Današnje evanđelje je sastavljeno od dva različita dijela Lukinog evanđelja. U prvom, uvodnom dijelu, Luka nas upoznaje s nakanom da napiše evanđelje. Teofil, kojemu je to evanđelje upućeno, su svi oni koji ljube Boga. Nadam da smo i mi među njima. Toliko o uvodnom dijelu današnjeg evanđelja.
Drugi dio današnjeg evanđelja odvodi nas u Nazaret u kojemu je Isus, prema Luki, započeo svoje javno djelovanje. Isus koji je trideset godina živio u Nazaretu, želi danas svoje sumještane upoznati sa svojim novim životom. Taj novi život Isus u Lukinom evanđelju započinje svečanim proglasom da se Izaijino proročanstvo o mesijanskim vremenima u njemu počelo ostvarivati. Ovim im je neizravno poručio da on nije samo sin Marije i Josipa, onaj kojemu su braća i sestre među njima, nego i da je on Mesija-Krist kojega s čežnjom očekuju. Poznata nam je njihova reakcija, ali o njoj danas ne bih jer će nam ona biti ponuđena za razmišljanje sljedeće nedjelje. Danas bih se zadržao samo na onom dijelu koji i nama, kao i Isusovim sumještanima, još odzvanja u ušima. Taj dio je Izaijino proročanstvo koje je Isus primijenio na sebe riječima: Danas se ispunilo ovo Pismo. Budući da je ovo, prema sv. Luki, prva Isusova propovijed, imamo pravo tu propovijed smatrati Isusovim životnim programom koji, na temelju današnjeg evanđelja, možemo sažeti u pet točaka. Pokušati ćemo ukratko proanalizirati točku po točku tog programa:
1. Blagovjesnikom biti siromasima. Prošlo je više od dvadeset godina od uvođenja demokratskog sustava u našu domovinu tijekom kojih smo se naslušali mnoštva obećanja o blagostanju, radu za sve, povećanju plaća, boljim mirovinama, većim socijalnim pravima, boljoj zdravstvenoj zaštiti, a manjim porezima itd. Bilo je takvih obećanja prije, ima ih i danas, a biti će ih i u buduće. Pitanje koje se postavlja je pitanje može li se ili ne i Isusov program smatrati tek predizbornom floskulom kao što su floskule oni planovi i programi koje svakodnevno susrećemo u javnom i političkom životu ove zemlje? Odgovor je ne, a takav je jer Isusov program nadilazi prazna obećanja. On siromasima nije obećao da će prestati biti siromasi i postati bogati, kao što nama dvadeset i tri godine tvrde naši političari, a pri tom su samo oni postali bogati, nego ih uči da siromasi, pa makar bili stvarno materijalno bogati jer se siromaštvo duhom razlikuje od materijalnog siromaštva, mogu biti sretni. Čut ćemo ga za koju nedjelju kako govori: Blago vama siromasi, vaše je kraljevstvo Božje!, ali i Jao vama bogataši: imate svoju utjehu! Prvima je blago ne jer su siromašni nego jer ih Bog ljubi, a oni su, neopterećeni onim što imaju, svjesni te Božje ljubavi i na nju odgovaraju vlastitom ljubavlju. I druge, one koje Isus naziva bogataši, Bog ljubi, ali njihov je problem u tome što oni toga nisu svjesni pa zbog ljubavi i prevelike zauzetosti oko onog što imaju ili nemaju ako im je to opsesija, ne uspijevaju ili ne žele ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav.
2. Proglasiti sužnjima oslobođenje. Ovo proglasiti sužnjima oslobođenje ne znači pomilovanje u kazneno-pravnom značenju, nego u duhovnom značenju koje nadilazi to i sva druga značenja. Isus, naime, govori o oslobođenju od ropstva grijeha. To je oslobođenje koje u punini mogu uživati čak i oni koji su zatočeni, kako oni nevini, tako i oni koji to nisu jer on i njih oslobađa. Zbog toga oslobođenja je on došao, to oslobođenje je njegov životni program. Kad bismo, iskreno pristupajući sakramentu pomirenja, u svakodnevnom životu živjeli plodove tog oslobođenja to bi, siguran sam, imalo učinak i na sva druga oslobođenja. Tad ne bi bilo ni nevino zatočenih i bilo bi u puno manje krivaca koje bi trebalo zatočiti.
