Duhovno je važnije jer je vječno: „Ne bojte se!“
„Ne boj se!“ U Bibliji se ova poruka ponavlja 366 puta, za svaki dan u godini po jednom. Danas smo tu poruku čuli čak tri puta.
Gledajući na svoj život u svakodnevici ispunjenoj raznim poteškoćama i problemima, od bolesti i nesreće, preko nezaposlenosti i lošeg standarda, pa do nesigurnosti zbog terorizma i ratova koji se vode tijekom cijele ljudske povijesti i nikako da prestanu, dapače prijete još i gorim budući da se danas, kako kaže papa Franjo, već odvija Treći svjetski rat u dijelovima, pitamo se na čemu Biblija temelji ovaj poziv. Što je to što nam ona nudi, a što je sposobno rastjerati sve naše razloge za strah zbog fizičke, moralne i duhovne ugroženosti svijeta i vremena u kojemu živimo? Kakve nam sigurnosti, u svijetu i okolnostima u kojima danas živimo, pruža Biblija, i konkretno Isus u današnjem evanđelju, da se ne bismo trebali više bojati?
Odgovor na ova pitanja, jedan i jedni, je Isus Krist. On nije samo govorio da se ne trebamo bojati. On je svojim životom potvrdio istinitost svojih riječi. Smrću na križu preuzeo je na sebe sve naše strahove i pobijedio ih u svom uskrsnuću. Spomen i posadašnjenje tog otajstva, u kojemu je Gospodin Isus na sebe preuzeo sve naše razloge za strah, izvojevao pobjedu nad smrću i dao nam razlog za nadu, slavimo kao zajednica vjernika u svakoj misi. Nakon posvete i Očenaša, a prije negoli u pričesti osobno primimo Gospodina koji se za nas učinio kruhom i vinom, molit ćemo: „Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala, daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda čekajući blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.“ Evo zašto se ne trebamo bojati! Evo zašto u našem kršćanskom životu nema mjesta za strah! Gospodin Isus, on koji nam je rekao da se ne bojimo, on koji je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću uklonio onaj temeljni razlog za strah – i u Euharistiji otajstveno to stalno ponavlja – ponovo će doći i konačno nas osloboditi svih strahova! I bit će to ostvarenje blažene nade i ispunjenje svih naših očekivanja! Zato se mi kršćani ne trebamo bojati. Mi znamo da stvarnost koja nas okružuje, sa svim onim lijepim što nam ona nudi i više s onim ružnim što nam se događa, nije naša konačna stvarnost. Mi vjerujemo da iza svega i sigurno slijedi „dolazak spasitelja našega Isusa Krista.“ Ovo je radosna vijest, evanđelje, i jedino ispravno objašnjenje onog biblijskog poziva, koji je u Isusu Kristu ne samo potvrđen nego i dobio svoje konačno ispunjenje: „Ne bojte se!“
U današnjem evanđelju Isus ovaj: „Ne bojte se!“ objašnjava kroz tri osnovna čovjekova odnosa, odnos prema sebi, odnos prema drugim ljudima i odnos prema Bogu.
