Danas, osmi dan po Božiću, slavimo svetkovinu Bogorodice Marije – to je jedna od tri velike Gospine svetkovine – kojom promatramo Blaženu djevicu Mariju u svjetlu njezine najvažnije odlike na kojoj se temelje sve ostale, a ta odlika da je ona Bogorodica, tj. da je Isus kojega zovemo Krist, a „kojega je … po Duhu Svetom začela kao čovjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu“, istovremeno i „vječni Očev Sin, druga Osoba presvetog Trojstva“ (KKC 495).
Osim što danas slavimo svetkovinu Bogorodice Marije, slavimo i novu, 2013. godinu poslije Isusovog rođenja. To je za naš građanski i naravni ritam života važan trenutak. Zato jedni drugima čestitamo, želimo sreću i blagostanje. Bilo bi lijepo kad bismo isto raspoloženje zadržali tijekom cijele ove godine i kad ne bismo već sutra nastavili sa starim svađama, a po našim međuljudskim odnosima i po svemu onom drugom što nas muči u ovom vremenu, ova nova godina ne bi već sutra postala stara. Možda nam u tome da se to ne dogodi, da nam nova godina već sutra ne postane stara, može pomoći i vrlo sadržajna poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira koji se, već po 46. put, slavi na Novu godinu. Prisjećajući se pedesete obljetnice Drugog vatikanskog koncila „koji je omogućio osnažiti poslanje Crkve u svijetu“ i pedesete obljetnice enciklike bl. Ivana XXIII. Pacem in terris koja je progovorila o suživotu koji je utemeljen „na istini, slobodi, ljubavi i pravdi“, papa hrabro analizira naše vrijeme, s njegovim pozitivnim i negativnim aspektima, pozivajući sve one kojima je stalo do mira na „novo i složno zauzimanje u traženju općeg dobra, razvoja svih ljudi i čitavog čovječanstva“. Ne mogu njegovu poruku kroz ovu homiliju prenijeti u cijelosti – preporučujem da je potražite na portalu Dubrovačke biskupije i sami pročitate – ali ću rado pokušati prenijeti njezine bitne naglaske.
Uvjeren „da svaka godina nosi sa sobom nadu u bolji svijet“, i moleći Boga, Oca čovječanstva „da nam udijeli slogu i mir, da se svima ispune želje za sretnijim životom i blagostanjem“ on nam je ovogodišnju poruku uputio pod naslovom ‘Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! (Mt 5, 9)’. Riječ je o jednom od osam Isusovih blaženstava koja „predstavljaju zapravo obećanja“. Polazeći od ove činjenice papa progovara o miru kao obećanom blaženstvu. Mir je „istodobno mesijanski dar i ljudsko djelo“. Zato je za postizanje cjelovitog mira nužno „napusti diktatura relativizma i pretpostavki o potpuno autonomnom moralu“ i priznati postojanje „neotuđivoga moralnog zakona što ga je Bog upisao u savjest svakog čovjeka“. „Da bismo postali istinski mirotvorci, od presudne je važnosti – ističe papa – imati na umu transcendentnu dimenziju i biti u stalnom dijalogu s Bogom, milosrdnim Ocem, u kojem molimo za otkupljenje koje nam je stekao njegov Sin Jedinorođenac“. Za nas „mir nije san, nije utopija: mir je moguć“ jer je „Bog … utjelovljenjem svoga Sina i otkupljenjem što ga je On izveo, ušao u povijest i izveo na život novo stvorenje i uspostavio novi savez između Boga i čovjeka … pruživši nam mogućnost da steknemo ‘novo srce’ i ‘novi duh’. Zato je Crkva „uvjerena kako postoji prijeka potreba na novim navještajem Isusa Krista, pravog i glavnog činioca cjelovitog razvoja naroda kao i mira. Isus je, naime, naš mir, naša pravda i naše pomirenje. … Mirotvorac je, prema Isusovim blaženstvima, onaj koji traži dobro drugoga, puninu dobra duše i tijela, danas i sutra“. Iz ovoga proizlazi i zaključak da smo svi pozvani zalagati se za mir. Put koji vodi prema tome je „prije svega poštivanje prema ljudskom životu,promatranom u mnogostrukosti njegovih aspekata, počevši od začeća, preko njegova rasta i razvoja pa sve do prirodnog svršetka“.
