Započinje novo liturgijsko vrijeme – vrijeme došašća – i nova liturgijska godina. Došašće je vrijeme liturgijske godine u kojem se kroz molitvu, dobra djela i razmišljanje o otajstvima naše vjere, pripravljamo za najradosniji blagdan liturgijske godine – blagdan Božića, blagdan rođenja Gospodina našega Isusa Krista. Pri tom se prisjećamo prvog Kristovog dolaska i iščekujemo njegov konačni dolazak. Za svakog od nas to će se dogoditi u času smrti, a za sve nas na kraju vremena kad će prestati postojati nebo i zemlja – svijet koji poznajemo – i dogoditi se novo nebo i nova zemlja, novi svijet u kojemu će Isus Krist biti sve i u svemu. Želimo li biti dio tog novog svijeta ne smijemo se zapustiti i opustiti, nego u svakom trenutku trebamo biti pripravni. Zato nas današnje evanđelja ozbiljno upozorava: „Pazite! Bdijte jer ne znate kad je čas.“
Svi živimo u iščekivanju i traženju nečega što će nas ispuniti, nečega što će zadovoljiti našu potrebu za konačnom srećom. Ta iščekivanja i te želje nas oblikuju. One određuje da budemo ovakvi ili onakvi, da se ponašamo na ovaj ili onaj način. One su kao nekakva unutarnja snaga koja nas potiče na djelovanje, na stvaranje izbora i stvaranje odluka, na opredjeljenje. Stoga je uistinu važno saznati koja su to naša iščekivanja, naše želje, naša najintimnija nadanja.
Kao poticaj za ispitivanje svojih iščekivanja, želja, nadanja preporučujem televizijski film RAI-a o sv. Filipu Neriju snimljen 2010. pod nazivom „Preferisco il Paradiso“ ili „Preferiram Raj“. Ovim izrazom sv. Filip u filmu izražavao svoje iščekivanje, želje i najintimnije nadanje za koje je živio i koje je želio prenijeti na svoje gojenice. U filmu u tom kontekstu postoje dva zanimljiva i međusobno povezana dijaloga koje donosim u svom slobodnom prijevodu. Prvi se odvija između sv. Filipa i njegovog gojenca Aurelia, a drugi između sv. Filipa i Pape.
I. dijalog:
Aurelio: – Ja ću, dragi momci i Filipe, ostvariti crkvenu karijeru. Želim postati biskup.
Filip: – A zatim?
Aurelio: – A zatim ću, nakon što sam napravio prvu stepenicu, moći ići naprijed i dobiti koju nuncijaturu.
Filip: – Sigurno! A zatim?
Aurelio: – A zatim, zatim bih mogao postati kardinal.
Filip: – A zatim? Zatim papa?
Aurelio: – Moguće, da!
Filip: – A zatim?
Aurelio: – Zatim dosta Filipe. Moj će život završiti.
Filip: – I što si stekao? Dobro, jedimo, naprijed.
II. dijalog:
Filip: – Da bi bili slušani treba dati malo pravila. Ja sam izabrao samo jedno jedino. Djelatnu ljubav.
Papa (jednom od kardinala): – Dajte mi Vaš šešir.
…
Papa: – Oče Filipe, približi se. Nitko ga ne zaslužuje više od Vas.
Filip: – Svetosti, ja kardinal?Preferiram Raj!
Ne bih htio da dijaloge iz ovog filma, koji su vjerojatno nadahnuti predrasudama o službama u Crkvi, krivo shvatimo. I crkvenim službama se može doći u Raj! Preduvjet je da ih shvaćamo kao služenje, a ne kao karijeru. I, naravno, ako nas u obavljanju tih službi vodi ono jedino pravilo djelatne ljubavi. Ovi dijalozi su nas, zapravo, željeli upozoriti na krivo shvaćanje Crkve koje može biti prisutno čak i među članovima Crkve, makar je svojstvenije ljudima izvan Crkve koji svoj sustav vrijednosti prenose i na svoje promatranje Crkve. Ono je najčešće plod predrasuda, ali ne i uvijek. Ono sigurno nije plod predrasuda ako mi koji smo dobili određene službe u Crkvi dozvolimo da nas zahvati svjetovni mentalitet koji nema ništa s crkvenim poslanjem i svojim bahatim pristupom ostavljamo dojma da sve činimo zbog novca ili karijere. To je ono s čim se od početka svoga pontifikata želi suočiti papa Franjo i što neumorno etiketira kao zlo koje treba iskorijeniti iz Crkve. Učinio je to i u propovijedi u kojoj je spominjao cjenike u crkvama, a koja je kod nas izazvala toliku pažnju i, kao i obično, pogrešne i zlonamjerne interpretacije. No nije ovo sve na što nas upozoravaju ovi dijalozi. Oni su nam, imali mi crkvenu i bilo koju drugu „karijeru“ ili ne, svojevrstan ispit savjesti, prilika da se ispitamo nad onim što dolazi nakon onih naših i svakodnevnih i osobito nakon onih naših životnih izbora. Jer i u našem slučaju će doći onaj zatim nakon kojeg dolazi smrt i kad će jedini valjan odgovor biti ono: – Preferiram Raj!
U ovo se i te kako uklapa Isusovo upozorenje iz današnjeg evanđelja: „Bdijte … jer ne znate kad će se domaćin vratiti. … Što da vam kažem: Bdijte!“ „Bdjeti“ ne znači odreći se službe ili života, niti besposleno iščekivati budućnost, zanemarujući sadašnjost. Bdjeti i biti pripravan ne znači stajati prekriženih ruku, ne znači bježanje od osobne odgovornosti za svijet i život koji živimo. „Bdjeti“ znači aktivno živjeti sadašnjost u kojoj i kroz koju Isus Krist također dolazi. Ispravno bdijenje je ono bdjenje koje je animirano djelatnom ljubavlju, bdijenje tijekom kojeg se čini sve što je moguće da bi svijet i čovjek postali bolji. To je ono bdijenje u kojem ja, bez obzira koju ulogu imam u Crkvi i društvu, vođen djelatnom ljubavlju činim samo ono i sve ono što je iskreno, istinito, pravedno, lijepo i dobro, da bih svijetu i ljudima pokraj sebe mogao posvjedočiti blaženu nadu i da bi taj svijet po meni postao iskreniji, istinitiji, pravedniji, ljepši i bolji.
Iznad svih zemaljskih iščekivanja trebamo, međutim, živjeti u iščekivanju domaćinova povratka, ponovnog dolaska Gospodina našega Isusa Krista. Cilj i smisao našeg postojanja, vrhunac našeg iščekivanja, je biti s Isusom Kristom dionik vječne radosti. Živjeti bdijući znači biti svjestan toga da su Krist i njegova riječ jedini i konačni kriterij vrednovanja svih stvari, znači biti budni, znači ne prepustiti se mentalitetu ovog svijeta, nego sve što činimo, a sve što činimo trebamo činiti vođeni djelatnom ljubavlju, činiti vođeni onim temeljnim načelom koje je sv. Filip Neri u spomenutom filmu sažeo u rečenicu: – Preferiram Raj! Tek kad to uspijemo, Došašće će nam postati istinska priprava za konkretni Božić, ali i istinska proslava prvog i istinsko iščekivanje konačnog Kristovog dolaska, a tim i stvarno posadašnjenje tih dvaju Kristovih dolazaka u našem osobnom životu, životu naših obitelji, naših kršćanskih zajednica i našeg društva.