Dubrovačka biskupija (Dioecesis Ragusina)
PODRUČJE DUBROVAČKE BISKUPIJE
Dubrovačka biskupija se prostire južnim dijelom Hrvatske, većim dijelom županije Dubrovačko-neretvanske i obuhvaća gradove: Dubrovnik i Korčulu, te dvanaest općina: Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Ston, Janjina, Trpanj, Orebić, Lumbarda, Smokvica, Blato, Vela Luka i Lastovo.
OSVRT NA POVIJEST BISKUPIJE
Rimljani su oko 168. prije Krista prešli na istočnu stranu Jadrana i Epidaur učinili rimskom kolonijom. Od tada jačaju i osvajaju sve više priobalja, a Iliri se povlače prema jugu. U vrijeme cara Augusta već je skoro cijela Dalmacija rimska kolonija.
Kršćanstvo se na ovom području javlja zacijelo već u prvom stoljeću, kad već sv. Pavao šalje u Dalmaciju učenika Tita. Sv. Jeronim spominje sv. Ilara (291.-371.) kao apostola Epidaura, ali ne kao prvog, nego kao onog koji zadaje posljednji udarac poganstvu u ovim krajevima. Iz tih navoda daje se razabrati da je u 4. st. Epidaur i okolica kristijanizirana, a da se crkvena zajednica okuplja oko svog biskupa. Međutim, prvo pisano ime biskupa iz Epidaura – Fabricianusa susrećemo tek na crkvenom saboru u Saloni 530., kao sufragana salonitanskog nadbiskupa. Kasnije se spominju Paulus i Florentinus, a u vrijeme invazije Avara (614.-628.) i propasti Epidaura, biskup je Ivan s narodom potražio novo utočište u Župi (na Silanu i Burnumu), a potom u nedalekom castrumu među stijenama ˝Lausion˝ (Ragusion).
Unatoč nedostatku pisanih izvora, drži se da je u 7. st. Lausion /Ragusium postao prvo utočište, a potom i sijelo epidaurskog biskupa. Na sinodama u Splitu 925. i 928. govori se o biskupskim sjedištima u Ragusiu i Kotoru kao o jednom nasljednom biskupskom sijelu ugasle biskupije u Epidauru, vjerojatno zato jer se dio prognanika iz Epidaura našao i u Kotoru.
TISUĆU GODINA DUBROVAČKE NADBISKUPIJE
U 10. st. sjeverno od Dubrovnika ojačalo je Hrvatsko kraljevstvo i kneževina Zahumlje, a Bizant, pod čijim je vrhovništvom Ragusium, sve više gubi utjecaj. U Ragusiu se nastanjuje sve više epidaurskih izbjeglica, castrum se širi, razvija i jača, te tim i čežnja za sve većom dominacijom i samostalnošću. Porfirogenet već 949. vidi Ragusium kao metropol(ij)u.
Dobivši, kako predaja kaže, od kralja Hrvatske i Dalmacije, Stjepana Miroslava, posjede Astareje (primorski pojas od Oboda do Poljica u Orašcu), gradu, koji se sada počinje zvati Dubrovnik, potrebna je organizirana obrana. Raste rivalstvo prema Veneciji. No, najpotrebnijim se čini podizanje ugleda mjesne Crkve. Dubrovnik 972. uvodi kult štovanja zaštitnika, mučenika sv.Vlaha, da bi potom ishodio status nadbiskupije /metropolije 998. godine.
No, početkom 11. st. opstojnost je metropolije u Dubrovniku ugrožena, jer njezina uspostava nije po volji ni Bizantu ni Splitskoj metropoliji. Ipak čast nadbiskupije /metropolije ˝spašava˝ papa Benedikt VIII. 1022. godine. Dubrovnik u početku nema sufraganskih biskupija, za koje se otimaju metropolije u Splitu i Bariju. A kad je 1089. uspostavljena i Dukljanska metropolija u Baru, Dubrovnik se opet naziva (samo) biskupijom. Političke prilike početkom 12. st. omogućuju ˝oživljavanje˝ metropolije i Dubrovnik dobiva, makar nominalno, svoju točno određenu crkvenu pokrajinu sa sufraganima u Stonu, Trebinju, Kotoru, Budvi i Bosni.