3. Dati vid slijepima vrlo je smiono obećanje koje se samo dijelom odnosi na one koje je Isus ozdravio od fizičkog slijepila. Oni su samo simbol jednog drugog davanja vida onima koji ne uspijevaju na ispravan način vidjeti Boga, bližnjega, sebe i svijet oko sebe. Isus je došao da ljudima svih vremena otvori oči i popravi dioptriju srca kako bismo stvarnost vidjeli onakvom kaka je ona u sebi, onakvom kakvu je vidi Bog. Ovakav vid i dioptrija su, pokazuju nam to vrlo zorno rasprave posljednjih mjeseci, i te kako potrebne nama i našem vremenu.
4. Na slobodu pustiti potlačene. Često nam se život u skladu s Isusovim programom, a njegov program je i naš program, čini prezahtjevnim ograničenjem naše slobode. Želimo biti slobodni da nam netko propisuje kako ćemo živjeti, slobodni od toga da nam netko govori što smijemo, a što ne smijemo, slobodni za život u ‘slobodi’. Posljedica te navodne slobode, je zarobljenost u svijet egoizma, materijalizma, strasti, alkohola, droge, kriminala, kocke itd., tih suvremenih idola zla i smrti, koji nas na različite načine sve više tlače i zarobljavaju. Isus nas od svega toga želi osloboditi svojim programom, onim što je on govorio i činio, ali i što bismo mi kao kršćani i njegovi učenici trebali govoriti i činiti. Živjeti u skladu s njegovim programom znači biti istinski slobodan, premda nam se u sadašnjem poretku stvari i kratkoročno to tako ne čini. Dugoročno, međutim, vidimo da je Krist doista u pravu.
5. Proglasiti godinu milosti Gospodnje. Lukino evanđelje koje ćemo čitati u ovoj liturgijskoj godini predstavlja nam Boga kao dobrog Boga ljubavi i milosrđa. Ova Božja dimenzija se osobito očituje u prekrasnim Isusovim prispodobama koje nam donosi Luka, ali i u Isusovim susretima s grješnicima. Isus je od Oca poslan na svijet ne da bi osudio svijet i nas kaznio zato što smo sagriješili, nego da bi nas spasio, da bi oprostio naše grijehe, podižući nas iz blata u koje smo upali. Ovo znači Isusovo: Proglasiti godinu milosti Gospodnje.
Nakon što smo izložili i protumačili Isusov program u pet točaka možemo se zapitati što je danas s ovim Isusovim programom? Je li ili nije taj program konačno dovršen njegovim vazmenim otajstvom i uzašašćem, a to je perspektiva iz koje Luka piše evanđelje, jednako kao i svi drugi koji poput njega poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama? Usuđujem se reći da taj program nije konačno dovršen vazmenim otajstvom muke, smrti i uskrsnuća, a nije dovršen jer taj program niti ne može biti dovršen u ovozemaljskom poretku stvari. Tu dolazimo mi, Crkva, kao zajednica onih koji vjeruju u Isusa Krista i spasenje koje nam je u njemu ponuđeno. Isus je za nastavak ostvarenja tog programa izabrao nas, ustanovio svoju Crkvu i obdario je svojom Duhom Svetim. Ona, Crkva, ima zadaću sve do kraja vremena raditi na ostvarenju Isusovog programa. Isusov program, program je Crkve i svakog njezinog člana, naš je životni program.
Ne mogu, dok govorimo o ovom ne primijetiti prekrasnu usporedbu Crkve s tijelom Kristovim koju nam nudi sv. Pavao u drugom današnjem čitanju iz poslanice Korinćanima. Ta usporedba nam trajno budi svijest da Crkva nisu samo papa, biskupi ili, kako se u novinarskim krugovima misli, Kaptol, nego da smo svi mi Crkva, da je Crkva svatko od nas na njemu svojstven način. Kao Crkva u Jednom Duhu svi smo jedno tijelo … i svi smo jednim Duhom napojeni kaže Pavao. Sve ono što je suprotno toj logici, a što se danas pretvara u nekakvo pretendiranje da do istine i spasenje možemo doći bez Crkve, pa čak i protiv Crkve, znak je da smo daleko od Isusovog programa i njegovog ostvarenja. Slijedimo li, međutim, logiku da smo svi Crkva i pokušavamo li kao Crkva, svi zajedno, a opet i svatko osobno, živjeti Isusov program iz današnjeg evanđelja, onda imamo pravo, zajedno i pojedinačno reći da se i na nas odnosi posljednja rečenica iz današnjeg evanđelja: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.