„Kristom zaodjenuti“ možemo „danomice“, svakodnevno i u svemu, prihvaćati Isusov vrijednosti sustav i ugrađivati ga u svoj vlastiti život, odnose, izbore…, uzimajući „križ svoj“, odnosno radikalno se opredjeljujući za ljubav, za dobro, za mir, za opraštanje, za služenje…
12. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Prepoznajući u Isusu neku od osoba iz svoje nacionalne prošlosti, Isusovi su suvremenici pokazali da u Isusu vide važnu osobu, nekoga tko svojom riječju i djelima najavljuje mesijanska vremena, ali on za njih još uvijek nije bio Mesija – Krist, kao što to nije bio za Židove Lukinog vremena, a nije ni danas. Razlog što oni u Isusu ne vide Mesiju – Krista je to što se Isus ni po čemu nije uklapao u mesijanska očekivanja, i to ne samo kad je u pitanju njegovo porijeklo, a dolazio je iz polupoganske Galileje i potjecao od običnih ljudi niže društvene klase, nego i zato što ono što je on govorio i činio nije bilo usklađeno s mesijanskim kriterijima. Isusovo vrijeme je očekivalo političkog Mesiju, snažnog poput Samsona, vojskovođu poput Davida, mudrog poput Salomona…, a Isus, kako će to pokazati i budućnost, nije bio ništa od toga.
Isusovi učenici, Crkva Lukinog vremena, a s njom i svih vremena, ispovijeda međutim, da je Isus svejedno obećani Mesija – Krist. Tu je vjeru prva Crkva sažela u Petrov odgovor Isusu: „Ti si Pomazanik – Krist!“ Isus prihvaća ovu ispovijest priznajući se prešutno Kristom. Zanimljivo je da on svojim učenicima, čak s prijetnjom, brani o tome drugima govoriti. Brani im jer sama ispovijest nije dovoljna. Potrebno je uskladiti sadržaj tog pojma, s onim što Isus misli pod tim pojmom. A u tom trenutku sadržaj onoga što pod tim pojmom misli Petar, a s njim i drugi učenici, bitno se razlikovao od onoga što je pod tim pojmom podrazumijevao Isus. Petar i učenici očekuju Mesiju – Krista kakvog očekuju i njihovi suvremenici. Jedina je razlika u tome što oni misle da je u Isusu sve to ispunjeno, ali se još nije do kraja očitovalo. Zato će, uostalom, u vlastitoj zajednici nastaviti borbu za prva mjesta, sličnu onoj koja postoji i u svakom drugom političkom sustavu, nadajući se da će to odgovarati njihovim budućim položajima, kad se Isus i očituje kao Mesija – Krist.
Jer postoji razlika između onoga što Isus misli pod pojmom Mesija – Krist i onog što pod tim pojmom misle njegovi učenici, Isus započinje tumačiti sadržaj svoga biti Mesija, „Krist – Pomazanik Božji“. Petrovu ispovijest vjere slijedi prvi navještaj muke i uskrsnuća kojim Isus otkriva pravo značenje svoga biti Mesija – Krist. Njegov biti Mesija – Krist je suprotan od onog biti Mesija – Krist njegovih suvremenika, ali i njegovih učenika. Ono što je za političkog Mesiju – Krsta, kojeg su oni očekivali bila pobjeda, za njega je bio potpuni poraz. Zato će u Matejevom i Markovom evanđelju Petru, nakon što ga od toga počne odvraćati, uputiti oštar prijekor i nazvati ga sotonom. Vrijedi i obrnuto. Ono što je za političkog Mesiju – Krista i za nas poraz, to je za Isusa Mesiju – Krista pobjeda.
Nije lako ovo shvatiti, ali u ovom se nalazi srž kršćanstva koje ispovijeda vjeru u Boga koji je postao čovjek i učinio se slugom ljubavi do kraja, do smrti na križu. No još je teže shvatiti i prihvatiti da je to logika koju smo i mi, njegovi učenici, pozvani svakodnevno živjeti. I to ne samo teoretski, nego stvarno, u različitim životnim situacijama koje od nas traže da Isusa nasljedujemo, želimo li s njim živjeti i pobijediti. Nažalost mnogi prihvaćaju Isusa kao Mesiju – Krista, ali ne žele prihvatili i sadržaj njegovog biti Mesija – Krist. To je problem Crkve od početka. Isusa samo prihvatili kao Krista, a onda ga sebi prilagodili, umjesto da smo sebe prilagodili Isusu kao Kristu. A s prilagođavanjem Isusa kao Krista sebi, prilagodili smo i sadržaj onoga biti njegovi učenici. Zato se kroz cijelu povijest Crkve događalo, a i danas događa da Isusovi glavni oponenti i neprijatelji nisu bili oni koji ga nisu prihvatili kao Mesiju – Krista, nego su to bili i jesu oni koji su ga prihvatili, ali i prilagodili sebi. Lako u ovom, možda i olako, prepoznajemo različite oblike moralnih zastranjenja. Ali ovdje se radi ponajmanje o tome. Ovdje se prvenstveno radi o svim onim povijesnim nakupinama i tradicijama koje su nam skrile Isusovo značenje biti Krist i biti njegovi učenici, a kojih se grčevito držimo, nespremni ih se odreći da bismo bili slobodni služiti, pa i umrijeti, poput Krista.
U ulomku iz Poslanice Galaćanima, koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, sv. Pavao govori da „koji god ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.“ Lijepo rečeno! Jer, ako smo „Kristom zaodjenuti“, onda možemo razumjeti Isusa i njegov način biti Mesija. I njim „zaodjenuti“ možemo „danomice“, svakodnevno i u svemu, prihvaćati njegov vrijednosti sustav i ugrađivati ga u svoj vlastiti život, odnose, izbore…, uzimajući „križ svoj“, odnosno radikalno se opredjeljujući za ljubav, za dobro, za mir, za opraštanje, za služenje…
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1632
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4185