Temeljno kršćansko poslanje, a na koje nas želi upozoriti i današnja svetkovina Uzašašća Gospodinova kojim je Isus dovršio svoj plan spasenja među nama ljudima, je poslanje biti navjestitelj radosne vijesti – evanđelja o Bogu koji nas ljubi. Ta radosna vijest ne pripada samo nama, nego svim ljudima. Zato iz nje proističe i poslanje: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 18-20)
Veličanstven je to poziv, najljepši od svih poziva. Mnogi kršćani to ne shvaćaju, nego se čak i stide svog biti kršćani i poslanja koje iz tog biti kršćani proizlazi. Odatle i molitva upućena za Crkvu u Efezu, a s njom i Crkvu svih vremena: „Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo.“ (Ef 1, 17-19)
Možda nam se ova radosna vijesti evanđelja o Bogu koji nas ljubi, o slavi u baštini njegovoj među svetima, čini utopijom, snom o svetosti? Ona to i jest ako svoj pogled zaustavimo samo na nebu i ne pogledamo stvarnost koja nas okružuje. Zato smo pozvani svoj pogled s neba spustiti prema zemlji da bi taj san o Bogu koji nas ljubi, o svetosti, o boljem i pravednijem svijetu, pretvoriti u konkretni život koji živimo: „I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: “Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.”“ (Dj 1, 10-11)
Ne znam znadete li priču o dječaku i morskim zvijezdama koje je more izbacilo na žal. Evo te priče:
„Ustao sam rano, kao i obično, prije izlaska sunca kako bih prošetao obalom oceana i pozdravio novi dan. Kako sam se kretao u jutarnjoj sumaglici, primijetio sam mutne pokrete u daljini Ugledao sam dijete koje se saginje, maše rukama, plešući na plaži, očito slaveći savršeni dan koji počinje. Kako sam se približio, shvatio sam, na svoju žalost, da dijete uopće ne pleše već čeprka među ostacima koje je noćna plima izbacila na obalu zaustavljajući se tu i tamo da bi izvukao morsku zvijezdu i vratio je natrag u more. Pitao sam dijete kakva je svrha takvog truda. „Plima je izbacila morske zvijezde na plažu i one se ne mogu same vratiti u more,“ odvratilo je dijete. „Kada se sunce podigne, one će uginuti ako ih ja ne vratim u more.“ Dok mi je dijete objašnjavalo, pogledao sam dužinom plaže koja se rastezala na obje strane izvan mog vidokruga. Izbačenih zvjezdača je bilo bezbroj. Shvatio sam beznadnost djetetova truda i uzvratio: „Ali mnogo je više morskih zvijezda na ovoj plaži nego što bi ih ti mogao spasiti do izlaska sunca. Ti si tu nemoćan.” Dijete se zaustavilo na tren, razmišljajući o mojim riječima, sagnulo se da pokupi još jednu morsku zvijezdu i odbacilo je daleko na morsku pučinu. Okrenuvši se prema meni, samo je reklo: „Ovu jednu sam spasio.“ Napustio sam dječaka i krenuo kući razmišljajući o tome što mi je dječak rekao. Zatim sam se vratio na plažu i proveo dan spašavajući morske zvijezde. U nastojanju da pomognemo ne možemo svima pomoći, ali, ako vam se nađe na putu prilika da pomognete učinite to i dajte šansu svojoj zvijezdi.“ (Loren Eiseley)
Da, ne možemo pomoći svima, ali moramo pokušati učiniti ono što možemo. Za takvo što trebamo imati viziju koja nadilazi konkretni problem i trenutno vrijeme, trebamo biti utopisti, trebamo sanjati. Isplati se biti sanjar, imati viziju. Svi sveci bili su utopisti, sanjari boljeg svijeta, oni koji su sanjali gledajući u nebo i učeći od onoga što je Bog učinio za nas. I svima se njihov san ostvario jer su svoj pogled usmjeren prema nebu i nadahnuti nebom, znali spustiti i prema zemlji, njezinim potrebama i problemima, potrebama i problemima čovjeka svog vremena i prostora koji im je bio darovan i zadan. I svatko od njih iza sebe ostavio bolji svijet nego ga je našao.
Današnji blagdan uzašašća Kristova na nebo, koji zovemo i Spasovo, dokaz je da san o čovjeku uzdignutom u zajedništvo s Bogom može postati stvarnost, jer „Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava.“ (Zborna molitva) Gledajući prema nebu i sanjajući san o Bogu koji nas ljubi pokušajmo ovo s vjerom prihvatiti, ali i nadahnuti onim što smo vidjeli i svjesni svog temeljnog kršćanskog poslanja, pokušajmo to radosno navješćivati svima koje susrećemo i koji također ima potrebu za takvim snom i njegovom radosnom porukom.