Marija je početak, slika i putokaz Crkve, Isusovu i naša majka, koja – dušom i tijelom uznesena na nebo – gleda Boga licem u lice i pred njim nas trajno zagovara u životnoj borbi, kako bismo i mi, Crkva i cijelo čovječanstvo predvođeno Crkvom, bili jednom pridruženi njezinoj sudbini.
Uznesenje Blažene Djevice Marija – Velika Gospa, 2019.
U Predslovlju današnje svetkovine između ostaloga ovako molimo: „Danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu.“ U ovoj rečenici izražena je bît onoga što ovom svetkovinom slavimo i ispovijedamo, a slavimo i ispovijedamo da je Bog uznio na nebo Mariju jer, kako nastavlja isto Predslovlje, nije „dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila (njegovog) utjelovljenoga Sina …, začetnika svakoga života“. Osim što u ovoj rečenici slavimo i ispovijedamo bît onoga što se dogodilo Mariji, mi slavimo i ispovijedamo i bît onoga što će se dogoditi nama, a čemu je njezino uznesenje na nebo tek početak. Ono što se njoj dogodilo, dogodit će se i svima nama, Crkvi, a po Crkvi je kao poziv upućeno i cijelom čovječanstvu. Zato kažemo u molitvi Predslovlja da je ono što se dogodilo Mariji „početak i slika konačnog savršenstva“, a time i „putokaz nade i utjehe“ za svakog od nas. Marijina sudbina, sudbina je svakog od nas, sudbina je Crkve. To bi treba biti i sudbina cijelog čovječanstva. Za to smo stvoreni. Za to smo otkupljeni. To tako lijepo izražava i ulomak iz Prve poslanice Korinćanima podsjećajući nas da „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih.“ I da će, „kao što u Adamu svi umiru, … u Kristu biti svi oživljeni“. „Ali – nastavlja sv. Pavao – svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi.“ Bilo je dolično da Blažena Djevica Marija, „koja je iz svoga krila rodila (Božjeg) utjelovljenog Sina“, bude prva u redu nakon njega. I jest. To je ono što danas slavimo. Ali tu nije kraj. Nakon nje slijede i svi ostali.
U duhu ove poruke da je Marijina sudbina i naša sudbina možemo iščitavati i poznati evanđeoski ulomak Marijinog pohoda Elizabeti u kojemu se nalazi bît onoga što Crkva, kojoj je Marija početak, slika i putokaz, a s Crkvom i u Crkvi i mi kršćani, treba činiti da bi Marijina sudbina bila i naša sudbina, a s nama i sudbina čovječanstva. Tu bît, puna Duha Svetoga koji ju je ispunio nakon što je čula Marijin pozdrav – taj pozdrav je uvijek Shalom-Mir koji u sebi sažima sva ona dobra koja samo Bog može dati – izražava Elizabeta govoreći Mariji: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ U riječi „povjerova“ nalazi se bît onog Marijinog, a u riječi „ispuniti“ onog Božjeg. Marijin „povjerova“ ima za posljedicu Božji „ispuniti“. Njezin „povjerovati“ i njegov „ispuniti“ u sebi sažimaju ne samo utjelovljenje koje se već dogodilo, nego i cijeli Marijin život, uključujući i njezino uznesenje dušom i tijelom na nebo. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! Evo i našeg načina, načina Crkve, za biti pridruženi Marijinoj sudbini. U evanđelju mise bdijenja današnje svetkovine čitamo kako je neka ženu Isusu na račun njegove majke dovikivala sličnu pohvalu ovoj koju joj je dala Elizabeta u današnjem evanđelju: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“ A Isus joj je, proširujući Marijinu sudbinu blažena na sve one koji vjeruju, odgovorio: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“
O ovoj našoj sudbini blaženih progovara i naš papa Franjo u apostolskoj pobudnici Gaudete et exultate (Radujte se i kličite), kojoj je za temu uzeo upravo svetost, a biti svet znači biti uvršten među blažene, one koji su povjerovali da će se i na njima ispuniti ono što im je rečeno od Gospodina. Polazeći od toga da nam je, kako smo čuli u spomenutom Predslovlju svetkovine, Marija početak, slika i putokaz, važno je primijetiti poruku koju nam papa daje, kako vezano uz Mariju tako i vezano uz druge svece, a to je poruka da biti svet ne znači kopirati druge. Papa Franjo, pozivajući se na Koncil koji je progovorio o općem pozivu na svetost, kaže da je „važno … da svaki vjernik prepozna vlastiti put i dopusti da iz njega proiziđe ono najbolje, a što je Bog toliko osobno usadio u njega … a ne umarati se oponašajući nešto što nije namijenjeno njemu. Svi smo pozvani biti svjedocima, no, postoje mnogi oblici postojanja kojima možeš svjedočiti.“ Marijin način je bio jedinstven u povijesti spasenja. Njezin put svetosti, koji je okrunjen nekim jedinstvenim milostima, nije i naš put. Ali jest njezin način prihvaćanja s vjerom Božje volje, jest njezin način biti ponizna i neznatna pred Božjom veličinom, biti Božja službenica, jest njezin način biti Božji siromah, neznatan i gladan kojega Bog obilno obasiplje svojim dobrima, kako se ona sama opisuje u hvalospjevu Veliča izokrećući sustav vrijednosti našeg svijeta, kojemu se to mora dogoditi želi li taj naš svijet postati Božji svijet, jest, kako će papa naglasiti u nastavku svoga dokumenta, biti poput nje onaj koji živi logikom blaženstava i milosrdne ljubavi, a ona je, svjedoči to današnje evanđelje i svaka riječ u njemu, najugledniji primjer života u skladu s tom logikom i ljubavlju. Kako bilo, važno je da svatko od nas poput Marije, „daruje čitavoga sebe, kako bi rastao prema onom jedinstvenom i neponovljivom nacrtu koji je Bog htio za njega ili za nju od vječnosti…“ A taj nacrt, uz sve prethodne etape uključuje i onu posljednju, onu koju je Marija već postigla u punini, a to je biti pridruženi Isusu Kristu uskrslome, odnosno biti dušom i tijelom uzneseni na nebo.
