Započinjemo novu liturgijsku godinu u kojoj ćemo slijediti Isusov povijesni događaj spasenja sljedeći evanđelje koje je napisao sv. Luka. Prvi dio liturgijske godine sastoji se od četiri nedjelje, simboliziraju ih četiri svijeće, a zove se advent ili došašće. To je vrijeme bliže priprave za najradosniji kršćanski blagdan, blagdan Božića.
Drugi vatikanski koncil – a u Godini vjere obilježavamo pedesetu obljetnicu njegovog početka – ovako objašnjava liturgijsku godinu: U godišnjem ciklusu Crkva razvija svekoliko Kristovo otajstvo, od utjelovljenja i rođenja sve do uzašašća, do dana Pedesetnice i do očekivanja blažene nade i dolaska Gospodinova (SC, 102). Polazeći od ovog koncilskog teksta, ovo vrijeme došašća otkrivamo kao pripravu za taj naš godišnji liturgijski hod s Kristom od priprave na Božić, Božića i božićnih otajstava, preko Isusovog javnog djelovanja, njegove muke i smrti, do njegovog uskrsnuća, uzašašća i silaska Duha Svetoga po kojemu je Krist cijelu Crkvu, a u njoj i svakog od nas, uključio u svoje veliko otajstvo spasenja.
Za mnoge današnje kršćane vrijeme došašća je, nažalost, izgubilo značenje priprave za Božić u kršćanskom značenju, a umjesto toga je postalo pogodno vrijeme za propagandne i komercijalne svrhe koje su tom vremenu, a onda i Božiću na koji nas to vrijeme pripravlja, oduzele svaku povezanost s događajem rođenja Isusa Krista koji u Božiću otajstveno slavimo. Sve će se nuditi i sve će se tražiti, osim onoga kojeg bi se trebalo tražiti i iščekivati, Boga koji dolazi u Božiću i postao S nama Bog. I ne samo da ga se ne traži u svijetu trgovine koji sebe i svoj interes stavlja na prvo mjesto – svi duboko osjećamo posljedice toga – nego ga se sustavno pokušava izbrisati iz svakodnevnog života. Imam osjećaj da se u ovom našem vremenu događa baš ono na što nedvosmisleno upozorava današnje evanđelje kad kaže: Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Osobito ovo upozorenje vrijedi za ovo liturgijsko vrijeme, koje je za mnoge postalo tek vrijeme proždrljivosti, pijanstva i životnih briga.
Što je s nama praktičnim vjernicima, nama koji se, više-manje, trudimo iz nedjelje u nedjelju slijediti tijek liturgijske godine redovitim sudjelovanjem u euharistijskim slavljima? Jesmo li mi izuzeti iz svega toga? Bojim se da je odgovor negativan. Naš problem nije, kao u drugih, prizivanje u sjećanje i posadašnjivanje liturgijskim slavljima prvog Kristovog dolaska kad je Bog, učinivši da nikne Davidu izdanak pravedni, ispunio obećanje dano po poroku Jeremiji, niti nam je problem proslava njegovog dolaska u konkretnom Božiću i razmišljanje o njegovom konačnom dolasku na kraju vremena kad ćemo ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Naš problemom je to što smo slabo pripravljeni za svakodnevne Kristove dolaske u vrijeme i prostor u kojemu živimo. Iz toga, zapravo proizlazi zaključak da i mi imamo krive pojmove o prvom Kristovom dolasku, da krivo slavimo njegov dolazak u konkretnom Božiću, ali i da imamo pogrešna očekivanja od njegovog konačnog dolaska. Ne prepoznajemo li Kristove dolaske u svom prostoru i vremenu, znači da ga nismo otkrili u prvom dolasku, ali i da ga nećemo pronaći u sljedećem Božiću, niti će on nas prepoznati o svom konačnom dolasku.
Kako nam to Krist danas dolazi, a mi ga ne prepoznajemo? Na ovo pitanje nije moguć jednoznačan odgovor. Krist nam dolazi na različite načine. Dolazi nam u Crkvi koja je – kako piše u Poruci Božjem narodu s 13. opće redovite sinode – prostor koji Krist nudi u povijesti gdje ga možemo susresti, jer joj je on povjerio svoju riječ, krst pokojemu postajemo djeca Božja, svoje Tijelo i svoju Krv, milost opraštanja grijeha, osobito u sakramentu pomirenja, iskustvo zajedništva koje je odraz otajstva samog Presvetog Trojstva, snagu Duha Svetoga koji rađa ljubav prema svima. Ovaj ulomak iz poruke sinodalnih otaca nas podsjeća na to da nam Isus dolazi i u sakramentima, i u svojoj riječi, i u braći i sestrama, a iz Kristovih riječi saznajemo da nam on napose dolazi u onima koji su nam najbliži i koji su najpotrebniji. Ako nam u ovom vremenu Krista dolazi, a mi ne želimo s njim razgovarati u molitvi i susresti ga u misi i u njegovoj riječi, s njim se pomiriti u pokori i blagovati ga u pričesti, ako on prolazi mimo nas gladan, gol, bos, ako ga ne prepoznajemo u svojim bližnjima, ako mu ne želim oprostiti i s njim se pomiriti u onima koji su nas povrijedili i koje smo povrijedili, ako ne izvršavam svoje obveze, ako mu ne činimo dobro i još mnogo tih ‘ako’ i to ne samo onih da mu ne činimo ono što smo dužni učiniti, nego i onih u kojima mu činimo i ono što ne bismo smjeli, onih u kojima mu činimo zlo, onda je uzaludno naše sjećanje na njegov prvi dolazak, uzaludna je naša priprava za Božić i proslava Božića, onda će on doći i proći neprimijećen i danas i sutra, a i na kraju o konačnom dolasku. Tad ćemo, zapravo, i mi biti neprimijećeni od njega i on od nas. Mi ga nećemo prepoznati i on nas neće prepoznati. I ostat ćemo jedni drugima stranci zauvijek.
Isus ne želi da se to dogoditi, a to se ni neće dogoditi poslušamo li dvostruki savjet iz današnje liturgije. Najprije je to Pavlov savjet da bismo jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju i srca nam bila besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime. Zatim je to i savjet koji nam je dao Gospodina pozivajući nas na budnost i molitvu: Budni budite i u svako doba molite da uzmognete … stati pred Sina Čovječjega. Hoćemo li ove savjete usvojili u svom životu i živjeti u skladu s njima? O odgovoru na ovo pitanje ovisi kvaliteta našeg slavlja prvog tajanstvenog Kristovog dolaska kojeg ćemo se prisjetiti u skorom Božiću, naše sadašnje susretanje Krista u njegovom otajstvenom dolasku u liturgiji i bližnjima, ali i naša vječna budućnost kad ćemo, htjeli mi to ili ne, stati pred Sina Čovječjega.
Vjerujem da nam u ispitivanju i pronalaženju odgovora na pitanje naše spremnosti za sve ove susret s Kristom može pomoći meditacija Da Isus dođe danas… Nikole Kuzmičića:
Da Isus dođe danas …
Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra?
Ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?
Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govorio ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?
Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš?
Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati ga sa svim svojim prijateljima?
Ili bi se ponadao da neki neće navraćati dok On ne završi posjet?
Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno?
Ili bi odahnuo kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio,
da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom …
Nikola Kuzmičić