIV stoljeća. Opći trend u Dubrovniku išao je u pravcu zamjene roblja poslugom po ugovoru.
Kao i druga i trgovina robljem imala je svoj prateći krijumčarski nivo koji je povezan sa prodajom slobodnih ljudi, ponajviše pravdan heretičkom osnovom porijekla prodavane osobe. Preprodaja roblja nije lako napuštana jer je donosila dobru zaradu. Međutim, utjecala je na imidž učesnika i osudu kojom su bili izloženi Dubrovnik i Bosna. Dubrovački i bosanski napori rezultirali su nizom zajedničkih akcija da bi se spriječilo krijumčarenje „ljudskog mesa“ i zabranila trgovina robljem naročito na području Drijeva gdje su preprodavci u specifičnoj poziciji bili povezani sa otvorenim svjetskim tržištem. Za razliku od drugih artikala, pritješnjeni javnim osudama Bosanci i Dubrovčani morali su zabraniti i ograničiti prodaju roblja. U međusobnoj komunikaciji te mjere su početkom XV stoljeća umanjile kupoprodaju roblja i definitivno ukinule prodaju slobodnih ljudi.