Korizma je poziv na obraćenje, kojemu je osnovna značajka borba protiv zla i kojemu su sredstva molitva, post i djelotvorna ljubav.
Neka nam je blagoslovljena korizma!
1. korizmena nedjelja (C)
Korizma je. Ime joj dolazi od broja četrdeset koji je biblijski broj pun simbolike. U Bibliji se brojem četrdeset označava cijelu jednu ljudsku generaciju, ponekad i sam ljudski život, a često se koristi kao razdoblje priprave za neki važan događaj. Ovo značenje korizme kao priprave na neki važan događaj je značenje koje ima i naša korizma kojom se liturgijski pripravljamo za liturgijsku proslavu „Vazmenog trodnevlja Kristove muke, smrti i uskrsnuća“ koja je, kako papa Franjo napominje u svojoj ovogodišnjoj korizmenoj poruci, „vrhunac liturgijske godine“ i poziv „na put priprave“ za „naše suobličavanje Kristu“, odnosno poziv na obraćenje kojemu je osnovna značajka borba protiv zla i kojemu su sredstva molitva, post i djelotvorna ljubav, odnosno milostinja.
Borba protiv zla i grijeha, kao osnovna značajka korizmenog poziva na obraćenja koji svoj vrhunac ima u slavlju sakramenta pokore ili pomirenja, svoje nadahnuće pronalazi u Isusu i njegovo primjeru. Zato nas svake godine ponovo evanđelje prve korizmene nedjelje odvodi s Isusom u pustinju. Evanđelist Luka piše da ga je, „Duh … četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao.“ Te kušnje su: kušnja da svoje božanske sposobnosti iskoristi za zadovoljenje svojih sebičnih želja i interesa, kušnja da za izvršenje svog poslanja izabere vladanje umjesto služenja i kušnja sumnje u Oca, njegove namjere i plan spasenja. Ovim kušnjama je Isus bio izložen tijekom svih četrdeset dane pustinje, ali one su, čini se jer se đavao „udalji od njega (samo) do druge prilike“, bile konstanta i njegovog ovozemaljskog života. I mi smo svakodnevno izloženi sličnim kušnjama. Ne želimo li izgubiti bitku s đavlom nego pobijediti s Isusom, ne predstoji ništa drugo nego li borba kroz svih „četrdeset dana“ našeg života. Ta borba ne smije biti shvaćena samo na osobnoj razini, nego treba biti shvaćana i na široj obiteljskoj, društvenoj i crkvenoj razini, ne isključujući u konačnici niti razinu cjelokupne stvorene stvarnosti koja, kako to primjećuje i papa Franjo u svojoj već spomenutoj ovogodišnjoj korizmenoj poruci, „sa svom žudnjom iščekuje … objavljenje sinova Božjih“ (Rim 8, 19). Ova žudnja može biti zadovoljena tek onda „kad se kršćani i svi ljudi sa svom odlučnošću prepuste ‘porođajnim bolima’ koje sa sobom nosi obraćenje.“ A „korizma je – dodaje papa Franjo – sakramentalni znak ovog obraćanje. Ona – nastavlja – poziva kršćane da dublje i konkretnije otjelovljuju vazmeno otajstvo u svom osobnom, obiteljskom i društvenom životu, i to prije svega postom, molitvom i milostinjom.“
Preostaje nam nekoliko riječi reći o sredstvima korizmenog vremena koja nam pomažu u borbi protiv zla i obraćenju, a to su post, molitva i milostinja, odnosno djelotvorna ljubav.
Na prvom je mjestu post kojim, poput Isusa, sebe i svoje interese stavljamo u drugi plan, kako bismo se mogli potpuno staviti u službu poslanje koje Bog ima s nama i u službu svojih bližnjih. To je ono što se Isusu dogodilo četrdesetodnevnim postom u pustinji. To je ono što se nama treba dogoditi našim četrdesetodnevnim korizmenim postom. Post je nešto čim izgrađujemo sebe u karakternom smislu, ali post se ne zaustavlja na nama. Njegov je neposredni cilj nadvladati naše zle sklonosti, lijenosti i nagnuća i uspostaviti, žrtvom i odricanjem, određenu samokontrolu, ali daljnji je cilj posta da nas usmjeri od sebe prema Bogu i našim bližnjima. „Post nas – kaže papa Franjo u spomenutoj korizmenoj poruci – uči mijenjati naš stav prema drugima i svemu stvorenom.“ „Moramo se – kaže on – kloniti napasti da ‘proždiremo’ sve kako bi zadovoljili svoju nezasitnost i biti spremni trpjeti zbog ljubavi, koja može ispuniti prazninu naših srca.“ Post je dakle odricanje nečeg za sebe, kako bi to mogli staviti u službu Božjeg poslanja i drugih, onih kojima nas Bog šalje. Postom se, zapravo, učimo ponovo uspostavi onaj red koji je grijehom bio narušen. Zato se na post nužno nadovezuju molitva i milostinja, odnosno djelotvorna ljubav.
