Ušli smo u novu liturgijsku godinu i liturgijsko vrijeme adventa ili došašća. Došašće je liturgijsko vrijeme obilježeno budnim iščekivanjem konačnog Kristovog dolaska na kraju vremena, prisjećanjem i liturgijskim posadašnjenjem prvog Kristovog dolaska i prepoznavanjem otajstvenih Kristovih dolazaka u našem vremenu.
Potaknut liturgijskim čitanjima Prve nedjelje došašća, želio bih razmišljati upravo o ovom budnom iščekivanju konačnog Kristovog dolaska, koje u sebi nužno uključuje svijest o prvom Kristovom dolasku, ali i koje se, također nužno, živi u sadašnjosti.
Da bih približio o kakvom se to budnom iščekivanju u radi poslužiti ću se slikom minera koji zapalio fitilj i za kojega zapaljenjem fitilja nije sve gotovo, nego započinje vrijeme intenzivnog iščekivanja da se dogodi eksplozija. To intenzivno iščekivanje znači da se miner, koliko god da je iskusan, nakon zapaljenja fitilja neće ponašati opušteno, da neće misliti i činiti neke druge stvari i sl., nego da će biti koncentriran na eksploziju. I dok god se ne dogodi eksplozija, za njega zapaljenje fitilja nije prošlost nego trajna sadašnjost, nešto započeto u prošlosti, prisutno u sadašnjosti, ali i što će se u svojoj punini očitovati u budućnosti.
U ovoj slici, iako nesavršenoj kao što su sve slike, u mineru možemo prepoznati Boga Oca koji je u Isusu Kristu zapalio „fitilj“ spasenja, ali i svakog od nas kršćana, nas koji smo po krštenju dozvolili da se taj zapaljeni žar spasenja prenese i nas, da bude zapaljen i u našem životu. „Eksplozija“ koju budno iščekujemo se, međutim, još nije dogodila. Naše otkupljenje koje se u Isusu Kristu već dogodilo, nije još konačno dovršeno, nego će se to dovršenje dogoditi, kao i u slučaju eksplozije, u nekom budućem trenutku. Taj budući trenutak je ponovni Kristov dolazak, koji će se za svakog od nas osobno dogoditi na kraju našeg života, a za čovječanstvo i svu stvorenu stvarnost na kraju vremena. Vrijeme došašća, i osobito ova prva nedjelja tog liturgijskog vremena, nas želim podsjetiti upravo na ovo da se događaj spasenja u Isusu Kristu, u koje smo i mi uključeni po krštenju, već dogodio, ali i da se još nije dogodilo njegovo konačno dovršenje. Drugim riječima, želi nas podsjetiti da vrijeme nije zatvoren krug, iako svake godine ponovo slavimo ista liturgijska vremena u svom redovitom godišnjem ciklusu, i da se nikad ne vraćamo na ono što je bilo, nego da uvijek idemo naprijed prema onom što će biti. Taj vremenski hod naprijed je hod od Krista koji je Alfa, početak svega, onaj u kojemu se već dogodilo naše spasenje, prema Kristu koji je i Omega, kraj svega, onaj u kojemu će se dogoditi konačno ostvarenje spasenje koje već je, ali i još nije.
Bog je po Isusu Kristu izveo naše stvaranje i omogućio naše spasenje u onom što je već, jer se dogodilo. Bog će po Isusu Kristu ostvariti i obećano dovršenje našeg novog stvaranja i spasenja u onom što još nije, jer se još nije dogodilo. U međuvremenu, između onog „već“ spasenja i onog „još ne“ spasenja, naše vrijeme je, vrijeme Crkve, naše sada koje nam je dano na raspolaganje da ga, poučeni događajem spasenja iz prošlosti i osnaženi nadom konačnog spasenja u budućnosti, dobro iskoristimo. Ovo naše „sada“ spašenih, kao i naše „još ne“ spašenih, ovisi o spasenju koje se „već“ dogodilo. Ali naše „još ne“ spašenih, ovisi ne samo o onom spasenju koje se već dogodilo, nego i o našem sada življenja plodova tog spasenja. Drugim riječima, o tome kako živimo sada spasenja koje se već dogodilo, koristeći plodove i milosti tog spasenja, ovisi naše konačno spasenje.
Što je, međutim, to što u našem sada življenja spasenja koje se već dogodilo odlučuje o našem sutra konačnog ostvarenja tog spasenja? Isus je u današnjem evanđeoskom ulomku vrlo jasan svojim odgovorom na to pitanje, i to u negativnom i u pozitivnom smislu. Kad nam kaže: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji“ i onda tome dodaje: „Budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“, onda nam jasno poručuje da sutra našeg konačnog spasenja ovisi o stilu života kojim živimo svoj život spašenika sada. Ako je taj životni stil obilježen pretjerivanjem u korištenju ovozemaljskih vrijednost bez promišljanja o trajnim vrijednostima, onda će nam spasenje koje „već jest“, izmaći u onom budućem neodređenom trenutku „još ne“ spasenja. Ako je taj životni stil obilježen življenjem našeg sada umjerenim korištenjem ovozemaljskih vrijednosti i u usmjerenost onim trajnim vrijednostima u budnom iščekivanju i molitvi, onda se ne trebamo bojati jer će sigurno ono spasenje koje se već dogodilo, i u skladu s kojim živimo svoj sada budni i u molitvi, doseći svoje konačno dovršenje kad za to dođe trenutak.
Sjećam se da bi kad sam bio dijete mineri vikali: „Mina! Mina!“ Danas to čine sirenama. I ovo današnje evanđelje je nešto poput tog povika: „Mina! Mina!“, nešto poput sirena koje zovu na uzbunu, upozoravajući nas da se spasenje već dogodilo, ali i da nije konačno dovršeno, nego će to biti u nekom neodređenom budućem trenutku za koji moramo biti pripravni svjesno živeći naše sada spasenja koje je već, ali i još nije. Kako ćemo reagirati na taj povik ili obavijest, to ovisi o nama samima, nama koji slušamo taj poziv, odnosno upozorenje. Ako ne dozvolimo da nas to upozorenje dotakne i trgne, odnosno ako zaboravili na ono spasenje koje se već dogodilo, živeći kao da se nije dogodilo „u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama“, za nas će taj budući dan koji sigurno dolazi biti dan tjeskobe i straha. Ako, međutim, živimo u skladu s onim što se već dogodilo budni i u molitvi, onda će nam taj dan, dan koji sigurno dolazi, dan kad ćemo se biti suočeni s konačnim ponudom Božjeg spasenja, biti dan kad ćemo moći, u skladu s Isusovim ohrabrenjem u današnjem evanđeoskom ulomku, biti uspravljeni i podignute glave jer se približilo naše otkupljenje.