Na Nedjelju Dobrog Pastira 25. travnja Vijeće za pastoral zvanja Dubrovačke biskupije organiziralo je svjedočanstva bogoslova o pozivu u izravnom prijenosu na YouTube kanalu Dubrovačke biskupije. Moderator susreta bio je predsjednik Vijeća don Marin Lučić koji je na počeku predstavio svih šest bogoslova te ih vodio kroz predstavljanje.
Prvi je svoje svjedočanstvo iznio bogoslov Ivan Galjuf, student treće godine teologije koji se nalazi kod Misionara Krvi Kristove u Zagrebu. Galjuf je ispričao da u samim početcima nije bio vezan uz crkvu i živio je jednim drugačijim načinom života. Nije bio zadovoljan sa svojim životom i u tom traganju za smislom života, samom Božjom milošću je dospio tu gdje je sada, posvjedočio je. Sam poziv je osjetio u 22. godini i tada se našao u velikim borbama između poziva od Gospodina i starog načina života. Najviše što mu je pomoglo je to što je počeo intenzivnije moliti i čitati Božju riječ. Ono što mu je posebno pomoglo, kako je kazao, je sveta misa i to je ključni trenutak njegovog obraćenja koji mu je promijenio cijeli život. Taj žar koji je tada primio je još uvijek tu i pomaže mu u teškim trenutcima. Osvrnuo se na proroka Jeremiju i na njegov tekst u kojem se on obraća Gospodinu i kaže sa nije dorastao zadatku koji mu daje, ali ga Gospodin ohrabruje i obećaje da će mu bit od pomoći i kazivati mu što treba činiti i govoriti. Naglasio je da je jako važna ustrajnost u molitvi kroz koju se spoznaje da je Gospodin tu, pogotovo u kušnjama i nutarnjim previranjima.
Bogoslov Jure Paponja koji je na petoj godini je na početku rekao da bi želio posvjedočiti kako je to na bogosloviji i vremenu koje je na fakultetu proveo. On na to gleda kao na vrijeme ‘pustinje’. Veliku je ulogu odigralo to što ga je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić bio poslao na to iskustvo dvadesetak dana, da vidi kako bi to izgledalo i tada je vidio da ga Gospodin zove, traži da nastavi taj put. Nakon toga se u bogosloviju vratio i to je jedno iskustvo koje se ne može opisati u potpunosti. Nakon ulaska u bogosloviju njegov odnos prema Bogu i prema bližnjima se promijenio i to nije bilo od jedanput nego korak po korak, kazao je. Sada pri kraju studija uviđa koliko je to Božje djelo i da ga je Bog mijenjao najviše preko njegovih slabosti. Najteže mu je bilo razbiti tu sliku koju je imao o sebi, u čemu mu je Gospodin pomogao kroz molitvu i prepuštanje Bogu da djeluje, da ne mora on sam biti onaj koji će sve napraviti. Najvažnije je to što je dopustio Bogu da ga ljubi i da mu kroz njegove slabosti udjeli milost da može prihvatiti to da ga Bog ljubi onakvog kakav jest i da ne traži od njega ono što on ne može. U bogosloviji mu je puno pomogao dnevni red, odnosno ustajanje, sveta misa, predavanje, zajedničko blagovanje…, molitve. To mu je pomoglo da uoči sve promjene koje su se na njemu događale. Također je razvio i taj odnos prema braći u bogosloviji te se naučio prihvaćati različitosti kod ljudi. Uvidio je da ih Bog ne želi sve iste nego da budu različiti ali da imaju to jedno jedinstvo. To mi je pomoglo da prihvatim druge u njihovim slabostima, rekao je.Istaknuo je važnost molitve i vrijeme koje je u bogosloviji našao za nju.
Bogoslov Petar Markić je ispričao da se ne može točno sjetiti trenutka kada ga je Isus pozvao, ali zna kada je njegov put prema svećeništvu počeo. Počeo je ulaskom u sjemenište, ali to u početku nije bio iz razloga da bi postao svećenik nego se ugledao na starijeg brata koji je već bio u sjemeništu i u njemu se rodila želja da živi takvim životom. Zajednički život s istom generacijom, prijateljima i to je bio prvi korak. Kao maturant je odlučio krenuti tim putem i pri pomisli na taj put osjećao je radost i uz pomoć molitve je odlučio krenuti u bogosloviju gdje se usavršava duhovno i intelektualno da bi jednoga dana ljudima naviještao radost Božju. Istaknuo je kako je majka odigrala važnu ulogu potičući ih na zajedničku obiteljsku molitvu krunice, a to ponekad nije bilo lako. Trebalo je sakupiti njih trojicu sinova i tatu, nagovoriti ih i okupiti na molitvu. Hvala Bogu u tome je uspjela, kazao je Petar, na čemu joj je zahvalan. I danas kada dođu teški trenutci on je svjestan da ga ta molitva majke i svih ostalih koji mole za njega hrabri i pomaže mu da nastavi dalje. Istaknuo je da postoje ljudi koji mole za njih da ustraju u svom pozivu i da mu je to važno jer zna da nije sve u njegovim rukama i da je ovo velika milost, što je on svjestan da ga je Bog pozvao prema svećeništvu. Istaknuo je važnost molitve i da je svjestan da bez nje ne može stići daleko.
