Područje istočno od Dubrovnika i Rijeke (dubrovačke), te južno od granice s Hercegovinom, a uz more do Oboda, zovemo Župa dubrovačka. Tijekom povijesti ime se župske vale mijenja (Astarea, Žrnovica…), ali prevladava ime Brenum.
Sv. Jeronim spominje sv. Ilara, koji je propovijedao Evanđelje u Epidauru i okolici, a povjesničari spominju da je pučanstvo prognano iz Epidaura u vrijeme Avarske provale (614.-628.), prvo utočište našlo u Župi. Stoga je Dubrovnik kao slijednik Epidaura smatrao Župu svojom “djedinom” ili starinom.
U srednjem vijeku Župa je na samoj granici koju Republika ima s posjedima drugih okolnih gospodara: Zahumlja, Konavala, Bosne, Duklje, Nemanjića… Kad je 1357. Uroš IV. darovao Dubrovniku sjeverne strane Župe, granica se Republike pomiče na Ivanicu i Malašticu.
Zahumski knezovi i bosanski kraljevi uglavnom prijateljuju s Dubrovnikom, ali u vrijeme kad su na sjevernu granicu došli Nemanjići, a potom Turci, plodna Župa je stalna meta pljačkaša. Republika 1441. stvara obrambeno naselje na Brgatu, no pljačke ne prestaju. Jedno od groznih pustošenja u Župi dogodilo se 1658. g. Senat je stoga 1662. primoran reorganizirati straže i obranu. No, unatoč oprezu, Župa je zajedno s Konavlima i Primorjem ponovno poharana u lipnju 1806. g. Tada su ruske i crnogorske horde pljačkaša opljačkale i spalile cijelo područje Republike, osim samog Grada u zidinama. Potom dolazi do okupacije Francuza (1806.-1813.), pa Engleza (1813.-1815.), a onda Austrija upravlja ovim područjem čitavo stoljeće.
Austrija nastoji gospodarski oporaviti opustošeni kraj. Ukazuju se nove perspektive, kako u poljodjelstvu, tako u trgovini i pomorstvu, a brojna mladost odlazi u Ameriku ili na more, kako bi zaradom otkupili posjede od vlastele i započeli bolji život.
Dvadeseto stoljeće ponovno donosi nevolje. Svjetski ratovi donesoše neimaštinu i krvave diktature.
Za ostvarenje stoljetnih snova srpske hegemonije, Župa je poslije II. svjetskog rata sustavno pripremana za stratešku (logističku) bazu. Na to se računalo i u velikosrpskoj invaziji 1991. g. Župa je bila okupirana sredinom listopada 1991., a na Trapitu se 24. listopada 1991. zavijorila srpska zastava. Ipak snovi o velikoj Srbiji nisu ostvareni. Okupacija je trajala sedam mjeseci, no, dovoljno dugo da se sve vrati u pustoš.
Naselja su u Župnoj vali od početka demokratske vlasti administrativno pripadala gradu Dubrovniku, a od 1997. Župa je zasebna općina. Sva naselja imaju zajedničku poštu, ambulantu i školu, a pripadaju četirima crkvenim župnim zajednicama:
MANDALJENA, MLINI, BRGAT i POSTRANJE.