Svi smo, na ovaj ili ona način, prisustvovali kršćanskoj ženidbi i svi možemo zamisliti onaj trenutak u kojemu mladenci izmjenjuju privolu. Prisjetimo se onih riječi koje mladenci u privoli jedno drugom govore dok se drže rukom za ruku: „… uzimam tebe … za svoju suprugu (svog supruga) i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati sve dane života svoga.“
„Obećavam ti vjernost … sve dane života svoga.“ Velike su ovo riječi, snažne. Na dan sklapanja ženidbe prate ih snažni osjećaji, osmjesi izmiješani sa suzama onih koji te riječi izgovaraju s nadom u novi život i onih koji su ih pratili do tog trenutka. Kasnije, nakon sklapanja ženidbe, te riječi počinje pratiti svakodnevica sa svojim dobrom i zdravljem, ali i, kako to izražava sam privola, zlom i bolešću. Život nije, nažalost, sastavljen samo od lijepih trenutaka, nego i od onih manje lijepih i ružnih. Sjetimo se našeg tužnog ovogodišnjeg dubrovačkog Božića, ali i onih životnih situacija kad nam, kako kaže Sirah u prvom današnjem čitanju, „u starosti … razum klone.“ Svi oni, i sretni i oni nesretni trenuci obiteljskog života, jesu i trebaju biti uključeni u ženidbenoj privoli.
„Obećavam ti vjernost … sve dane života svoga.“ Je li danas uopće moguće biti vjerni „sve dane života svoga?“
Uočavajući da brak i bračni život utemeljen na ženidbi iz godine u godinu tone u sve veću krizu, nad ovim se pitanjem s pravom možemo zamisliti. Ne želim govoriti o problemima s kojima smo se suočavali proteklih mjeseci, a niti spominjati statistike, ali i površan pogled na ono što se događa u našem društvu pokazuje da je danas uistinu teško reći: „Obećavam ti vjernost … sve dane života svoga.“ Razlozi su u ovom svijetu i vremenu sa svojim mentalitetom koji nas uči samo uzimati – što je drugo nego li to onaj govor o tome da se trebamo zaštititi – a ne uči nas se i davati. Uzima li se samo drugoga i od drugoga, a sebe i od sebe se ništa ne daje u služenju, onda obećanje vjernosti „sve dane života svoga“, ostaje prazna riječ i mrtvo slovo.
Ne možemo, uz probleme koji su posljedica suvremenog mentaliteta, ne spomenuti i ljudsku slabost zbog koje je uvijek bilo teško obećati „vjernost … sve dane života svoga.“ Zato se onima koji u brak ulaze puni ideala, planova i želja, iz dana u dan pridružuje i sve veći broj onih koji se predaju u brak s određenom rezervom, svjesni vlastite slabosti, ali i buduće neizvjesnosti. Kažu oni kod zapisnika i na vjenčanju da prihvaćaju sve što prihvaća Katolička crkva – možda to kažu zbog toga što znaju da bez toga ne bi bilo ženidbe, a i nema je – ali zatim u svakodnevici pokažu da su mislili i živjeli drugačije. Kad se sklapanjem ženidbe ostavi bilo kakva rezerva, nekakav pokrajnji izlaz, čamac za spašavanje, u trenucima kušnji i problema – koji ih to brak nema – lakše napusti bračne vode, umjesto da se svim silama pokuša sve poduzeti da se brak spasi, preuzimanjem svog dijela odgovornosti. Onaj tko zna da nema izlaza jer je iskreno rekao, odnosno rekla, „obećavam ti vjernost … sve dane života svoga“, neće lako odustati od braka, nego će pokušati učiniti sve što je moguće da ga se spasi.
Iako je u svijetu u kojem živimo sve više razrušenih brakova i obitelji i sve teže, kako vrijeme prolazi, obećati vjernost za cijeli život, to je ipak samo negativni pogled na stvarnosti braka i bračne vjernosti. Stvarnost bračne vjernosti i braka danas, moguće je gledati i pozitivno. Što ćemo vidjeti pokušamo li, usprkos svim problemima, stvarnost braka danas gledati pozitivno? Vidjeti ćemo da je još uvijek puno više onih brakova koji uspijevaju i da je još uvijek većina onih koji prihvaćaju nerazrješivost ženidbe i žive predavanje u bračnoj vjernosti za cijeli život. Oni su dokaz da je obećanje vjernosti „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati sve dane života“ moguće danas, kao što je bilo i jučer.
