Tajna života sv. Josipa je u tome da je svoje male snove ugradio u veliki Božji san. Neka to bude i naša odlika.
Sveta obitelj (A), 2019.
Prvo čitanje iz Knjige Sirahove daje vrlo zanimljive i trajno vrijedne upute djeci o poštivanju vlastitih roditelja. Osobito se to odnosi na poštivanje onemoćalih i roditelja i starijih osoba. Važna je to tema o kojoj treba govoriti kako bi se starije osobe mogle osjetiti jednakovrijedne, cijenjene i uvažene u svojem neotuđivom dostojanstvu tako što im mlađi članovi njihovih obitelji i društva pružaju svu potrebnu skrb i, što im je još važnije, posvjedoče ljudsku blizinu, ali i kako bi mlade osobe mogle u njima i njihovom životu prepoznati pravu ljepotu starosti.
Da bih nam pomogao razumjeti što možemo dati starijim osobama poslužit ću se prvim djelom ulomka iz Poslanice Kološanima sv. Pavla koji kršćansku zajednicu u Kolosima, osobito obitelji u toj zajednici, poziva da jedni prema drugima imaju „milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost.“ Tu je i opraštanje, a gdje je opraštanje ondje je i mir. I sve se to onda pretače u zahvalnost. Naravno, ovo nije nešto na što su pozvani samo mlađi u odnosu prema starijima, nego to vrijedi u skladu s mogućnostima i obrnuto.
Isti ulomak iz Poslanice Kološanima u nastavku nam pomaže razumjeti i što stariji mogu dati i daju nama. Mi bismo to mogli sažeti u dvije riječi: mudrost i molitva. Htio bih se, kad je riječ o onom što starije osobe mogu dati nama, osvrnuti i na posinodsku apostolsku pobudnicu pape Franje mladima „Christus vivit“, u kojoj on, između ostaloga, govori i o toj temi. Upozorivši na važnost korijena i na sklonost mladih da „premalo pozornosti posvećuju sjećanju na prošlost iz koje dolaze, osobito na mnogobrojne darove koje im prenose njihovi roditelji, djedovi i bake i kulturna baština društva u kojemu žive“ (187), on objašnjava što znači poštovanje starijih osoba. To „ne znači – kaže on – da se moraš složiti sa svime što kažu ili da moraš odobravati sve njihove postupke“, nego biti „otvoreni za primanje mudrosti koja se prenosi s koljena na koljeno“ (190). Poštivati starije osobe znači imati novi pogled na vrijeme starosti i starije osobe. Vidjeti u njima i njihovoj starosti i ljepotu i dobrotu. I voditi računa o tome da „svaki naraštaj preuzima učenja od prethodnih i ostavlja tako naslijede onima koji dolaze nakon njih“ (191). Papa Franjo ovu misao završava jednom starom izrekom koja kaže: „Kad bi mladić znao, a starac mogao, ne bi bilo toga što ne bi mogli postići“ (191). Pokušajmo ovoga biti svjesni. Lakše ćemo prihvatiti vlastitu starost. Ali i više ćemo cijeniti starost drugih.
Zanimljivo je da papa Franjo u istom poglavlju o tom što nam starije osobe daju razmišlja i o snovima i vizijama. Ovo smatram važnim istaknuti jer nam i današnji evanđeoski ulomak kroz primjer jednog sanjara, sv. Josipa, pokazuje da je važno ne samo da stariji sanjaju, nego da i mladi ljudi budu sanjari. Za sv. Josipa je karakteristično, a to je poruka i poziv za sve nas, to da je svoje male, ljudske snove, iako su to bili snovi pravedna i dobra čovjeka, uskladio s Božjim snovima. U pinakoteci Biskupskog doma u Dubrovniku imamo jednu sliku Svetu obitelj koja preslikava događaj bijega u Egipat o kojemu govori i današnje evanđelje. Sv. Josip i na toj slici spava. Iz evanđelja znamo da i sanja. Sanja Božje snove, Božju volju, za Dijete i njegovu majku, Božju volju, njegov plan, za sebe i svoj život. Tajna života sv. Josipa, kao i njegove zaručnice Marije, ali i drugih likova koje opisuje evanđelist Matej, poput mudraca koji su slijedeći svoje snove pronašli Dijete, jest u tome da su svoje male snove ugradili u veliki Božji san. Neka to bude i naša odlika.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2074