Nije potrebno govoriti da ljudski život nije uvijek lijep, radostan i ugodan. Život to sam pokaže, prije ili kasnije. Poteškoća ove ili one vrste imamo svi. Osim onih, rekao bih, svakodnevnih poteškoća, kojima smo često uzrok mi sami sebi, a često i drugima oko sebe, kao i oni nama, svi se suočimo i s problemima i poteškoćama koje nemaju uzrok u nama, nego izmiču našoj volji. Ovo se u konačnici svede na onaj krajnji problem s kojim se treba suočiti svaki čovjek, a taj problem je problem bolesti i umiranja.
Na ovo možemo ne misliti ili na neki način potisnuti u svoju podsvijest, ali tim nećemo i ne možemo promijeniti stvarnost. Možemo također, zahvaljujući modernoj medicini, uvelike olakšati bol i produžiti ljudski život. Ali ne možemo i nikad nećemo moći – oni koji tvrde drukčije su prodavači magle – ukloniti bol i smrt iz našeg života.
O ovoj stvarnosti, stvarnosti suočavanja s ljudskom boli i sa smrću, i to u jednom od svojih najgorih oblika kao što je smrt vlastitog djeteta, govore nam i današnja liturgijska čitanja.
Prvo čitanje govori o onom što je Bog po proroku Iliji učinio u situaciji smrti djeteta i boli njegove majke. Evanđelje nam prenosi što je u sličnoj situaciji napravio Isus. Premda nam u oba slučaja u oči upada čudesno uskrišenje, ono nije glavna tema današnje liturgije. To je tema samo utoliko ukoliko nam objavljuje Iliju kao čovjeka Božjeg, u čijim ustima je istinita riječ Gospodnja, a Isusa kao Gospodina, kako ga Luka ovdje po prvu put oslovljava, ili velikog proroka u kojem Bog pohodi svoj narod, kako su ga oslovili oni koji su vidjeli čudo uskrišenja. Glavna tema današnjeg evanđelja, a s njim i spomenutog prvog čitanja, puno je aktualnija i izvrsno se uklapa u Izvanredni jubilej milosrđa. Ta tema je Božje suosjećanje s onima koji pate zbog gubitka svojih najbližih. Bog u Ilijinu slučaju suosjeća sa ženom koja ga je ugostila, a čiji sin je umro. Bog u Isusu Kristu suosjeća sa ženom udovicom iz Naina koja pokapa sina jedinca. Čitamo: „Kad je Gospodin ugleda, sažali se nad njom i reče joj: ‘Ne plači!’“
Moguće je izdvojiti barem dva razloga koji potvrđuju da je osnovna poruka današnjih liturgijskih čitanja suosjećanje Boga s čovjekom koji pati, koji je nesretan, kojeg boli, koji umire.
Prvi razlog je vjerojatno slučajan – ako u liturgiji, koja je posadašnjenje otajstava spasenja u sasvim odrađeni povijesni trenutak, može išta biti slučajno – ali meni se čini važnim jer nas smješta u liturgijski kontekst. Prije dva dana smo, naime, proslavili svetkovinu Presvetog Srca Isusova. Upravo je to svetkovina koja svojom simbolikom i otajstvom govori o Bogu koji s nama suosjeća. Bog je, čitali smo, pastir koji traži izgubljene, dovodi natrag zalutale, povija ranjene, krijepi nemoćne, bdije nad pretilim i jakim. On je onaj koji odvodi na poljane zelene i vrutke tihane, krijepi i upravlja, prati dobrotom i milošću. On je onaj koji se raduje nad pronađenim. Dapače, još više. On je onaj koji je položio život za izgubljene! Bog je, drugim riječima, Ljubav koja nas ljubi. I jer nas ljubi on suosjeća s nama i našom boli pridružujući nam se u toj našoj boli svojom mukom i smrću, svojim probodenim srcem iz ljubavi prema nama, ali i pobjedom nad boli i smrću koja se dogodila njegovim uskrsnućem, a kojom je nad svakom boli i svakom smrću ponovio riječi koje je uputio mladiću u današnjem evanđelju: „Kažem ti, ustani!“
Drugi razlog, još važniji, da je tema evanđelja suosjećanje, a ne čudo, je činjenica da se u našem poretku stvari čuda ne događaju ili se događaju veoma rijetko. Ako se i dogode, onda ona samo na određeno vrijeme odgode ono s čime ćemo se opet jednog dana trebati ponovo suočiti. Čuda se danas ne događaju, ali se i danas događa – ovo je važno zapamtiti – Božje suosjećanje! Kad nam se čini da su nas svi ostavili, da nam nitko ne može pomoći, da je kraj svih nada, znajmo da nismo sami, da je kraj nas onaj koji razumije našu bol i s nama suosjeća, da je s nama i kraj nas naš Bog.
Mnogi kršćani, nažalost, u osobnom suočavanju s boli – vlastitom i boli bližnjih – i smrću – vlastitom i smrću bližnjih – ovo zaborave. Umjesto da s vjerom uz sebe u svojoj boli primijete Boga koji s njima suosjeća, oni u Bogu vide Moloha koji ždere svoju djecu, koji im se osvećuje, koji ih kažnjava, zbog ovih ili onih grijeha, njih ili njihovih očeva. I onda njihova situacija biva još gora jer se umjesto nade i utjehe koju može dati samo Gospodinovo suosjećanje i ljubav, u njima se javljaju osjećaji beznađa, nemira, pa čak i mržnje.
Postoje među kršćanima i oni drugi, oni koji u vlastitoj patnji i boli – svjesni da je Bog s njima i uz njih, da ih Bog ljubi i s njima suosjeća – bivaju pročišćeni, postaju kroz patnju bolji ljudi i bolji kršćani. Vjerujem da je takvih većina, a htio bih da se i mi možemo među takve svrstati.
Izuzmem li bolest i smrt majke, a ona je posve normalan događaj s kojim se prije ili kasnije trebamo suočiti, osobno nisam imao iskustvo velike boli, a niti osobnog suočavanja s neshvatljivom smrću bližnjih. Svjedočio sam, međutim, brojnim iskustvima boli i osobito bolnih rastanaka drugih. I puno puta sam se divio snazi s kojom ljudi vjere nose svoju bol, ali i s kojom se suočavaju sa smrću bližnjih i s vlastitom smrću. Tu snagu im je davala vjera da u svojoj boli, patnji, svom umiranju, nisu sami. Želio bih da i ja imam njihovu snagu, da uvijek – a osobito kad je riječ o suočavanje s vlastitom bolešću i smrću – budem svjestan da nisam sam, nego da je kraj mene, bliže nego li sad dok me to ništa ne dotiče, moj Bog koji sa mnom suosjeća. Ma kako bude teško ono s čim ću se suočiti to će, uvjeren sam, s njim biti podnošljivo.
Želeći i svima vama sve najbolje, osobito želeći da se nikad ne suočite sa smrću poput onih iz današnje liturgije, jer su to najgori oblici smrti s kojima se možemo suočiti, zaželio bih vam i ono što je od toga još važnije, a to je da u trenucima patnje i boli, trenucima suočavanja sa smrću drugih i vlastitom smrću, budete svjesni da niste sami, nego da je Bog s vama i uz vas kao onaj koji vas ljubi, onaj koji s vama suosjeća.