Na nekom je otoku život bio lijep i miran i ljudi su rado tu živjeli. Najednom je taj nekad miran i tih otok, zbog malih skupina koje su svojim ponašanjem terorizirale sve ostale, postao gotovo nesnosno mjesto. Pošteni ljudi bili su veoma zabrinuti. „Moramo biti stroži s onima koji uzrokuju poteškoće i vode nas u nesreću“, govorili su. „Ne možemo ih uništiti, ali ih možemo ograditi. Okupiti ćemo ih na posebnom dijelu otoka i ograditi ih visokim zidom kako nam više ne bi moći krasti i činiti zlo. Ako to već žele činiti neka to čine jedni drugima.“ Izabrali su kamenit i sjenoviti dio otoka i ogradili ga zidom. I razdvajanje je započelo. Zamisao je bila veoma jednostavna jer svi su znali kriterije za isključenje. Isključeni su trebali biti psovači, kockari, pijanice, preljubnici, varalice, lopovi, prodavači droge, ubojice i sl. Iako su kriteriji bili jasni, odvajanje ipak nije bilo lako provesti. Ljudi su se odupirali. Nisu željeli da ih se svrstava u neku od nabrojenih skupina. Znali su što ih čeka, da će biti izdvojeni i obilježeni. Njihove obitelji bi se razrušile, djeca bi ostala siročad, ostali bi bez prijatelja. Usprkos svemu, ‘čišćenje’ otoka se nastavljalo. S jedne strane su bili oni koji su bili proglašeni grješnicima, a s druge strane oni koji su sebe smatrali poštenim, pravednima, vjernicima, uglednim ljudima koji su se držali zapovijedi i propisa. Na otoku je živio i sveti čovjek Antun koji se, premda se podrazumijevalo da će on ostati na poštenoj strani otoka, svojevoljno odlučio da će se preseliti na njegovu grješnu stranu. „Antune to nije pravedno“, prosvjedovali su dobri ljudi. „Zašto ti koji si dobar i pošten ne želiš ostati s nama, nego ideš tamo gdje su zli i nepošteni?“ „Ne želim ostati s vama – odgovorio im je Antun – zato što vi mislile da ste nedužni, miroljubivi i pošteni, a da su oni drugi samo zli, a zapravo ste u zabludi. Tko može prosuditi koji je čovjek dobar, a koji ne? Tko od vas može reći da nikad nije učinio niti jedno loše djelo? Sve ono što zamjerite drugima činite i vi sami. Zatvorivši svoju braću i sestre, uskratili ste im mogućnost obraćenja i time ste teško sagriješili. Ja sam na ovoj strani zida, zato što sam grješnik koji je učinio i loša djela.“ Stanovnici otoka shvatili su Antonovu poruku i odlučili srušiti zid koji je dijelio dobre od zlih (usp. Božo Rustija, Sitne zgode za dušu, KS, Zagreb 2004., str. 30-31).
Ako smo pažljivo pratili ovu priču, onda smo, mogli otkriti zašto su u Isusovim kontaktima s ljudima baš farizeji uvijek izvlačili deblji kraj, pa čak i onda kad su ga pozivali u goste i častili, kao što je to učinio farizej Šimun u današnjem evanđelju. Nije se to događalo zato što su farizeji bili loši i pokvareni, nego zbog pogrješne slike koju su imali o Bogu, a tome je posljedica bilo to da su imali i pogrješnu sliku o sebi i o drugima oko sebe. Zbog ove pogrješne slike o Bogu oni su u Isusu prepoznavali tek drvodjeljina sina i lutajućeg propovjednika kojega je farizej Šimun pozvao na ručak zato što je postao poznat, ali koji je, makar je poznat, ispod njegove razine i razine drugih farizeja, a zato i nevrijedan da mu iskaže počast koju mu je bio dužan iskazati kao svome gostu. Zbog pogrješne slike o Bogu, Šimun ni u ženi koja je prišla Isusu sva zaplakana da bi mu iskazala počast ne prepoznaje ljudsku osobu s njezinim dostojanstvom, ženu potrebnu Božjeg oproštenja i ljudskog smilovanja, nego prepoznaje tek grješnicu. Izgubio je iz vida ženu u njezinom dostojanstvu i od nje mu je pred očima ostao samo njezin grijeh: „Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče“.
Da ne bismo ponovili farizejevu pogrješku i pomislili da su takvi bili samo farizeji Isusovog vremena, pomaže nam prvo čitanje. To čitanje je nastavak prekrasne starozavjetne prispodobe o čovjeku koji je imao puno ovaca, ali koji svog gosta nije počastio mesom svojih ovaca, nego je za njega ukrao i zaklao jedinu ovcu svog siromašnog susjeda. To je prispodoba koju je prorok Natan ispričao kralju Davidu nakon preljuba s Bat-Šebom i ubojstva Urije Hetita, da bi mu ukazao na dvostruko zlo koje je počinio učinivši preljub i ubivši Uriju Hetita. Natan je svoju prispodobu, a tim i započinje današnji svetopisamski ulomak, zaključio riječima upućenim Davidu: „Ti si taj čovjek“.