Papa hrabro progovara o onima koji su pravi mirotvorci i o onima koji to nisu. Prema njemu „pravi su mirotvorci … oni koji ljube, brane i promiču život“, dok to nisu oni koji „ne cijene dovoljno vrijednosti ljudskog života“. „Sva povreda života, osobito u njegovom početku, neizbježno nanosi nepopravljivu štetu razvoju, miru i okolišu“. Nadalje su pravi mirotvorci oni koji prepoznaju i promiču „prirodnu strukturu braka kao zajednice jednog muškaraca i jedne žene“, dok to nisu oni koji pokušavaju „da se s njom pravno izjednači ostale vrste zajednica koje se od nje stubokom razliku i koje joj, zapravo, štete i pridonose njezinoj destabilizaciji“. Vezano uz ovu vrlo aktualnu temu papa želi naglasiti da ova “načela nisu istina vjere, niti … prava na vjersku slobodu“, nego nešto što je upisano „u samu čovjekovu narav, spoznatljiva su razumom te su dakle zajednička svim ljudima“. Zato, prema njemu, „nastojanja Crkve oko njihova promicanja nema … konfesionalni karakter, već su upravljena svim osobama, neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti“ , osobito jer se nijekanjem ili pogrešnim shvaćanjem tih načela povrjeđuje „istinu o osobi“ i nanosi „tešku ranu … pravednosti i miru“. Dodaje da su zato važan čimbenik ,„kojim se pomaže izgrađivanju mira …, pravni sustavi i pravosuđa“ koji „priznaju pravo na korištenje prava na prigovor savjesti kad su posrijedi zakoni i vladine mjere koje predstavljaju napad na ljudsko dostojanstvo, kao što su pobačaj ili eutanazija“.
Progovara papa i o vjerskim slobodama koje također spadaju u temeljna ljudska prava te su kao takva neophodna za miroljubiv suživot naroda i mir u svijetu. On ne promatra vjerska prava „samo s negative točke gledišta, kao slobodu od … obveza i prisila u pogledu slobode izbora vlastite religije – nego također s pozitivne točke gledišta … kao slobodu za … svjedočenje vlastite vjere, obznanjivanje i prenošenje svoga učenja, uključivanje u aktivnosti na odgojnom, dobrotvornom i karitativnom polju…“ Pri tom primjećuje da se i u zemljama „drevne kršćanske tradicije – a Hrvatska je najbolji primjer za to – bilježi sve veći broj slučajeva vjerske nesnošljivosti, osobito prema kršćanstvu i onima koji jednostavno nose prepoznatljive znakove vjerske pripadnosti“, čemu je slučaj Zdravstvenog odgoja i novinarke HRT-a Karoline Vidović Krišto, najbolji dokaz.
