Strah je neprijatelj autentičnog kršćanskog života.
12. nedjelja kroz godinu (A) – Ne bojte se!
Svi se bojimo. To je normalno. I poželjno. Strah ima pozitivnu funkciju u našem životu. Upozorava nas na opasnost. I pomaže nam ne činiti rizične i nepromišljene poteze koji mogu ugroziti naš život. Strah često znade izbjeći našoj kontroli. I umjesto da nam pomaže donijeti prave odluke, on nas blokira. A često i prisijava činiti ono što inače ne bismo željeli. Takav strah je neprijatelj svakog autentičnog života. To vrijedi i za autentični kršćanski život. Onaj tko ne uspijeva gospodariti svojim strahom ne može biti Isusov učenik, ne može biti kršćanin. Različiti su strahovi koji nas u tome mogu spriječiti. Najčešće je to strah od Krista i njegovog zahtjevnog navještaja. On se u različitim životnim razdobljima i pojedinim životnim okolnostima pretvara u strah za položaj u društvu, drugi put u strah od toga da nećemo biti dovoljno poštovani, strah da će nam se narugati, da će nas ismijati, da nismo u modi… Može to biti i strah, osobito u mladenačkom razdoblju života, da ćemo izgubiti prijatelje, osobu do koje nam je stalo, biti lišeni nekog zadovoljstva. Kasnije je to često strah da ćemo, ako budemo autentično nasljedovali Krista, ostati bez nekog materijalnog dobra. Strah je to da će nam Krist nešto oduzeti, kako su to dobro primijetili i sv. Ivana Pavao II. i papa u miru Benedikt XVI. na počecima svoga pontifikata, a i papa Franjo često ponavlja u svojim porukama mladima. A Krist nam, imamo li pouzdanje u njega, sve daje na autentičan i potpun način.
Jer je strah opasan za naš autentični kršćanski život, Isus nam u današnjem evanđelju čak tri puta ponavlja: Ne bojte se! On često ponavlja taj poziv da se ne bojimo. Ta je poruka u današnjem evanđeoskom ulomku primarno upućena apostolima koji će biti progonjeni i prvim kršćanima koji su bili progonjeni. Za kršćane su progonstva od samog početka prirodno stanje. Usuđujem se reći da kršćani upravo u tom stanju, stanju progona, najbolje funkcioniraju, nekako su najautentičniji, najsličniji Kristu. I najbolji navjestitelji njegovog evanđelja. Velikani kršćanske otačke baštine, poput Tertulijana i Augustina, smatrali su da je krv mučenika zalog životnosti i plodnosti Crkve. Odatle proizlazi poznata Tertulijanova izreka: „sanguis martyrum — semen christianorum“, „krv mučenika – sjeme kršćana“. No da bi to i bilo tako važno je ne bojati se. I, kako to sugerira današnje evanđelje, pobijediti tri vrste straha.
Prvi strah je strah od neuspjeha, a povezan je sa zadaćom naviještanja evanđelja koju nam je Isus povjerio. Strah od neuspjeha je uvijek prisutan u našem kršćanskom životu, a osobito se javlja onda kad naše navještenje evanđelja naiđe na žestoku opoziciju i protivljenje, pa i nasilno odbijanje. Pitamo se ima li smisla, kad od toga i onako nema koristi. Isus nas poziva da se oslobodimo straha od neuspjeha. On zna da evanđelje, usprkos kušnjama i poteškoćama, ima snagu preobraziti svijet. Ali zna i da je za to potrebno strpljenje. On ga u ovom evanđeoskom ulomku naziva skrivenošću i tamom. Ovo je paralelna slika onoj slici pšeničnog zrna koje je bačeno u zemlju. Potrebno je vrijeme da proklija i izraste da bi konačno moglo donijeti plod. To je ono vrijeme koje su Isusovi učenici trebali provesti s njim, u tami, slušajući na uho, vrijeme njihovog osobnog sazrijevanja u slušanju evanđelja, kako bi evanđelje mogli govoriti svijetu, propovijedati ga na krovovima. Može se ta slika primijeniti i na nas i našu nutrinu u kojoj Božja riječ, prije nego li je ponudimo drugima, na svjetlu, treba proći tamu naše nutrine, sazreti u nama i našem srcu, proći kroz naše misli i osjećaje. Tek nakon toga što se u nama začne Božja riječ, ona se može utjeloviti i postati Božja riječ za druge. Kad se to dogodi, kad je riječ koja nam je darovana sazrela u nama, kad je progovorila ponajprije nama i našoj nutrini, onda nema razloga za strah od ljudi kojima je navješćujemo. Nitko ne može zaustaviti snagu riječi koja je potvrđena autentičnim kršćanskim životom.