U drugoj polovici 12. st. u Raškoj se izdiže dinastija Nemanjića s imperijalnim pretenzijama. Nemanjići ubrzo okupiraju biskupije u Budvi i Bosni, a Kotor je 1178. pripojen nadbiskupiji u Bariju. Dubrovnik ima samo sufragane u Trebinju i Stonu. Ne usuđujući se suprotstaviti Dubrovniku, Nemanjići nastoje okupirati područja oko Dubrovnika, tj. područja Zahumlja i Travunje. Prvi je na udaru bio biskup Zahumlja, Donat, koji je prognan iz Stona 1181. g. Biskup se Donat sklanja u benediktinski samostan na Lokrumu, a Ston će ostati cijelo stoljeće bez biskupa. U Ston se, a i na cijeli Rat, doseljavaju ˝babuni˝, tj. izbjeglice iz Bugarske i Makedonije, šireći manihejsko-patarensko ili bogumilsko učenje.
Nemanjići 1252. progone i trebinjskog biskupa Salvija, koji također nalazi utočište u benediktinskom samostanu na Lokrumu.
Sukobi unutar dinastije Nemanjića, kad je Dragutin zbacio s prijestolja oca Uroša I., navješćuju skori kraj okupacije. Prilike, naime, dopuštaju da se nakon čitavog stoljeća (1286.) imenuje biskup u Stonu (Petar). Ipak, nevolje nisu okončane. Biskupu je u Stonu teško bilo što poduzeti u opustošenoj i bogumilstvom prožetoj sredini. Biskup Ivan Kručić već 1300. napušta Ston i Rat (Pelješac), te premješta biskupsko sijelo u Korčulu. Trebinjski pak biskup, koji se bio vratio u Trebinje, ponovno biva izagnan u Dubrovnik 1321., a Dubrovnik mu daje za rezidenciju napušteni benediktinski samostan na otočiću Mrkanu, kako bi, makar iz progonstva, mogao upravljati biskupijom.
Dubrovnik se osamostalio i ojačao na već stečenim posjedima od Epidaura do Orašca, uključujući i Elafitske otoke. Dubrovčani nadziru Mljet preko benediktinaca koji su pravi gospodari otoka, dok je Lastovo već 1252. dragovoljno ušlo u sastav Republike. No, za bolju zaštitu na moru, Dubrovniku je potrebno steći područje Stona i Rata, te otok Korčulu. Otkupivši Ston s Ratom od bosanskih i raških gospodara 1333., a nakon bezuspješnih pretenzija prema Korčuli, Dubrovnik traži zaštitu od sjeverne i istočne kopnene strane. Nastoji, a 1399. uspijeva kupiti od Stjepana Ostoje «Terrae novae», tj. područje od Kurila / Petrova Sela do Imotice. Kad je dvadesetak godina kasnije Dubrovnik ušao u posjed i Konavala, Republika je oblikovala svoje područje, nastojeći očistiti nauk bogumilstva i suzbiti utjecaj svetosavlja. Poziva u pomoć misionare – franjevce iz Bosne, a u svrhu toga gradi ‘strateški’ samostane u Rožatu, Slanom, Stonu, Cavtatu …
Korčula je od 1300. sijelo korčulansko-stonskog biskupa, dubrovačkog sufragana. Korčula se uporno odupire pokroviteljstvu Republike, a od 1420. priznaje suparničko mletačko vrhovništvo. No, zbog interesnih sukoba civilne i crkvene vlasti na Pelješcu, Republika nastoji razdvojiti Stonsku biskupiju od Korčule. Nastojanja su urodila plodom tek 1541. g. Tada su, naime, i Ston i Korčula ishodili zasebna biskupska sijela. Obje su biskupije, uz Trebinjsku, sufragani metropolije u Dubrovniku.
