Primorjem nazivamo područje od Rijeke Dubrovačke prema sjeverozapadnom kraju biskupije. Na tom području imamo 13 župa, od kojih šest pripada Dubrovačkom dekanatu (Osojnik, Zaton, Orašac, Kliševo, Trsteno i Majkovi), a sedam ih je u Stonskom dekanatu (Slano, Banići, Lisac, Zaton-Doli, Smokovljani, Ošlje i Topolo).
Područje od Cavtata do Poljica (tj. istočni dio Orašca) kao ´Astarea´ od 11. st. je u posjedu Dubrovačke republike. Područje u zaleđu, od Petrova sela preko Osojnika i od Orašca prema sjeverozapadu, pripada kneževini Zahumlje, koje do sredine 12. st. uživa relativan mir. Iza pojave raških knezova, započinju nevolje. Dok su Nemanjići širili istočni obred u Zahumlju, Tatari su 1241. opustošili Primorje. Iza Tatara u Primorju se susreću samo sezonski stočari-nomadi iz unutrašnjosti. No, tijekom 14. st. naselja ponovno oživljuju.
Dubrovnik je stalno nastojao proširiti svoje posjede i spojiti one u Stonu i Ratu s Gradom. Nakon mnogih pokušaja, uspjelo je Republici 1399. kupiti Primorje od bosanskog kralja Stjepana Ostoje za 2000 perpera. Od tada Republika skrbi za vjerski život i čistoću katoličkog nauka na ovom području, zvanom “Terae novae”, osniva župe i gradi crkve. U Slanom se gradi franjevački samostan.
Republika od Primorja stvara posebnu kneževinu, postavlja kneza i uvodi vrlo restriktivne zakone za ˝Terrae novae˝. Dok su u svojoj staroj kneževini seljaci bili slobodni, sada su postali kmetovi vlastele. Nisu smjeli imati mlin za žito, ni stupe za tkaninu. Zabranjena su bila solila, a kuće nisu smjeli graditi u vapnu, niti pokrivati kupom. Mogli su graditi samo prizemnice pokrivene kamenim pločama. Seljak nije smio saditi lozu, tek je mogao imati malo odrine pred kućom. Ako je imao nešto posađene loze, morao ju je povaditi. Nije, stoga, čudno da su se primorci više puta bunili protiv vlastele. No, neposluh je bio rigorozno kažnjavan. Po legendi prvi je pučki ustanak Republika krvavo ugušila 1404. na Dobrštaku kod Čepikuća, a drugi 1434. g. Pobune su ipak prisilile vlastelu da barem ublaži zakon o gradnji kuća.
Ipak represalijama nikad kraja. Pojavom Otomanskog carstva dolaze nove nevolje.
Dušmanski odnos susjeda sa sjevero-istoka prati Dubrovačko Primorje do danas. Bezbrojne su galije gusara napadali naselja uz more, a kopneni pljačkaši sela u zaleđu. Župne kronike spominju mnoge pljačke po selima, a osobito je teška bila ona iz 1806. kad su Crnogorci s Rusima opljačkali Konavle, Župu, Rijeku, Gruž i cijelo Primorje.
Jednako tako teška invazija dogodila se i nedavne 1991/92., kad su četnici spalili, porobili i opljačkali opet isto područje.