Da, „ti si taj čovjek“. U tome „ti“ prepoznajem i sebe samoga. Pozivam i tebe da se prepoznaš u tome „ti“. Mi, kršćani ovog vremena, osobito mi svećenici koji ponekad olako moraliziramo, smo pozvani u sebi samima prepoznati farizeja koji čuči, procjenjuje i na kraju osuđuje na temelju svojih ljudskih predrasuda o Bogu i bližnjima. Možda smo upravo mi katolici – kako to sugerira jedna šala o prostoru u raju koji je ograđen visokim zidom i koji je rezerviran za nas katolike i da bismo mislili da smo sami u raju – u najvećoj opasnosti da se danas pretvorimo u farizeje koji odbacuju i osuđuju druge na temelju svojih predrasuda o Bogu koji je, kako kaže na jednom mjestu apostol Ivan „veći od našega srca“ (1 Iv 2, 20). Dakako ne bih želio – ta to mi ne dozvoljava ni drugo današnje čitanje i jasna Pavlova poruka de se „čovjek ne opravdava djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista“, da ovo netko shvati kao izjednačavanje vjera, što je danas postalo moderno, ili dovođenje u pitanje jedincatosti i sveopćosti Krista Spasitelja, jer svi koji se spašavaju po njemu se spašavaju, i jedincatosti i sveopćosti Crkve kao sakramenta spasenja. Želio bih samo da i šalu na naš katolički račun shvatimo kao poruku da druge ljude ne sudimo i odbacujemo zato što su drugačiji od nas, jer Bog to ne čini, kako smo vidjeli i iz evanđeoskog primjera.
Mislim da je ovo jedini način da se prepoznamo i u drugoj ulozi iz današnjeg evanđelja, ženi grješnici. „Ti si taj čovjek“ – rekao je Natan Davidu koji mu se zaklinjao: „Tako mi živog Gospodina, smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio!“ (2 Sam 12, 5), a ovaj je nakon što je spoznao da je to on, a ne netko drugi, ponizno rekao: „Sagriješio sam protiv Gospodina“. Lako je uprijeti prstom u druge i druge osuditi! Potrebno je, međutim, pogledati u sebe i reći zajedno s Davidom: Ja sam sagriješio protiv Gospodina. Ja sam sagriješio protiv bližnjega. Bez toga se, toga priznanja: „Sagriješio sam protiv Gospodina“, ne može osobno čuti niti ona poruka koju je Natan uputio Davidu: „Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti“, a niti ona Isusova poruka upućena ženi: „Oprošteni su ti grijesi. Vjera te tvoja spasila! Idu u miru!“ Možda će i tad farizeji ovog svijeta, u nama kršćanima, katolicima, svećenicima, Crkvi, vidjeti tek ‘grješnicu’, ali to nije važno, a nije važno jer će Isus koji svojim pogledom prodire kroz omot grijeha i grješnosti, u nama vidjeti ženu i muškarca, palog čovjeka s njegovim dostojanstvom, koji baš zato što je grješan i što je spoznao svoju grješnost postaje sposoban i za ljubav i da sam bude ljubljen.
Vratimo se na priču s početka našeg razmišljanja, priču u kojoj su stanovnici nekog otoka pokušali odjeliti dobre od zlih, učiniti da se svi oni koje su oni procijenili kao zle stjeraju u neki mračni kut njihovog otoka, da ne bi bili vidljivi i škodljivi, priču koja se u ovom ili onom obliku ponavljala mnogo puta. Pokušajmo sebi posvijestiti da se to ne događa samo oko nas, nego da se to događa i u svakom od nas kad ono naše loše pokušavamo strpati u svoju podsvijest, umjesto da ga prepoznamo i s njim se suočimo. Upravo je to ono što nas čini farizejima, onima koji lako prepoznaju tuđu grješnost, dok svoje vlastite grješnosti nisu svjesni. Isus nas danas želi suočiti s tim da bismo konačno mogli srušiti pregrade u nama i oko nas i zajedno s Davidom mogli reći: „Sagriješio sam protiv Gospodina“, a onda i s grješnicom puno ljubeći, prostrti pred Isusovim nogama koji nam dolazi u mnoštvu oblika, mogli čuti onu Isusovu konačnu presudu: „Oprošteni su ti grijesi. Vjera te tvoja spasila! Idu u miru!“.