Jedna od takvih, uspjelih, obitelji koja zbog svog povijesno-spasenjskog značenja ostaje uvijek suvremena, je i sveta nazaretska obitelj Isusa, Marije i Josipa. Ona nam pokazuje svojom životnom stvarnošću, koja nije bila lišena problema kao što ih nisu lišene ni naše obitelji, da je moguće obećati vjernost i živjeti vjernost jer u obećanju i življenju vjernosti nismo nikad sami, nego je s nama i Bog. Ondje gdje nije dostajala njihova snaga i sposobnost da odluče što činiti, započinje djelovanje milost Božja, koja je tu obitelj pratila i onda kad je ljudi ne htjedoše primiti, i onda kad jednog od njezinih članova htjedoše pogubiti, i onda kad su bili u progonstvu, i onda kad su se iz progonstva vraćali u svoj dom. U svakom trenutku uz zaodjenutost svih članova te obitelji „u milosrdno srce, dobrostivost, blagost, strpljivost“, praštanje prema svima koji ih nisu primili ili su im zlo željeli, „a povrh svega ljubav“ o kojoj govori Pavao u drugom čitanju koje je predloženo i svima nama kako bi u skladu s njim živjeli svoje obiteljske odnose, sveta nazaretska obitelj je bila usko povezana s Bogom. Bog je u njoj bio prisutna i u Isusovoj osobi, ali i po molitvi u kojoj i kroz koju su „psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca“ pjevali hvalu Bogu, dozvoljavajući mu da ih on usmjerava na njihovim životnim putovima.
Vjerujem da je to put svakog kršćanskog braka i obitelji prema uspješnim i snažnim brakovima i obiteljima. U takvim obiteljima je onda moguće i ostvarenje onog ideala vjernosti „u sve dane života svoga“ koji se pred Bogom izmjenjuje na početku bračnog života, ali koji obvezuje za cijeli bračni život i sve obiteljske odnose. Ovo znači da se obećanje vjernost ne odnosi samo na odnose između supružnika, koji su najvažniji i koji su nositelj svih drugih odnosa, nego i na odnose između njih i djece, posebno dok su djeca potrebna njihove pažnje, ljubavi i materijalne pomoći da bi mogla normalno rasti i razvijati se, te djece i njih, posebno kad oni svojoj djeci ne mogu više toliko davati – iako uvijek nešto daju, ako ne u materijalnoj pomoći, a onda u savjetima utemeljenim na životnoj mudrosti i u molitvi – nego su potrebni da od svoje djece ponešto prime, pa makar im, kako nas upozorava Sirah, „i razum klone.“ To nešto što djeca duguju roditeljima često je tek lijepa riječ, osmjeh, povremeni poljubac, možda posjet, srdačna čestitka, a ponekad se, u slučaju teške bolesti ili staračke nemoći, možda onog kad „i razum klone“, i od njih traži puno više.
Milost Božja, potpomognuta s jedne strane zalaganjem i zaodjenutošću svakog od nas „u milosrdno srce, dobrostivost, blagost, strpljivost“, podnošenje jedni drugih praštajući, „a povrh svega ljubav“ i, s druge strane, obogaćena našom svakodnevnom obiteljskom molitvenom komunikacijom s Bogom „psalmima, hvalospjevima i pjesmama duhovnim“, može nadvladati sve životne poteškoće, nedaće i opasnosti i nadomjestiti sve naše slabosti. Ta milost, potpomognuta našim zalaganjem, neće nas osloboditi od poteškoća, nije to učinila ni svetoj nazaretskoj obitelji, ali će nam pomoći, dozvolimo li Isusu da on postane član naših obitelji, da se s problemima uspješno nosimo i ostanemo, poput svete nazaretske obitelji, vjerni do kraja, „sve dane života svoga.“