Molitvom uspostavljamo svoj temeljni odnos, odnos s Bogom. Ona je način na koji dozvoljavamo Bogu da on s nama ponovo uspostavi kontakt i započne obnovu zajedništva sa samim sobom. Zato molitvu ne smijemo svesti na ponavljanje formula da bismo Bogu nešto rekli, nego je trebamo razumjeti i živjeti kao način našeg stavljanja u Božju prisutnost, da bismo mi mogli čuti ono što Bog želi reći nama. Molitva je zato manje govor, a više slušanje. Ona nas usklađuje s Božjim planovima, a ne Boga s našim planovima. Prvi čin na koji nas molitva potiče, a što u sebi kao poruku sažima korizmeni molitveni obred pepeljenja, je čin obraćanje i vjerovanja evanđelju. Kao čin obraćenja i vjerovanja evanđelju molitva nas, piše papa Franjo u spomenutoj poruci, „uči odricati se idolopoklonstva i samodostatnosti našega ega i priznati da trebamo Gospodina i njegovu milost.“ Isusov način moljenja je primjer našoj molitvi. Njegova je molitva bila ustrajna i kao takva je prethodila svim važnim trenucima njegovog života. Uvijek je bilo to zato da bi se, prije tih važnih trenutaka, dogodilo usklađivanje njegove ljudske volje s Očevom voljom, kako to najbolje izražava molitva koju je izmolio neposredno prije svoje muke: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22, 42). To je, to usklađivanje svoje i Očeve volje, bio i smisao njegovog četrdesetodnevnog boravka u pustinju. Vrhunac te njegove molitve je bilo potpuno sjedinjenja njegove volje s Očevom voljom. Kod Isusa je to potpuno usklađenje bilo moguće. Kod nas nije. Ali to ne znači da smijemo odustati. Molitva je naš način da ne odustanemo. Ona je naš način da se odmaknemo od različitih idola svojih želja i planova i okrenemo, obratimo, prema Bogu, pokušavajući razumjeti njegove želje i planove s nama i našim životom.
Božji planovi s nama su uvijek povezani s našim bližnjima. Bilo je to tako u Isusovom slučaju. To je tako i u našem slučaju. Zato je postu i molitvi nužno pridružiti i milostinju, odnosno djelotvornu ljubav. To je nešto na čemu su ustrajno inzistirali starozavjetni proroci, prokazujući kao nedopuštenu odvojenost između posta, molitve i djelotvorne ljubavi. Post i molitva su autentični jedino ako se njihovi plodovi mogu vidjeti u djelotvornoj ljubavi. Bez toga, navodim misli iz spomenute korizmene poruke pape Franje, „ne živimo kao djeca Božja … ponašamo destruktivno prema našim bližnjima i drugim stvorovima – pa i prema sebi samima – budući da počinjemo, više-manje svjesno, držati da možemo s njima činiti sve što nam je volja.“ S tim „izbjegavamo bezumno zgrtanje svega što nam padne pod ruku u iluzornom uvjerenju da možemo osigurati budućnost koje nam pripada“ i ponovo otkrivamo „radost nauma koji Bog ima za stvorenje u za svakog od nas, a to je da ljubimo njega, našu braću i sestre i čitav svijet, i da u toj ljubavi pronađemo našu pravu sreću.“ No, čini se, u svjetlu ovogodišnje korizmene poruke pape Franje, da se bližnji kojima smo poslani ne iscrpljuju u ljudima, nego da smo u tu djelotvornu ljubav pozvani uključiti sve stvorenje, „donoseći Kristovu nadu također svemu stvorenom, kako bi se ‘oslobodi(lo) robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje’ (Rim 8, 21).“
Velika je i važna ova zadaća koja nema vremena za odgodom. „Ne dopustimo (stoga) da (nam) milosno (korizmeno) vrijeme prođe uzalud! Molimo Boga da nam pomogne krenuti na put istinskog obraćenja. Odbacimo svoju sebičnost i zaokupljenost samima sobom i okrenimo se Isusovu Vazmu. Budimo blizi našoj braći i sestrama u nevolji, dijeleći s njima naša duhovna i materijalna dobra“ i ižaravajući, „konkretnim prihvaćanjem Kristove pobjede nad grijehom i smrću u svom životu“, „moć (te) preobrazbe … na sve stvoreno.“
Neka nam je blagoslovljena korizma!
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1290