Uzvišenje svetog Križa je Gospodnji blagdan koji ima liturgijsku prednost pred slavljem 24. nedjelje kroz godinu. U ovom blagdanu mi ne slavimo dvije poprečne grede na kojima se nalazi tijelo mrtvog čovjeka, nego slavimo Božji ljubav prema nama ljudima kojoj su simbol i sredstvo te dvije poprečne grede, na kojima je raspet Isus, za kojega mi kršćani vjerujemo da je Krist i Božji Sin „istobitan s Ocem.“ Ovaj razlog proslave Gospodinova križa današnje evanđelje sažima u rečenicu: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni.“ Bog ljubi svijet! Bog nas ljubi! Bog ljubi svijet i nas tako i toliko da „je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni!“ Ovo je temeljni evanđeoski navještaj! I jedina riječ koju kršćanstvo može ponuditi svijetu, a da bi doista ta riječ imala smisla, je riječ križ. Sredstvo koje je jednima ludost, drugima sablazan, postalo je sredstvo kojim nam je Bog objavio da njegova ljubav prema nama nema granica. I da bi smo spoznali tko je doista Bog trebamo se zaustaviti pred križem i pogledati križ. Bog je onaj koji nas ljubi tako i toliko da se iz ljubavi prema nama dao razapeti. Bog je raspeta ljubav!
Usporedo s ovom Božjom ljubavlju, koja je svoj povijesni hod počela činom stvaranja, nastavila bezbroj puta u povijesti spasenja i svoj vrhunac imala križu, u ljudskoj povijesti se odvijala i jedna druga povijest, povijest grijeha, odbacivanja Boga i njegove ljubavi započeta grijehom prvog čovjeka, nastavljena u svim ljudima i svima vremenima sve do svog vrhunca koji se dogodio na križu koji tako, uz simbol Božje ljubavi, postaje i simbol čovjekovog odbacivanja Boga. Uzmemo li u ruke Sveto pismo koje opisuje povijest izabranog naroda – u povijesti tog naroda možemo rekonstruirati i povijest vlastitog naroda, čitavog čovječanstva i svakog pojedinca – otkriti ćemo da je to povijest s jedne strane sastavljena od trajnih Božjih ponuda ljubavi i s druge strane neprestanog odbacivanja te Božje ljubavi. Bog najprije ljubi čovjeka, da bi ubrzo čovjek to zaboravio i u svojoj slobodi odlutao od Boga. Bog ga na različite načine pokušava dozvati pameti šaljući glasnike, a ne libeći se ni kazne, strpljivo čekajući da se čovjek obrati, da mu se vrati, da bi mu oprostio, da bi ga spasio. I zatim ponovo tako. Izvrsna slika ovakvog odnosa Boga koji ljubi i čovjeka koji odbija Božju ljubav, ali mu Bog ipak oprašta, pokazana je u prvom čitanju iz Knjige Brojeva. Izabrani narod, kojega je Bog snažnom rukom izbavio iz egipatskog ropstva i pokazao mu toliko puta tijekom četrdesetogodišnjeg hoda kroz pustinju da je na njegovoj strani, da s njim može računati, ponovo, po tko zna koji put, diže svoj glas protiv Boga plačući za vremenom ropstva, da bi mu Bog potom, opet po tko zna koji put, oprostio i ponudio sredstvo spasenja. I obje povijesti, i ona Božje ljubavi prema čovjeku i ona čovjekovog odbijanja Boga, imale su vrhunac u otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova kojemu je simbol i znak križ. U tom otajstvu susreli su se Bog koji je „tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“ i palo čovječanstvo koje Bog želi spasiti jer „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.“
Iako nam se čini da je ljudska povijest ostala ista, nije tako. U podizanju Sina Čovječjega, to jest u razapinjanju na križ Isusa Krista kojeg nam je Poslanica Filipljanima predstavila kao „trajni lik Božji“ koji se „nije … kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“, Bog je na konačan i neponovljiv način ljudima rekao da ih ljubi, a što znači da su nam „vrata vjere … koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek … otvorena“ (Porta fidei 1). Do tog trenutka povijest je bila obilježena izmjenom Božjih ponuda ljubavi i čovjekovih odbacivanja te ljubavi. Od tada je ljudska povijest trajno obilježena Božjom ljubavlju objavljenoj u osobi i djelu Isusa Krista. Samo se jedno u tim odnosima između Boga i čovjeka nije promijenilo. Nije se promijenila ljudska sloboda. Svako vrijeme nakon vazmenog događaja milosno je vrijeme Božje ljubavi i opraštanja, ali čovjek je i dalje slobodan Bogu reći svoj da ili svoj ne.
Neka nam ova svijest da smo slobodni birati, ali i da uvijek ponovo možemo pozitivno odgovoriti na Božju ponudu, budu poticaj da i mi kažemo Bogu svoj da. Neka nas, osim toga, ta svijest potakne i da druge oko sebe, osobito one koji Bogu kažu ne, gledamo u svjetlu te mogućnosti. Pri tom ne zaboravimo nešto što nas uči današnji blagdan i bez čega niti ne smijemo krenuti u evanđeoski navještaj, a to je da „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.“ Samo ako smo ovoga svjesni, znati ćemo da ni nas Bog nije poslao na svijet da sudimo svijet, nego da nas je poslao da ga spasimo. To je zadaća Crkve! To je moje i tvoje poslanje. Bog nas poziva i šalje da u svijetu budemo navjestitelji evanđelja da je „Bog … tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni.“ A i danas su tome navještaju, koji je naše temeljno kršćansko poslanje, simbol i sredstvo dvije poprečne grede koje zovemo križ i na kojima je raspet Isus, za kojega mi kršćani vjerujemo da je Krist i Božji Sin „istobitan s Ocem.“