Mario Tošić je najmlađi bogoslov koji je svjedočio o svom pozivu koji je, kako je rekao, dobio već u vrtiću kada je u igri glumio svećenika. Ozbiljnije je o tome razmišljao u 7. razredu kada je trebalo odlučiti koju srednju školu će upisati. Na jednoj misi je čuo svećenika koji je rekao da u važnim odlukama poslušamo srce i da nećemo pogriješiti. On je nakon toga izrazio želju i rekao da je njegova konačna odluka da ide u sjemenište. Citirao je riječi pape Franje rekavši da je poziv jedna neodgodiva želja u nama koja nas tjera da pokušamo dati svoj život Kristu u potpunosti. Kada osjetimo tu iskru u sebi važan je i taj korak kojeg moramo napraviti i odlučiti se otići u sjemenište. Nakon kratkog izleta u redovništvo, javio se don Marinu i biskupu Uziniću i pitao ih da ga prime za sjemeništarca Dubrovačke biskupije. U cijeloj toj formaciji najdraži su mu bili odlasci iz Splita u Dubrovačku biskupiju iz razloga što će vidjeti svoju obitelj iz koje je izrastao i zbog toga jer ide u novu obitelj, a to je Dubrovačka biskupija. Ta obitelj na čelu ima jednoga oca, a to je naš biskup Mate, koji je zadnjih deset godina stvarno bio otac, kazao je Mario istaknuvši tu biskupovu neposrednost i brigu za mlade. Istaknuo je važnost zajedništva i druženja sjemeništaraca pogotovo na godišnjim susretima koje su imali ljeti na Mljetu, a veliki je poticaj dobio promatrajući biskupa koji je ustajao rano, kuhao kavu za sve, gulio patate za ručak… Za njega je to slika dobrog pastira i svećenika koji se pokazuje više kroz djela nego kroz riječi.
Mišo Pecotić je najstariji bogoslov koji je dokaz da nikad nije kasno odazvati se Božjem pozivu. Istaknuo je kako je Bog s njim imao strpljenja i čekao ga jedno desetljeće. Njegov poziv je trajao prilično dugo, i on ga nije ozbiljno shvaćao. Uz mnogobrojne obaveze taj poziv koji je dolazio on nije htio slušati. Pitao se stalno: zašto mene? Ja imam svoj život i oca o kojem moram brinuti. To se stalno ponavljalo i ono što je važno jest da nas Bog u svojoj ljubavi čeka. Odbacivao je poziv izvlačeči se i na broj godina, ali Gospodin je sve posložio. Dogodilo se da je imao iščašenje zgloba i završio u zavodu za rehabilitaciju u Veloj Luci. Tamo mu je prišla jedna gospođa koja ga je upitala je li poznaje Tomislava Ivančića. Kroz razgovor je doznao da je ona u kasnim godinama završila teologiju a po struci je bila pravnica, radeći i kao sutkinja. Diplomirala je sa 70 godina. Tada je promislio da ako ona može tad diplomirati, može i on u svojoj 50-oj. To je za njega bio znak, točka na i, koja ga je pokrenula uza sve njegovo negodovanje i odgađanje i želju da ga Bog ostavi na miru. Bog nije odustajao od mene i takvu vjeru u čovjeka može imati samo Bog, zaključio je.
Ivo Markić je ispričao svoje rimsko iskustvo. Posvjedočio da je u Rimu dobio osvježenje za poziv. U Splitu je proveo adolescentske dane i nastavio studij. Što se tiče duhovnog života, bio se ulijenio i trebala mu je promjena. Mislio je da možda mora napustiti bogosloviju i da će radost naći u bračnome životu, ali dogodilo se suprotno. Biskup Uzinić mu je ponudio da ode u Rim što ga je jako iznenadilo i to je skeptičan prihvatio. Mislio je pokušati, bar će naučititi dva jezika, i to je dobro. Otišao je i ostao, upoznao nove ljude, naučio dva jezika, a najvažnije od svega da su mu se proširili vidici u Rimu. Vidio je da Crkva nije samo ono što mi vidimo u Hrvatskoj. Ona je sveopća. Puno je toga naučio o Crkvi od kolega s drugih kontinenata koji su došli u Rim studirati. Vrijeme u Rimu za njega je bila milost i to su primjetili i drugi.
Na kraju svjedočenja bogoslovi su odgovarali i na pitanja koja su neki pratitelji postavljali.
Na Nedjelju Dobrog Pastira predsjednik Vijeća za pastoral Dubrovačke biskupije don Marin Lučić predslavio je misu u katedrali tijekom koje je potaknuo one koji osjećaju Božji poziv da na njega u slobodi odgovore. Također je u propovijedi podijelio neka svoja iskustva s odgovorom na Božji poziv.
Jelica Gjenero
Fotografije: screenshots
