Slavimo svetkovinu Svih svetih. Ideja za svetkovanje Svih svetih pojavila se u petom stoljeću kršćanstva na kršćanskom istoku i to kao zajednički spomen svih svetih kršćanskih mučenika prvih stoljeća kršćanstva. S istoka se ta ideja polako preselila na zapad koji ju je obogatio u značenju. Na zapadu se, naime, od devetog stoljeća ne slave samo svi sveti mučenici, nego i svi drugi sveci kojima, zbog toga što ih je puno više nego li dana u godini, nije moguće slaviti blagdan određenog dana u godini. Suvremeni misal je napravio i korak dalje u širenju značenja današnje svetkovine ubrajajući u one kojih se danas slavi ne samo kršćanske mučenike i svece, nego i sve one koji su, bez obzira na njihovu vjeru, zaživjeli vječnost u Bogu i postali dionici otkupljenja koje nam je osigurao Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Tim je svetkovina Svih svetih postala svetkovina svih spašenih koji su zaživjeli stanje zajedništva s Bogom, a koje mi kršćani nazivamo raj. Ovim je suvremeni misal, poštujući tisućljetnu tradiciju Crkve, otvorio perspektivu i za ono što slavimo sutra, a zbog čega s pravom već danas posjećujemo naša groblju, a to je proslava Dušnog dana ili Spomena svih vjernih mrtvih. U Crkvi se, naime, davno osjetila potreba da se svetima koji su zaživjeli puninu zajedništva s Bogom i koje se slavi prvog studenoga, pridodaju i oni sveci koji svoju svetost nisu zaživjeli u potpunosti, ali su prema njoj usmjereni. Riječ je o svetim dušama u čistilištu kojima je Crkva, počevši od današnje Francuske, već negdje početkom drugog tisućljeća počela posvećivati dan nakon svetkovine Svih svetih kao dan sjećanja i molitve da bi se naša braća i sestre oslobodili čistilišnih muka i što prije pridružili onima koje slavimo u svetkovini Svih svetih.
Ovim dolazimo do posebnosti značenja današnje svetkovine za sve one koji je slave u vjeri. Svojih se, naime, pokojnika sjećaju i oni koji nisu vjernici, ali jedino vjernici u to sjećanje uključuju nadu da njihovi pokojnici nisu prestali postojati, da žive, da imaju ne samo prošlost, nego sadašnjost i budućnost. I ne samo to! Današnja svetkovina izvor je ne samo nade za one koji su živjeli i umrli, nego i za sve nas koji živimo, a među nama osobito one koji, u skladu s evanđeljem o blaženstvima, žive iskustvo siromaštva i patnje, traže pravednost i oko sebe šire mir, koji su ponizni i milosrdni, koji vjeruju, za vjeru žive i za vjeru pate. Današnja svetkovina je, nadalje, izvor nade za sve ljude, bez obzira na sve naše podijele, koji Boga traže čistim i iskrenim srcem. Riječ je o nadi da ćemo i svi mi, kad se pridružimo našim pokojnicima, zaživjeti vječnosti, nadi da ćemo se ponovno radovati susretu s našom braćom i sestrama kojih više nema među nama, a među kojima su naši roditelji, djedovi i bake, sinovi i kćeri, supružnici, braća i sestre, prijatelji i znanci, branitelji …, ma svi oni koji puninu zajedništva života u Bogu već žive ili su na putu prema njoj pa im je potrebna naša molitva.
Proslava blagdana Svih svetih za one koji je slave u vjeri s ljubavlju za one kojih više nema među nama i s nadom ponovnog susreta s njima, otvara nam još jedan vidik svetosti bez kojeg bi proslava ove svetkovine bila vrlo siromašna, a to je vidik naše kršćanske svetosti. Svetkovinu Svih svetih, naime, ima smisla slaviti – pa i za naše mrtve moliti očekujući ponovni susret s njima u vječnosti – samo ako nam ta svetkovina budi svijest da smo mi sveti, da se, kako nam kaže Ivan u drugom današnjem čitanju, kao kršćani „djeca … Božja zovemo, i jesmo“, da smo kao djeca Božja u svakodnevnom životu pozvani provoditi u djelo program Isusovih blaženstava, tj. biti u svakodnevnom životu i u konkretnim životnim okolnostima siromašni duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čistim srcem, mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti, kako bismo, „kad se očituje“ Bog u svojoj punini, mogli biti „njemu slični jer vidjeti ćemo ga kao što jest“ i mogli biti ubrojeni među ono „veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, i plemena i puka i jezika“ o kojem Ivan piše u knjizi Otkrivenja.
Dok svece koji su proslavljeni u nebu slavimo u jednom danu, a za duše u čistilištu molimo u drugom danu, svoju svetosti ne možemo sažeti u jedan određeni dan. Naša svetost zahtjeva trud i rad na sebi svakog dana, sata, minute. Nije to lako. Lakše se sjetiti svetosti drugih i nju slaviti, lakše je za druge moliti, nego li poraditi na sebi i svojoj svetosti. Ono, međutim, prvo ima smisla samo ako se čini ovo drugo, svakodnevnim radom na sebi i usmjeravanjem sebe prema budućnosti u Bogu.
Neka nam je sretna i blagoslovljena svetkovina Svih svetih!