Iako je Isus i nama na jednom mjestu rekao da smo „svjetlost svijeta“ jedino je on to u pravom smislu te riječi. Mi to jesmo samo u onoj mjeri u kojoj je on u nama i po nama prepoznatljiv i vidljiv ljudima našeg vremena. Da je naslov „Svjetlost svijeta“, naslov koji pripada baš njemu to i sam Isus o sebi kaže na više mjesta u evanđeljima, a to i drugi o njemu govore. Na neizravan način o Isusu kao „Svjetlosti svijeta“ govori i današnji evanđeoski ulomak prepoznajući u Ivanu Krstitelju čovjeka poslana od Boga „da posvjedoči za svjetlo“, jer „ne bijaše on svjetlo, nego da posvjedoči za svjetlo.“ U nastavku evanđelist prenosi više svjedočanstava samog Ivana Krstitelja koja to dodatno potvrđuju, a kojima on sam „prizna, ne zanijeka nego prizna“ da on nije Krist, nego da „glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji.“
Važno je bilo ovo razlikovanje u vrijeme pisanja evanđelja jer se lako moglo dogoditi, a i događalo se, da se Ivana Krstitelja zamjeni za Krista. I danas je, nama kršćanima, ali i Crkvi koja je sredstvo i nije cilj, važno voditi računa o ovom razlikovanju. Naime i mi smo, slično kao što je to bio i Ivan Krstitelj, u opasnosti pomisliti da smo mi Krist ili druge navesti da to misle o nama. Znademo da je ovo težak govor, ali kad god nam Krist i njegovo evanđelje postanu sredstvo za neke naše ciljeve i interese, onda se to događa. Umjesto da smo mi Isusove preteče i da mi njemu pripravljamo put u ovaj naš svijet i vrijeme, mi koristimo Isusa da on postane preteča i pripravi put nama i našim interesima. Tako umjesto Isusa koji je Krist, mi sam na neki način postanemo „Krist“. A od Boga smo pozvani smo i poslani, na svoj način i u svom vremenu, biti njegovi svjedoci kao i Ivan Krstitelj.
Ova treće nedjelje došašća, koja je obilježena adventskom radošću jer Gospodin je blizu, primjerom Ivana Krstitelja nas uči kako izbjeći zamki stavljanja sebe na Kristovo mjesto. Što nam Ivan Krstitelj predlaže svojim primjerom? Predlaže nam da priznamo i sebi i drugima ono što nismo. Za to priznanje, koje je puno teže od priznanja onoga što jesmo, treba puno poniznosti i odricanja, često i na koljenima. Preduvjeti za to je ona Krstiteljeva pustinja kojom se on pripravljao za svoje poslanje. Naša pustinja može biti i ovo došašće obilježeno pandemijom u kojemu se, kako mi napisa jedan prijatelj, čini kao da smo obezglavljeni jer ne znamo kako se organizirati i što činiti da bismo imali Božić na koji su naviknuti, a koji ove godine nije moguć. I za to prihvatiti nam je potrebna poniznost s kojom je moguće i u ovakvom vremenu izvršiti ono svoje temeljno poslanje a ono je, slično onom Krstiteljevom, prepoznati i otkriti Isusa kao Krista, „Svjetlost svijeta“, i postati mu svojim životom svjedoci. To u ovoj nedjelji, koju obilježavamo i kao Nedjelju Caritasa, osobito uključuje djelotvornu ljubav prema svojim bližnjima u potrebi u kojima nam Krist nastavlja dolaziti i kojima smo, sami obasjani „Svjetlom svijeta“, prvima pozvani i poslani „posvjedočiti za svjetlo“.