„Ne bojte se!“ u odnosu prema sebi bi se mogao, u skladu s Isusovom porukom u današnjem evanđelju, preformulirati u poruku: Ne bojte se za sebe! Previše se bojimo za sebe i to ponajviše za onaj dio sebe koji, iako ne smije biti zanemaren, u našem kršćanskom životu ipak ne bi trebao imati prednost. Riječ je o našoj fizičkoj, odnosno materijalnoj dimenziji. Usmjerujući nas prema brizi za našu dušu, Isus nam ne želi reći da ono fizičko i materijalno nije važno, nego da bi svoje pravo mjesto trebalo imati i ovo drugo, duhovno, koje je puno važnije jer je vječno. Bog i pravednost njegovog kraljevstva na životnoj ljestvici vrijednosti trebaju biti ispred svega ostaloga. Svojevremeno sam na Internetu vidio niz slika s popratnim porukama. Na prvoj je malo dijete s porukom: Prerano za misliti na dušu! Na drugoj su dječak i djevojčica u igri s porukom: Premladi za misliti na dušu! Treća slika prikazuje zaručnike s porukom: Prezaljubljeni za misliti na dušu! Četvrta slika prikazuje muža i ženu okruženu djecom i u trci za poslom s porukom: Prezaposleni za misliti na dušu! Posljednja slika prikazuje odar i šalje poruku: Prekasno za misliti na dušu! Ovo je, nažalost, stvarnost koju živimo. Isus nas, pozivom da se ne bojimo, ne želi odvratiti od brige za fizički život. On nas samo želi sačuvati od bespoštedne trke, muke i tjeskobnog straha za ono imati, kako ne bismo potpuno zanemari ono biti, onu čovjekovu duhovnu i vječnu dimenziju. On nas, zapravo, želi sačuvati od onog „prekasno“, kako bi nas sada, dok još imamo vremena – nikad za to nije prerano – s Martom u evanđelju uputio prema onom bitnom: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“ (Lk 10, 41-42).
„Ne bojte se“ niti drugih! Odnos prema drugima je često razlog za strah. Stara latinska izreka: „Homo homini lupus“ (Čovjek je čovjeku vuk), ni danas, nažalost, nije izgubila na svojoj aktualnosti. Dapače! Dokaz za to nije potreban. Dosta je pogledati najnovije vijesti. To se, to da su nam drugi vukovi, događa i kršćanima. Važno je, međutim, da ne bude obrnuto, da mi ne budemo vukovi nego braća drugima, kako nas je – nedavno smo to čitali u liturgiji – upozoravao sv. Petar kad nam je govorio: „Neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena“ (1Pt 4, 13-16). Kršćanima se ovo drugo ne smije dogoditi. Ako se dogodi, nismo kršćani. Mi tad samo govorimo da jesmo. No to da trpimo je često redovitost našeg biti kršćani, koja nas pogađa samo zato što smo kršćani i što kao kršćani želimo živjeti u skladu s evanđeljem. I sam Isus je zbog svojih stavova smetao ljudima svoga vremena. Zato su ga ubili. Ni s onima koji ga slijede ne može biti drukčije: „’Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ (Iv 15, 20). Ako nam se i kad nam se to dogodi zato što smo svjedočili Krista, ne trebamo se bojati.
„Ne bojte se“ Boga! U prošlosti se često insistiralo, a neki i danas insistiraju, na strahu od kazne kao motivu za ne biti zao i za biti dobar. Koliko smo puta kao djeca čuli da će nas Bog kazniti! Isus nam nije objavio Boga koji nas kažnjava. On nam je objavio Boga koji nas ljubi, koji je naš otac, brat, prijatelj. On nam u današnjem evanđelju poručuje da se Bog brine i za vrapce koji vrijede tek dva novčića. A nama kaže: „Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.“ Isus nam je objavio Boga koji se za nas brine! To je Bog nas voli više od nas samih. Njegova ljubav, zapravo, nema granica. On je Bog koji „ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda!“ (Rim 8, 32).
Među darovima Duha Svetoga spominjemo i dar straha Božjeg. Nije to strah od Boga i njegove kazne, Boga se ne trebamo bojati. To je strah koji nam pomaže da se ne bojimo za sebe, ne plašimo ljudi i osobito da se ne zatvorimo Božjoj ljubavi kojom nas Bog Otac ljubi odvijeka, koja nam se objavila u Isusu iz Nazareta i koja se na nas izlijeva po Duhu Svetome i njegovim darovima. Pozivajući nas da se ne bojimo, Isus nas poziva da se u svim životnim situacijama i okolnostima otvorimo toj Božjoj ljubavi. To je onaj dar koji nam omogućuje da i mi s Jeremijom i u situacijama poput one: „’Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.’ Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. ‘Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!’“, osjetimo da je s nama Gospodin „kao snažan junak“, odnosno da sa sv. Pavlom spoznamo da se, „ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.“ Ljubav je to koja je sposobna ukloniti sve razloge za strah!