Isus, koji se u pročitanom evanđeoskom ulomku vratio u svoj zavičaj, aktualizira proročanski ulomak iz Knjige proroka Izaije koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, tako što taj ulomak, napisan u sasvim drugom vremenu i drugim okolnostima, primjenjuje na sebe samoga. Ova aktualizacija ne znači toliko to da se u Isusu dogodilo ostvarenje starozavjetnog proroštva, makar znači i to, nego znači prvenstveno njegovu otvorenost Božjoj riječi koju je navijestio, poslušnost toj Božjoj riječi i, konačno, spremnost da tu Božju riječ prihvati i živi, kako bi se na njemu, u njemu i po njemu ostvarilo starozavjetno proročanstvo: „On im progovori: ‘danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.’“ Aktualizacijom navještenog ulomka primjenom tog ulomka na sebe samoga, Isus odlučuje da neće vršiti svoju volju nego Božju volju, da će činiti sve ono i samo ono što od njega traži Duh Gospodnji koji ga je pomazao i poslao. Aktualizacija Izaijinog proročanstva, primjena tog proročanstva na sebe samoga Isusu je pomogla u spoznaji Božje volje za sebe. On shvaća da njegovo poslanje nije zbog njega samoga, da ono nije niti samo zbog onih koji u društvu njegovog vremena nešto vrijede, makar niti oni nisu isključeni, da ono, ovo je osobito važno uočiti zbog kasnije reakcije njegovih sumještana, nije niti isključivo zbog njegovih, nego da njegovo poslanje sve to nadilazi, jer on je poslan siromasima, ljudima slomljenog srca, zarobljenicima, sužnjima i ožalošćenima, svima oni koji se, kako bi se izrazio papa Franjo, nalaze za egzistencijalnim periferijama, onima koji ne da nemaju ništa, nego u očima ovoga svijeta ni ne vrijede ništa. On istovremeno shvaća da njegovo poslanje nije osuditi ih, nego da mu je poslanje donijeti im radostan navještaj, ono što ima snage preobraziti njihovu situaciju, da mu je zadaća biti blagovjesnik, iscjelitelj, osloboditelj, tješitelj i razveselitelj…
Draga braćo svećenici, dragi vjernici, Božja riječ upućena preko proroka Izaije, koja je prije dvije tisuće godina prenesena Isusovim glasom odzvanjala u nazaretskoj sinagogi Isusovog vremena, odzvanja danas pod svodovima naše dubrovačke katedrale. Pismo se uvijek ponovo ispunjava „danas“. Ono se ispunjava u „ušima“ i „srcu“ onoga tko sluša. I zato svatko od nas, u svom zvanju i poslanju, danas ima pravo reći, najprije sebi samome, a onda i svima drugima: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ No nije dovoljno samo to reći. Aktualizacija Božje riječi traži otvorenost Duhu Svetome koji je i nas pomazao i poslao biti tražitelji Božje volje u izvršenju onog poslanje koje Bog ima s nama. Ni u našem slučaju to poslanje nije zbog nas, nego zbog onih kojima nas Bog šalje „da u svijetu širimo Kristov duh i ljubav.“
A koja je to danas Božja volja u ostvarenju plana širenja u svijetu Kristovog duha ljubavi, odnosno kako aktualizirati navještenu Božju riječ i primijeniti je na nas u ovom konkretnom trenutku povijesti na prostor i ljude koji su nam kao siromasi, zbog slomljenih srca, zarobljenosti, zasužnjenosti i ožalošćenosti darovani i zadani? Želio bih da o ovom pitanju osobito razmišljamo mi koji smo, makar smo jednakog dostojanstva sa svim vjernicima, pomazani Duhom Gospodnjim za svećeničko poslanje koje od nas zahtjeva potpuno stavljanje na raspolaganje poslanju Crkve u služenju bližnjima. U tom nam od pomoći može biti poruka pape Franje uz Godinu posvećenog života. Očekivanja koja papa Franjo stavlja pred posvećene osobe u Godini posvećenog života , su očekivanja koja Bog danas stavlja pred svakog od nas s onim: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“
Bog od nas svećenika najprije očekuje da budemo radosni. To je jedini način na koji možemo pokazati onima kojima smo poslani „da je Bog sposoban ispuniti naše srce i učiniti nas sretnima, te nema potrebe tražiti drugdje našu sreću; … da nas naš potpuni dar u služenju Crkvi, obiteljima, mladima, starijima, siromašnima ostvaruje kao osobe i daje puninu našem životu.“
Bog od nas također očekuje da budemo proroci. Prorok je onaj koji prima „od Boga sposobnost proniknuti povijest u kojoj živi i tumačiti događaje.“ To je, nadalje, onaj koji „poznaje Boga i poznaje muškarce i žene svoju braću i sestre.“ I koji je „sposoban … razlučivati kao i prokazivati zlo grijeha i nepravde, jer je slobodan.“ Zato prorok „ne smije odgovarati drugim gospodarima osim Bogu, nema drugih interesa osim Božjih.“ I on „je redovito na strani siromaha i nezaštićenih, jer zna da je sâm Bog na njihovoj strani.“ On također zna „stvarati »druga mjesta«, gdje se živi evanđeoska logika dara, bratstva, prihvaćanja različitosti, uzajamne ljubavi.“
Bog nadalje od nas, svećenika ovog povijesnog trenutka, očekuje da živimo duh svećeničkog zajedništva, najprije unutar vlastitog prezbiterija, a zatim i sa svima drugima koji su s nama povezani u istom poslanju težeći „iskrenoj sinergiji među svim pozivima u Crkvi.“ Ovim se ovaj duh svećeničkog zajedništva otvara i prema svima drugima, osobito prema našim vjernicima kojima se sve više moramo otvarati i s kojima na svim razinama sve više trebamo surađivati da bismo omogućili „rast duhovnosti zajedništva prije svega u vlastitoj sredini, a zatim u samoj crkvenoj zajednici i preko njezinih granica.”
