„Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,2-5).
Hodali smo za Isusom na putu njegovog križa koji se prije dvadeset godina stopio s križem jednog naroda – sjetimo se Vukovara, Škabrnje, Borova Naselja i tolikih drugih mjesta i stradanja – ali i s križem grada simbola njegove kulture, s križem Dubrovnika. Sigurno smo primijetili Pilate koji peru ruke, velikosvećenike koji izruguju, mnoštvo, vojnike. Mogli smo čak prebrojiti i udarce bičem, njih 5.000 pretvorenih u topovske projektile od čega čak 600 poslanih 6. prosinca 1991. na samu jezgru grada. I rane, one izvanjske, također nam je moguće prebrojiti: 184 poginula branitelja, 92 civilne žrtve, 15.000 ranjenih, 9 u potpunosti izgorjelih objekata u gradu, 461 oštećena zgrada, 45 rana na Stradunu, 37 na samostanu Male braće itd., pa Konavle, Župa dubrovačka, Rijeka dubrovačka, Dubrovačko primorje… O unutarnjim ranama preživjelih boraca, ranjenika, građana, očeva i majki, supruga i djece, prijatelja i poznanika poginulih i ranjenih branitelja i civilnih žrtava ne možemo niti govoriti. Ipak, ništa od ovog, ni Pilat, ni veliki svećenici, ni mnoštvo, ni vojnici, ni rane, nije ono što bi trebalo duže zadržati našu pažnju. Vidimo i pamtimo, ne da bi se osvetili i mrzili! Mi opraštamo! Vidimo i pamtimo kako se to nikad više ne bi ponovilo! Kako bismo naučili iz prošlosti mi znali se drugačije postaviti u budućnosti.
Tko su onda oni koji danas zaokuplja našu pažnju? To su uplakane žene, svi oni koji su suosjećali s ovim gradom, plakali nad njegovim braniteljima i stanovnicima, među kojima osobito želim istaknuti supruge poginulih branitelja i civilnih žrtava i njihovu djecu. To su majke kojima je srce bilo probodeno bolju koju je teško opisati, a među kojima osobito želim spomenuti očeve i majke poginulih branitelja i civilnih žrtava. To su Veronike među kojima sa zahvalnošću želim spomenuti konvoj ‘Libetas’ i sve one koji su ovom gradu i njegovim stanovnicima pružili rubac na kojemu je, uvjeren sam, ostala utisnuta slika Raspetoga. To su Šimuni Cirenci, svi oni koji su pohitali na različite da bi ovom gradu pomogli nositi njegov križ, među kojima se, također sa zahvalnošću, ali i iznimnim poštovanjem, želim spomenuti svih branitelje grada, i iznutra i izvana, onih koji su spriječili potpunu okupaciju i onih koji su pomogli u njegovom konačnom oslobođenju. Dakako da ovoj skupini pripadaju svi hrabri stanovnici grada, oni koji su ostali u gradu i s gradom trpjeli i umirali.
Osobito, međutim, našu pažnju zaokuplja sam Raspeti na križu. Zaista ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio, ali on je naše bolesti ponio, naše boli na se uzeo … za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe, na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. U njegovom licu, popljuvanom i poniženom, vidimo mnoga poznata lica, osobito lica onih kojih više nema među. U njegovom licu pronalazimo smisao i ovog našeg okupljanja i ove naše molitve jer to njegovo lice i te njegove rane nam kažu da smrt i ukop nisu posljednja postaja, da nakon smrti i ukopa slijedi uskrsnuće. Isus Krist raspeti nije ostao u grobu. Uskrsnuo je. Aleluja! Posljednja postaje je uskrsnuće.
Vidljivo je uskrsnuće u tragovima u ovom ponovno podignutom križu, u hrvatskoj zastavi koja se tako ponosno vijori, gradu koji je gotovo zacijelio sve rane i ponovo sjaji u svom najljepšem svijetlu, u ovom našem okupljanju… Ali i nije vidljivom uskrsnuće u našim podjelama, međusobnim optuživanjima i prebacivanjima koja ne služe nikome, a ostavljaju veliku mrlju na slavnoj prošlosti ovoga grada, na junaštvu njegovih branitelja i ljudi koji to ne zaslužuju, dapače. Moraju li baš sva naša prisjećanja biti zamrljana nejedinstvom? I zašto dozvoljavamo tom zlom duhu koji nas je pokušao zatrovati podjelom prije dvadeset godina – srećom nije uspio – da ponovo iziđe iz svoje svjetiljke i sije sjeme zla i podjela koje je uzrok svih križeva, svih Velikih pataka? Isus je uskrsnuo! Nije ostao na križu. Nemojmo ni mi podjelama ostavljati na križu razapet ovaj grad, njegove ljude, ovaj naš narod hrvatski. Učinimo svojim dostojanstvenim prisjećanjem, a imamo se čime ponositi, svojom sposobnošću pamćenja, ali i iskrenog opraštanja, od ovog našeg prisjećanja na onaj Veliki petak, petak, 6. prosinca 1991., nedjelju uskrsnuća ispunjenu znakovima Uskrsloga.
Neka u ovom našem okupljanju, našem slijeđenju Isusa Krista na putu njegovog križa, kojemu smo danas pridružili križ ovoga grada, njegovih branitelje i svih stanovnika, znakova Uskrsloga bude što više, a onih drugih, znakova podijele, što je moguće manje. Samo to i jedino to daje nam sigurnost da se slične stvari doista više neće ponoviti. Samo to i jedino to je zalog one konačne pobjede kad će Bog biti sve i u svemu, a koju u Došašću čekamo i ispovijedamo kao blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.