Dubrovački su nadbiskupi, po želji Republike, uglavnom stranci. Neki nisu ni dolazili u Dubrovnik već upravljaju preko vikara. Njihova odbojnost prema slavenskom jeziku i revnost za latinizacijom službe Božje dovodi do zabrane djelovanja glagoljaša. To sudbonosno pogađa Trebinjsku biskupiju, čiji su biskupi još i prognani. Trebinjska biskupija ostaje bez klera (glagoljaša), a Turci nadiru s istoka. Priliku koriste srpski kaluđeri. Sve se više vjernika latinskog obreda silom prevodi na ˝istočni˝. Gradnjom manastira Tvrdoš 1509., Zavale 1514. i Žitomislića 1563. istočni se obred u negdašnjoj katoličkoj kneževini Travunji proširio, a poglavito iza kako Zapadna crkva prihvaća gregorijanski kalendar, a Dubrovnik zatvara ˝Ilirski kolegij˝ 1643.g.
Unatoč mnogim nevoljama, kao što su: slabost sufraganskih biskupija, stalne prijetnje Venecije, priznavanje Osmanlijskog vrhovništva, te epidemije, požari i potresi, unatoč skoro potpunom razaranju u velikom potresu 1667. i «crne» 1806. godine kad su Crnogorci s Rusima opustošili i spalili Konavle, Župu, Rijeku, Gruž i čitavo Primorje, najteži je udarac za Republiku i Metropoliju bila Francuska okupacija. Francuzi su 25. svibnja 1806. zaposjeli Republiku, a nadbiskupija gubi svaku potporu. Dubrovnik gubi diplomaciju, a Napoleon drži i papu u sužanjstvu. U Korčuli je od 1802., a u Stonu od 1807. sedisvakancija. Francuzi ukidaju skoro sve redovničke zajednice, konfisciraju crkvena dobra, samostane i kolegij. Čak su i matične knjige na udaru. U nekim župama lokalni ‘šerifi’ oduzmlju postojeće matice. U svem tom zlu ipak je dobro što je Marmontovom odlukom od 31. svibnja 1808. ustanovljen licej s konviktom u samostanu sv. Katarine Sijenske, te što je uskoro i prestala francuska okupacija.
BULA PAPE LEONA XII. – 1828. GODINE
Nakon Francuza Austrija preuzima vlast u Dalmaciji, te uporno želi reorganizirati crkveno ustrojstvo. Stoga u Dubrovniku ‘sedisvacantia’ traje petnaest godina. Reforma je, bulom Leona XII. «Locum B. Petri» 30. lipnja 1828., donijela ukinuće biskupija u Korčuli i Stonu, a Dubrovačka je nadbiskupija, kojoj je sada priključeno područje dviju ukinutih sufraganskih biskupija, svedena na biskupiju. Istim aktom sv. Stolica ukida i carskom dvoru nepoćudnu metropoliju u Splitu, te osniva metropoliju u Zadru, kojoj je podvrgnuta biskupija Dubrovačka.
Nikola Ferić je posljednji trebinjski biskup. Iza njegove smrti 1818. Trebinje do danas nema vlastitog biskupa. Biskupijom su do 1839. upravljali iz Dubrovnika imenovani vikari, a od 1. siječnja 1840. biskupija u Trebinju postaje ˝personaliter unita˝ s Dubrovačkom, unatoč što je u drugoj državnoj zajednici. Takvo stanje ostaje do odluke pape Leona XIII. 1890., kad je Trebinjsko-Mrkanjska biskupija povjerena na upravljanje mostarsko-duvanjskom biskupu.
DVADESTO STOLJEĆE
Dok se pod Austrijom Dubrovnik počeo lagano oporavljati, 20. je stoljeće donijelo nove nevolje. Iza Prvog svjetskog rata Dubrovnik dolazi u novu državnu tvorevinu pod srpsko-pravoslavnom hegemonijom. Lastovo, koje je od starine pripadalo Dubrovniku, biva izdvojeno iz jurisdikcije Dubrovačke biskupije i pripojeno talijanskom dijelu podijeljene nadbiskupije u Zadru (1922.-1950.). Agrarnom reformom župe su izgubile većinu svojih posjeda.
Kad je pak kraljevska Jugoslavija željela pretvoriti svu oduzetu crkvenu imovinu, kao vjerozakonsku zakladu, u «erar», tj. državno dobro, biskupi su redom ulagali žalbe. Tako se žalio i biskup Carević i djelomično uspio. Dubrovačkoj biskupiji je 17. svibnja 1940. vraćen nekoć isusovački Kolegij Ragusinum, i bivši samostani: sv. Marije na Mljetu, sv. Klare, sv. Katarine i sv. Marije od Kaštela. Ali u novom komunističkom režimu ponovno je sve oduzeto, osim zgrade bivšeg Kolegija.