Bog od nas očekuje i to da ne budemo prignuti nad sobom samima, da ne budemo zabrinuti previše za svoje nagrade, takse, redovine i sl., nego iziđemo iz samih sebe i krenemo na egzistencijalne periferije. Puno puta jednostavno nismo dovoljno svjesni stanja u kojemu neki naši vjernici žive zbog ekonomskih, ali još više duhovnih razloga. Nije ih dovoljno više čekati da nam netko dođe. Dužnost rezidirati na koju je nekadašnji pastoral stavljao naglasak da bi nas pronašli oni koji nas traže više ne može zadovoljiti pastoralne potrebe našeg povijesnog trenutka. „Postoji čitav jedan svijet koji čeka: osobe koje su izgubile nadu, obitelji u teškoćama, napuštena djeca, mladi kojima je oduzeta budućnost, bolesnici i starije napuštene osobe, bogati siti dobrima i s prazninom u srcu, muškarci i žene u traženju smisla života, oni koji žeđaju za Bogom…“ Od nas se očekuje da im krenemo u susret kroz „konkretne geste prihvaćanja …, blizine …, kreativnosti u katehezi, u naviještanju evanđelja, u uvođenju u molitveni život.“
I na kraju Bog od nas očekuje ono bez čega nije moguće ispuniti niti jedno od spomenutih očekivanje, a to je da se u molitvi i otvorenosti uvijek ponovo propitkujemo „o onome što Bog i današnji svijet traže“, kako bi nam njegova riječ ispunila „uši“ i „srce“ i mogla postati aktualizirana.
Draga braćo i sestre, ovo su očekivanja koja Bog kroz ono: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“, danas stavlja pred nas, vaše svećenike. To naše svećeničko poslanje nije lako, nikad nije bilo, ali je ostvarivo. I ono doista ima smisla jedino ako pokušavamo ispuniti Božja očekivanja od nas. U tim svojim očekivanjima on nas nije ostavio same. Bog nas je pomazao. On nas šalje. Šalje nas vama. Dao nas je vama. I vas je dao nama. Mi smo za vas. Primite nas otvorena srca. Budite i vi za nas. Molite za nas da budemo dostojni poslanja koje nam je Bog dao među vama. I da se ne umorimo u njegovom izvršenju. Molite i za one koji su nas u tom poslanju prethodili, a nisu više među nama. Molite i za one koji će to poslanje nastaviti nakon nas. I nemojte biti posesivni. Pokušajte proširiti svoja obzorja. Osobito pokušajte glavu podignuti iznad onih tradicija koje nas koče jer se ne uklapaju u ovakvu sliku svećenika i ovakva očekivanja. Samo tako nas nećete odbaciti. I ne zaboravite! Koliko god da smo za vas, mi nismo isključivo vaši. Mi smo najprije Gospodinovi, a onda i vaši. U njegovo smo ime poslani vama, ali smo poslani i svima drugima. Poslani smo i onima na rubu Crkve i društva, onima od kojih možda i mi kršćani svjesno ili nesvjesno zaziremo, koje svjesno ili nesvjesno preziremo. I nemojte zaboraviti još nešto! I vi ste poslani. Na drugačiji način od nas, ali sve jedno ste poslani. I vas Isus Krist „krvlju svojom otkupi … te … učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu!“ I u vašem slučaju Božja riječ upućena preko proroka Izaije, koja je prije dvije tisuće godina prenesena Isusovim glasom odzvanjala u nazaretskoj sinagogi Isusovog vremena, odzvanja: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“