Sviđaju mi se veoma konkretne poruke koje nam u ovom kontekstu daje papa Franjo. On ovako piše: „Često smo u napasti da pomislimo kako je svetost pridržana za one koji su u mogućnosti biti podalje od običnih obveza, kako bi se puno vremena posvetilo molitvi. To nije tako. Svi smo pozvani biti svetima. Živeći s ljubavlju i dajući ponaosob vlastito svjedočanstvo u svakidašnjim poslovima, tamo gdje jesmo. Jesi li redovnica ili redovnik? Budi svet živeći radosno svoje predanje. Oženjen si? Budi svet ljubeći i brinući se o svom mužu ili ženi, kao što je to učinio Krist za Crkvu. Radnik si? Budi svet vršeći pošteno i stručno svoj posao u službi braći. Roditelj si, ili baka ili djed? Budi svet učeći sa strpljenjem djecu da nasljeduju Isusa. Imaš li vlast? Budi svet boreći se za opće dobro i odričući se svojih osobnih interesa.“ … Ova svetost na koju te Gospodin poziva rast će kroz male stvari. Primjerice: neka žena ide na tržnicu u kupovinu, sretne susjedu i počne razgovarati, i tako krenu ogovaranja. No, ta žena u sebi odluči: ‘Ne, neću ni o kome loše govoriti.’ To je korak prema svetosti. Zatim, kod kuće, njezin sin zamoli da ga posluša o nekim maštarijama, i unatoč tome što je umorna, ona sjeda pored njega te ga strpljivo i s ljubavlju sluša. Evo druge prilike za posvećenje. Zatim, doživi neku nevolju, no, tad se sjeti ljubavi Djevice Marije, uzme krunicu i moli s vjerom. Ovo je još jedan put k svetosti. Zatim iziđe na cestu, sretne siromaha i zaustavi se razgovarati pažljivo s njim. To je također korak naprijed.“
Naravno, nije sve tako lako. Postoji i onaj kojemu se ne sviđa pomisao da mi budemo dionici Marijine sudbine. Nemojmo zaboraviti prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja i ono „drugo znamenje na nebu: Zmaj, velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova“, koji „stade pred Ženu … da joj, čim rodi, proždere Dijete.“ „Kršćanski je život – kaže papa Franjo – trajna borba. Treba snage i hrabrosti kako bi se izdržalo u napastima đavla i naviještalo evanđelje.“ „Ova je borba – nastavlja on – jako lijepa, jer omogućuje slaviti svaki put kada Gospodin pobjedi u našem životu.“ A on će, i to je poruka Knjige Otkrivenja, izvojevati i onu konačnu pobjedu. Papa je u svojoj pobudnici imao potrebu posebno naglasiti kako to nije samo borba „sa svijetom i mentalitetom svijeta, koji nas obmanjuje, umrtvljuje i svodi na prosječnost, bez zauzetosti i radosti“ i da se tu sve „ne svodi na borbu proziv vlastite slabosti i vlastitih sklonosti (svako ima svoje: lijenost, požuda, zavist, ljubomora, i tako redom)“, nego da je to „također stalna borba protiv đavla, koji je knez zla.“ Zato ne smijemo misliti – podsjeća nas papa Franjo govoreći o đavlu kao neprijatelju naše svetosti –„da se radi o mitu, slici, simbolu, figuri ili nekoj ideji“ jer tako „smanjujemo nadzor zapostavljamo sebe i …ostajemo još izloženiji. … I … dok mi smanjujemo obranu, on se koristi prigodom da nam uništava život, naše obitelji i naše zajednice, jer „kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre.“ No ne trebamo se bojati. Istina, naš je hod „prema svetosti trajna borba“ Ali – kaže nam papa Franjo – za tu borbu imamo moćno oružje koje nam Gospodin daje: vjera, koju izražavamo molitvom, razmatranje Božje Riječi, slavljenje svete mise, euharistijsko klanjanje, sakramentalno pomirenja, djela ljubavi, život u zajednici, misijsko zauzimanje.“ A imamo, poručuje nam to današnja svetkovina, i Mariju, ženu zaodjenutu suncem, s mjesecom pod nogama i vijencem od dvanaest zvijezda, onu koja je početak, slika i putokaz Crkve, Isusovu i našu majku, koja – dušom i tijelom uznesena na nebo – gleda Boga licem u lice i pred njim nas trajno zagovara u životnoj borbi, kako bismo se i mi, Crkva i cijelo čovječanstvo predvođeno Crkvom, bili jednom pridruženi njezinoj sudbini.