Drugi je strah za fizički opstanak, a povezan je sa spremnošću potrošiti i izgubiti ovozemaljski život s vjerom u onaj vječni koji ne može biti izgubljen. Matej svoje evanđelje piše kršćanima koji su progonjeni. Mnogi su izgubili fizički život. Neki su blokirani strahom od smrti. Drugi se boje mučenja i strah ih je da neće izdržati mučeništvo. S ovim egzistencijalnim strahom povezan je i strah za materijalna dobra od kojih se živi. Upravo ovaj posljednji strah često je neprijatelj autentičnog kršćanskog života. Zbog straha za fizički opstanak kojega najčešće povezujemo s onim materijalnim, mnogi su napustili i napuštaju Isusa Krista i njegov sustav vrijednosti birajući neke druge putove i sustave, često na rubu ili izvan zakona. Prije ili kasnije se svi nađemo u opasnosti da u našem životu prevagne strah za naš fizički opstanak i da nam to sugerira neke druge izbore koji nisu kršćanski, a često ni ljudski. Zato nas Isus sve poziva da dobro promislimo. Što je to što nam mogu učiniti neprijatelji evanđelja? Mogu nas uvrijediti, nepravedno optužiti, prognati, oduzeti nam materijalna dobra, zlostavljati nas, oduzeti nam život. I to je sve. Tu se, htjeli ili ne htjeli, moraju zaustaviti. Oni nam ne mogu oduzeti unutarnju slobodu. I ono autentično dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. To nam može uništiti samo jedan, onaj koji ima vlast i našu dušu i naše tijelo pogubiti u paklu. Tko je taj? Najprije nam, vjerojatno, na pamet pada Bog. Čini nam se da jedino on ima tu moć. Ali nije tako. Bog se u Isusu Kristu odrekao te moći. Onaj jedini koji to može učiniti, koji nam može oduzeti život, smo mi sebi samima. I naš strah. I zato, ako se nečega trebam bojati u situaciji progonstva i životnih izazova s kojim se suočavam, to sam ja sam. I moj strah.
Treći razlog za strah je strah za druge, a povezan je s potrebom povjerenje u providnost koja je u temelju svakog hrabrog ispovijedanja Isusa Krista. U vremenu pandemije su mnogi govorili da se oni ne boje i druge optuživali za strah, površno shvaćajući opasnost kojoj neodgovornim ponašanjem nismo bili mi sami izloženi opasnosti, nego su opasnosti bili izloženi drugi pokraj nas. Strah za druge je najteži strah. U knjizi „Šutnja“, japanskog katoličkog pisca Shusaku Endoa koja govori o progonu kršćana u Japanu u XVII. stoljeću prema kojoj je snimljen i istoimeni film Martina Scorsesea, mladi isusovac o. Rodrigues, koji je glavni lik, doveden je, nakon što je i sam mučen, na mjesto gdje muče i ubijaju druge vjernike. Rečeno mu je da ih može spasiti od smrti ako zgazi svete slike. On koji je bio spreman osobno umrijeti kao mučenik, sada se nalazi u dvojbi ima li pravo zbog sebe produljivati mučenje drugih ljudi. Da bi ih spasio on je pogazio svete slike, smatrajući da je Isus onaj koji je izabrao biti pogažen, koji je patio s ljudima. I kršćani su oslobođeni. Teška je ovo tema. I vrlo složena da bi se na nju moglo dati jedan odgovor koji bi vrijedio za sve situacije. Ipak, u svim tim situacijama je važno ne misliti da mi možemo sve kontrolirati. Mislim da je upravo to bila osnovna pogreška o. Rodriguesa. Umjesto pouzdanje u sebe same, koje će nas prije ili kasnije dovesti do nerješive situacije, važno je imati i nikad ne izgubiti pouzdanje u Božju providnost. To nam Isus poručuje slikom vrapčića za koje se Otac brine, a mi smo mu daleko važniji. Isus ne kaže da vrapci ne padaju na zemlju, odnosno da se onima koji su mu vjerni neće dogoditi pad. Ali kaže nešto drugo, nešto puno važnije. Kaže nam da se to neće dogoditi bez Oca nebeskoga, da je on s nama i u našem padu, osobito da je on tada s nama.
Bilo koji od ova tri straha može u nama nagrditi Isusovu sliku. I učiniti da kao kršćani nismo prepoznatljivi. Biti neprepoznatljivi kao kršćani znači ne priznavati Krista pred ljudima. Zato što nas ne prepoznaje kao one koji ga priznaju, Isus nas ne može priznati pred Ocem. Možda nas je strah od ovoga da nismo prepoznatljivi i da ne možemo biti prepoznati? Ali, strah nije rješenje. On je uzrok. Jer se bojimo mi se ne prepoznajemo i nismo prepoznatljivi. Rješenje je pouzdanje u Gospodina. On je, kaže Jeremija, s nama kao snažan junak. On je, uči nas sv. Pavao, na sve nas obilato razlio Božju milost u Isusu Kristu. Milost je uništila grijeh, a s njim i razlog za strah. I omogućila nam biti prepoznatljivi i biti prepoznati, priznavati i biti priznati.