Drugi svjetski rat je donio nove ‘krvave’ nevolje. Dok je na području ove biskupije u ratu život izgubilo par stotina ljudi, u poraću je novi režim napravio četiri puta više žrtava. Do svršetka rata ubijena su četiri svećenika ove biskupije (Bagi, Brnobić, Kiss i Fantella) i 2 bogoslova (Katušić i Lucijan Đanović), a nakon rata ubijen je umirovljeni dubrovački biskup Carević, 11 biskupijskih svećenika (Bačić, Dobud, Falatar, Grković, Jelinović, Kalafatović-Milić, Krečak, Lajoš, Schmidt, Raguž i Tomašev), 2 bogoslova (Memunić i Trojanović), te 6 redovnika (Barač, Blažić, Barbir, Sokol, Tomašić i Perica) i 4 redovnička bogoslova (Beato, Karamarko, Franjković i Paladin). Na području ove biskupije ubijena su još 3 svećenika drugih biskupija (Betenšek, Brajnović i Zrno). Crkvi su oduzeta dobra koja su ostala iza francuske okupacije i agrarne reforme, te više župnih kuća i neki samostani.
Napokon, 1990. u Hrvatskoj završava krvavi totalitarističko-komunistički teror i dolazi do višestranačja u politici. No, s tim se ne mire dotad privilegirani. Potaknuti srpsko-crnogorskim imperijalnim apetitima, četnici započinju krvavi obračun u Hrvatskoj. Dok su u kolovozu 1991. započeli ratni sukobi u Kninu i Slavoniji, 27. rujna 1991. počela je okupacija Konavala. Uz teška razaranja okupirana je Župa, Rijeka Dubrovačka, te Primorje do Stupe i Malog Stona. Stanovništvo je iz sela prognano, a uhićeni su čamili u četničkim kazamatima u Bileći i Morinju. Ipak potkraj 1992. cijelo područje biskupije je oslobođeno, makar je okupacija u drugim dijelovima Hrvatske trajala do 1998. godine. Unatoč svemu Hrvatska je ostvarila samostalnost i došlo je vrijeme obnove koju prati i sv. Otac, te tri puta posjećuje Hrvatsku.
PAPA IVAN PAVAO II. I DUBROVNIK
Poseban događaj za povijest Dubrovnika bio je pastirski pohod sv. Oca pape Ivana Pavla II. Dubrovniku – 6. lipnja 2003. g.
U petodnevnom (trećem) pohodu Hrvatskoj Papa se, tog vrelog lipanjskog dana, susreo sa oko 70 tisuća vjernika u Gruškoj luci. Na misnom slavlju proglasio je blaženom Mariju Propetog Petković iz Blata, utemeljiteljicu družbe sestara Kćeri Milosrđa. Poslije slavlja, oko 13,30 sati, Papa je kroz koridor mnoštva nazočnih prošao iz Gruža do Biskupskog dvora u Gospinu Polju. U 17 sati se dovezao na Stradun gdje su ga čekali brojni vjernici. Prošavši papamobilom duž Straduna, Papa se zadržao pred crkvom sv. Vlaha, potom otputovao prema uzletištu ispraćen mnoštvom zahvalnih vjernika.
Slijedeće godine na svečanoj sjednici Gradskog vijeća uoči sv. Vlaha, zaštitnika Grada i biskupije, papa Ivan Pavao II. proglašen je počasnim građaninom Dubrovnika. Izaslanstvo biskupije i grada predvođeno tadašnjim biskupom Želimirom Puljićem i gradonačelnicom Dubravkom Šuica povelju počasnog građanina uručilo je Papi na audijeniciji u Vatikanu 29. travnja 2004. godine.
Informacije
- Površina biskupije: 1368 km2
- Broj dekanata: 6
- Broj župa: 61
- Broj stanovnika: cca 87 000
- Broj katolika: cca 77 000
- Nebeski zaštitnik: Sv. Vlaho (Blaž), biskup i mučenik