SVETI ČAS
Sunce se igra s oblacima. Tek ponegdje im dopušta da pobjeđuju.
Šum mora, lahor, miris jeseni – dar je velik – imati se.
Naći se u nutrini Grada gdje se uvijek nešto događa,
znatiželja izostaje, doživljaj nadjačava
– tako je to bilo večeras u Katedrali.
Svi smo u osmjehu.
Mnogo ih sjedi i još više stoji i poneki dječji glasići se čuju.
Gužva na koju se nitko ne žali.
Tri mladića će večeras primiti
đakonat.
Skoro pedeset godina smo ih čekali.
Naći se u ovom ozračju, ugoda je.
Pedeset godina odzvanja.
Procesija svećenika po prvi put od obnovljene Biskupske palače odnosno Biskupovog doma
do oltara kroz središnji dio crkve – ljepota koja se pamti za budućnost.
Dva po dva trebat će vremena do oltara da dođu. Eto toliko ih je
a u narodu radost poradi toga.
Robert, Josip i Tonći Ante se u slobodi svoje osobnosti odazivaju
služenju u Crkvi i svemu onome što u sebi nosi đakonat.
Njihovo hoću se čulo.
Njihovo hoću se prosulo po nama.
Ulazeći u otajstvo veliko narod se obavezuje molitvom za njih.
I sve se ovo događalo u
Euharistijskoj Žrtvi.
Radosna, mila, sveta liturgija je slijedila.
Obred, protokol, sve je u dotoku Božje milosti.
Tako to biva kad te Bog zove a ti kažeš evo me.
Nepogrešiva Božja narav se u nas ulijeva. Naročito kod ovakvih
svečanosti dodirna je točka onoga biti. Biti u Kristu jedno.
Program osebujan, propovijed, molitva, liturgija, ušlo je sve u slavlje.
Otvorila se još jedna stranica života Crkve u hodu sa svojim narodom.
O Presveti, radosno kličemo Tvojoj milosti!
Lucija