Ne ustručava se papa upozoriti i na ideologije radikalnog liberalizma i tehnokracije koje – opet smo tome svjedoci u Hrvatskoj – „nameću uvjerenje da postizanju ekonomskog rasta treba težiti čak i na štetu uloge države i mreža solidarnosti civilnog društva, kao i socijalnih prava i dužnosti“. Papa, međutim podsjeća „da su ta prava i dužnosti od temeljne važnosti za puno ostvarenje ostalih prava, počevši od građanskih i političkih“. U toj se ideologiji nalazi uzrok i tome „da su rad i ispravno priznanje prava radnika sve više obescijenjeni, jer se smatra da ekonomski razvoj ovisi prije svega o ekonomskim i financijskim mehanizmima“. Želimo li izići iz ovog stanje trebamo dati „prioritet cilju da se svima omogući pristup stalnom zaposlenju“, a tome je preduvjet „novo shvaćanje rada, utemeljeno na etičkim načelima i duhovnim vrijednostima, koji će učvrstiti poimanje rada kao temeljnog dobra za osobu, obitelj i društvo“. To nećemo postići ako ne primijenimo novi model razvoja i novi pristup ekonomiji utemeljen na ispravnoj ljestvici dobara i vrijednosti kojoj će Bog biti „središnja referentna točka“. Dok je „prevladavajući model u posljednjim desetljećima pozivao na traženje maksimalne zarade i potrošnje … pravi i trajni uspjeh se postiže darivanjem samih sebe, vlastitih intelektualnih sposobnosti, vlastite poduzetnosti, budući da održivi, to jest autentični ljudski ekonomski razvoj treba načelo besplatnosti kao izraz bratstva i logike dara“. Papa dodaje da se, s većom odlučnošću nego do danas, pažnja mirotvoraca mora usmjeriti i „na prehrambenu krizu, koja je daleko teža od financijske“
Osobito važna za izgradnju mira je obitelj. „Nitko ne smije nijekati ili podcjenjivati obitelji, te temeljne stanice društva s demografskog, etičkog, pedagoškog i političkog gledišta“, ističe papa i dodaje: Ona ima prirodni poziv promicati život: ona prati osobe u njihovom rastu i sazrijevanju potiče uzajamno obogaćenje kroz brigu i dijeljenje. Obitelj … služi kao rasadnik za osobno sazrijevanje u skladu s mjerilima Božje ljubavi“ te je nezaobilazan „subjekt u ostvarenju kulture mira“. Zato je „nužno … sačuvati prava roditelja i njihovu primarnu ulogu u odgoju djece, na prvome mjestu na moralnom i vjerskom području. Obitelj je mjesto gdje se rađaju i rastu mirotvorci, budući promicatelji kulture života i ljubavi.“ Uz obitelj golemu zadaću imaju „vjerske zajednice“, „kulturne, obrazovne i sveučilišne institucije“ koje današnjem svijetu pogotovo svijetu politike, trebaju ponuditi „svježe ideje i kulturne sinteze, kako bi se nadišlo čisto tehničke pristupe i uskladilo razne političke struje u postizanju općeg dobra.“
„Jasno se, na kraju, uviđa nužnost predlaganja i promicanja pedagogije mira“ koja zahtjeva bogati duhovni život, jasne i ispravne moralne referentne točke i prikladne stavove i načine života. … Misli, riječi i geste mira stvaraju mentalitet i kulturu mira, ozračje poštovanja, čestitosti i srdačnosti, zahtijevaju jačanje pedagogije opraštanja“ jer „zlo se … pobjeđuje dobrom, a u traženju pravednosti treba se voditi primjerom Boga Oca koji ljubi su svoju djecu.“ Svjestan je papa toga da je to „polagan proces, jer pretpostavlja duhovni razvoj, odgajanje za više vrijednosti, novu viziju ljudske povijesti“, ali je i svjestan toga da se „treba odreći lažnog mira koji otupljuje savjest, koji vodi čovjeka do toga da je prignut nad samim sobom, bez volje za životom i na sve ravnodušan. Pedagogija mira, nasuprot tome, uključuje djelovanje, suosjećanje, solidarnost, hrabrost i ustrajnost“.
Podsjećajući nas na molitvu da nas Bog učini „oruđima svoga mira, da bismo nosili njegovu ljubav tamo gdje vlada mržnja, njegovo opraštanje gdje je uvreda, istinsku vjeru gdje je sumnja, papa se, na kraju, s blaženim Ivanom XXIII., moli Bogu da prosvijetli vođe naroda, da, pored skrbi za materijalno blagostanje svojih sugrađana, jamče i brane dragocjeno dobro mira, u ljudima jača spremnost za rušenje barijera koje ih dijele, jača sveze uzajamne ljubavi, međusobno razumijevanje i opraštanje, da bi svi narodi iskusili bratstvo i željeni mir, želeći svima da postanu „pravi mirotvorci i graditelji mira, tako da ljudski grad raste u bratskoj slozi, napretku i miru“.
Tim molitvama i željama želim se i ja pridružiti, pridodajući im i iskrene čestitke i želje za sretnu i od Boga blagoslovljenu novu 2013. godinu.
.